Kolodvori su uvijek nekako sjetna i kaotična mjesta, bilo da dolazite doma s putovanja puni impresija i tužni što se vraćate u poznatu svakodnevnicu ili tek nekamo krećete, možda lagano anksiozni, uplašeni hoće li sve proći dobro i po planu, a istovremeno uzbuđeni što će se putem možda desiti i nešto nepredviđeno, po mogućnosti lijepo. Često se na kolodvorima od nekoga rastajemo, onako zadnjim zagrljajem pred šoferom koji ubrzava stvari jer je vrijeme za krenuti, pa mašemo iz autobusa, ili smo mi ti koji ostajemo na peronu i tražimo gdje je naša osoba sjela, kroz zamračena prozorska stakla jedva razabirući pozdravljamo li nju ili potpunog stranca. Čak i kada dočekujemo nekoga, ili netko dočekuje nas, osjećaji su izmiješani. Ako putujemo u društvu, nekada je lakše, a nekada nam suputnik/ca otežava kašnjenjem, ili ne može naći kartu, a hitno je jako, ne čeka autobus nikoga (“…ni časak ne čeka on, to znaš”). Ako putujemo sami, udubljeni u mislima, koliko god da je zabavno, negdje duboko postoji jedna malena usamljenost. Možda dolazimo u strani, nepoznati grad, i treba se nekako malo snaći, prokužiti gdje je što, kakav je miris novog mjesta, kakve su njegove boje i zvukovi. Pronaći pravi peron, i to na vrijeme, negdje je pravi izazov. Na ovakvim asocijacijama i osjećajima izvedbeni umjetnici Ivana Peranić i Žak Valenta grade svoj duo “Oproštaj sa Žabicom” – prvi dio triptiha pod nazivom “Rijeka Deluxe”, izvedenog na riječkom autobusnom kolodvoru poznatom kao Žabica, za njega i s njime, na ovogodišnjem izdanju Festivala TranziT kao reprizu, tri dana zaredom (30.8.-1.9.). Ova site-specific predstava svoju je premijeru imala prošle godine u slično vrijeme, a nepunih mjesec dana prije potpisivanja kupoprodajnog ugovora kojim je 14 810 kvadrata gradskog zemljišta na Žabici prodano austrijskom investitoru za tadašnjih 85.175.000,00 kuna. Jednostavnom matematikom dolazimo do cifre od 763,31 €/m² za jedinog ponuđača na javnom natječaju. Zanimljiva je to cifra s obzirom da su po Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Čl. 391) jedinice lokalne samouprave dužne nekretnine u svom vlasništvu prodavati, osim javnim natječajem, uz naknadu utvrđenom po tržišnoj cijeni. Sretno bilo ikome naći tako povoljan poslovni prostor u Zagrebu, Splitu pa i Rijeci, kada se cijene kreću oko 2.000,00 € po kvadratu već neko vrijeme. A ne radi se samo o sitnišu i kratkoročnoj dobiti, Žabica je bitna i atraktivna lokacija u gradu, za koju je upitno je li uopće trebala ići u privatne ruke. Nakon dvadeset, trideset (tko više broji) godina u kojima se priča, planira, važe, čeka, nada, pa gotovo odustaje, pa se opet priča, o rekonstrukciji Žabice, kolodvora već poprilično zvanog ‘čežnja’, sve je kulminiralo jednom brzopoteznom prodajom javnog dobra, bez lokalnog referenduma, bez javne rasprave. Unatoč protivljenju dijela oporbe, unatoč nezadovoljstvu građana, legendarna Žabica koja vapi za obnovom, transformirat će se u “deluxe” kompleks s javnom garažom, trgovačkim sadržajima, kafićima, poslovnim prostorima, barem ukoliko kupac ispoštuje dogovor. Ironično je da će barem prijevoz novog, privatnog kolodvora ostati “javan”. Umjesto gradnje – prodaja, biranje lakšeg, ali pogubnog puta. I zato je ovo oproštaj.

Sama predstava ne daje naslutiti slučajnom prolazniku svoju političku i kritičku dimenziju, no ona se iščitava iz naslova i već znane nakane dvoje autora da se bave gradom, i to tamo gdje nešto boli. Istraživanje iz koje je nastao ovaj triptih, pod nazivom “Riječko kazalište – u potrazi za nužnom pozornicom”, već jasno pokazuje da se ta nužnost ne zaustavlja na estetsko – zabavnim, niti odlazi u metafizičko. Nužna je pozornica upravo ovdje i sada, a izvedba služi za skretanje pažnje tamo gdje je to najpotrebnije. Mogla bi se ovakva izvoditi na bilo kojem kolodvoru u svijetu, ali ne bi imala isto značenje. Kada kolodvor, mjesto prijelaza, i sam prelazi u nešto drugo, poput Žabice koje sutra više neće biti, ovo postaje jedan svojevrsni hommage ovoj koja još uvijek jest. Makar kaotična, neadekvatna, čak i prljava, barem je naša, barem nekako autentična. Nije svaka promjena, promjena na bolje.

Publika je smještena gore, na platou kraj ulaza u Kapucinsku crkvu, pa ptičja perspektiva otvara pogled na trg Žabica (koja je više raskrižje nego trg), sa svim svojim svjetlucanjima, kičem, smećem, taxijima, neredom, silnicama, prometnom gužvom, sendvičima s nogu, piš-puš pauzama, zbunjenim turistima u tranzitu, busevi koji dolaze i odlaze, dok se u pozadini izmjenjuje “red vlakova, red brodova i kontejnera” De Franceschijevog gata koji pripada Luci, te konačno na vrhu tog slojevitog prizora – more s Cresom i Istrom. More koje je ovdje tako blizu, a tako nedostupno, uvijek nekako samo tamo negdje u pozadini. Stojimo pod budnim, neogotičkim okom kipa Gospe Lurdske, tik do žute fasade palače Ploech s patinastom kupolom, zapljuskuju nas ispušni plinovi automobila i miris kebaba, a u ušima, po mail-uputstvu autorice, stavljamo slušalice i stišćemo play na mobitelima u isto vrijeme, s prethodno nam poslanom play-listom, kako bi upotpunili doživljaj glazbom. Prva pjesma, koja otvara predstavu i unosi nas u njen svijet, je Magistrala (koja se savršeno uklopila na ovom mjestu iz koje najčešće ljudi krenu dalje, magistralom prema jugu, nosivši sa sobom samo površnu sliku o Rijeci, dojam kojega su stekli na temelju kolodvora) antologijskog Ive Robića. Kako ga je majstorki opisala Valentina Sertić: “Da je predmet u kupaonici, Ivo bi bio luster. Da je staza, prolazio bi Cvjetnim trgom, a mirisao na lovranske plaže. Da je vremenska prognoza, bio bi topla zima.” Samim njegovim glasom u ušima, s pogledom odozgo, već smo “u kazalištu” i izvedba na nužnoj pozornici prodanog kolodvora može početi. Usred njegove kakofonije, jedan čovjek u bijelom odijelu i šeširu, s crnom leptir mašnom i starinskim koferom u ruci, kao da je ispao iz nekog vremenskog portala, tumara peronima s papirićem u ruci (najvjerojatnije autobusna karta). Kao da nije samo izgubljen u prostoru, nego i vremenu, gleda na sat i traži svoj autobus, ili bolja vremena, a nalazi svoju dragu. Peranić u “gatsby” obleci, frizuri i crnim perlicama oko vrata kao da je ispala iz istog tog portala, i sada mogu u dvoje započeti svoj ples. Ne mareći za okolinu grade svoj prostor intime, upuštaju se u duge zagrljaje, nježne valcere i razigrani twist, unoseći glamur i nježnost ovoj slici, pod mekim, prirodnim svjetlom smiraja dana, tzv. golden hour. Iako bi se možda dalo očekivati da će ovaj pristup zapasti u klišej ili pretencioznost, to se ne dešava, već je jednostavna situacija para koji se raduje, svađa, razilazi i nalazi, čeka u dvoje, dovoljna da čak iz daljine razabiremo fragmente radnje, a u ovom kontekstu čini kontrast koji vrlo dobro funkcionira, na neki način čak iscjeljuje prostor. Onako kako samo umjetnost može.

Tokom Oproštaja, dvoje se vrzma lijevo-desno, naglašavajući mimiku, reagirajući sa što više zatečenosti u datom trenutku. Izvođenje van konvencionalnog kazališnog prostora uvijek zahtjeva dozu improvizacije, otvorenost, nošenje s ranjivošću, pogotovo na ovako živom mjestu. U tih 40-ak minuta nekoliko se autobusa izmijenilo (i Autotrans je nedavno prodan), a nije izostala ni interakcija sa zatečenim pojedincima koji su možda shvatili, a možda i nisu, da se radi o predstavi. Moglo se raditi i o snimanju neke serije ili filma, koje u zadnje vrijeme nije rijetkost u Rijeci. Ipak je ovo grad maškara, možda je pomislio netko u prolazu. Zanimljivo je bilo promatrati i reakcije putnika na peronima dok su promatrali izvođače. Iako definitivno pogođenim, smještaj publike na platou ipak nakon nekog vremena postaje predalekim od njih, nekada nam potpuno nestaju iz vidika, a fokus nam bježi na zalazak, lučke dizalice ili neku uličnu situaciju. Iako tehnički zahtjevnije, možda bi publika više dobila da je imala mogućnost mijenjati svoju poziciju i približavati se, po želji, samoj Žabici. Pitam se zašto to nisam i učinila.

Glazba se kroz cijelu predstavu sastoji od niza pjesama, koje sve veže romantičnost, nježnost, nostalgija, a većinom su to pokojni ili vremešni izvođači, od Amy Winehouse do Billie Holiday, od Gabi Novak do Radojke Šverko. Arsen Dedić popratio je završnu scenu u kojoj Peranić i Valenta prelaze cestu prema “portalu” zgrade HŽ-a, spomeniku kulture iz 1911., upravo one koja će uskoro ugostiti nove perone i parkirne garaže. Dugim pogledom usmjerili su pažnju na mega-pano reklamu na njoj, podno koje se našla i reklama za izložbu Muzeja Grada Rijeke o Riječkom Torpedu, smještenu u jednom od niza željezničkih skladišta (gdje će se ona preseliti kada nastupi novi projekt, ne znam). Navodno se baš Hannibal Ploech, čija je impozantna zgrada u blizini, obogatio na prodaji torpeda, dobivši jedan posto od prihoda. Svako vrijeme nosi svoje, bit će. Par je potom zatekao i jedan od brojnih električnih romobila koji danas zuje Rijekom, pa se za kraj komično “provozao”.

Po definiciji, javni prostor je područje ili mjesto koje je otvoreno i dostupno svim građanima, bez obzira na spol, rodni identitet, seksualnu orijentaciju, rasu, nacionalnu ili socio-ekonomsku pripadnost i dob, fizički prostor koji je uvijek otvoren i slobodan za korištenje svim građankama i građanima, odnosno namijenjen je svima, uvijek (Svirčić Gotovac, 2011). Socijalna dimenzija javnog prostora od iznimne je važnosti za društvo, a način njegova uređenja može poboljšati socijalni život građana ili ga potkopavati (Begović, 2009). Iako trenutna lokalna vlast tvrdi da je u ovoj priči javni interes zaštićen, nisu baš svi uvjereni. Meni prvoj je to najdraži parking u gradu, jeftin, pristupačan i uvijek ima mjesta. Subotom se naplaćuje do dva, a nedjeljom je besplatno. Koliko će novi vlasnik naplaćivati, nitko mu ne može odrediti.

No, sudbina Žabice je već potpisana, a na nama je da (i dalje) čekamo da vidimo hoće li se dio trga popločati kao onaj stari, hoće li niknuti fontana kao u stara vremena (Piazza Cesare Battisti) i otkriti vodu na kojoj grad leži. Jedan bager je podno Kapucinske crkve iskopao rupu i vidljiva je voda ispod pločnika, koja trenutno teče gradskom kanalizacijom. Žaba, po kojoj je navodno dobila ime, bila je skulptura iz čijih je ustiju tekla voda. Žaba u mitologiji znači i transformaciju, sposobnost prilagodbe, obnove i nove početke. Kako prikladno. Iako ih je tek industrijska revolucija donijela, kolodvori su se urezali u identitet gradova, svaki ga ima i u svakome čini neizostavnu simboliku. Ako su ceste arterije grada, kolodvor je njegovo srce. Zato je Žabica zaslužila ovaj oproštaj. Drugi dio triptiha posvećen Tower centru izvedbeni par je izveo prošli tjedan, a nestrpljivo očekujemo gdje će nas u Rijeci odvesti njegov posljednji, treći dio.