„Plesati pod okupacijom? Umjetnost, genocid i politika bojkota” u petak u Galeriji SKC

U sklopu ovogodišnjeg Tjedna izraelskog aparthejda, koji se globalno održava pod parolom „Palestina nas sve oslobađa”, u petak, 27. ožujka, u 19 sati u Galeriji SKC u Rijeci održat će se razgovor „Plesati pod okupacijom? Umjetnost, genocid i politika bojkota”. Događaj organiziraju Za KRUH / Štrajk za Gazu, Free Palestine Rijeka i Nepokorena Palestina, a dio je šireg niza međunarodnih akcija i rasprava koje povezuju borbe protiv kolonijalizma, rasizma i militarizma te promoviraju BDS pokret.

Razgovor u Rijeci otvorit će pitanja odnosa umjetnosti i politike u trenutku dok rat u Gazi traje, a kulturne institucije i dalje inzistiraju na ideji umjetnosti kao navodno neutralnog prostora. Organizatori najavljuju raspravu o artwashingu, BDS pokretu, slučaju Ohada Naharina te o ulozi kulturnih institucija i publike u vremenu u kojem, kako ističu, više nije moguće odvajati umjetnički čin od političkog konteksta u kojem on nastaje i gostuje.

Poseban povod razgovoru daje i činjenica da se iste večeri u riječkom HNK Ivana pl. Zajca izvodi „Venezuela”, predstava Ohada Naharina, dugogodišnjeg umjetničkog direktora Batsheva Dance Company, trupe koju organizatori razgovora opisuju kao važan dio izraelske kulturne reprezentacije u inozemstvu. Upravo na tom primjeru žele otvoriti pitanje može li se uopće govoriti o autonomiji umjetnosti ondje gdje iza njezina putovanja stoje fondovi, državne politike i vrlo konkretni interesi.

Najavljeni razgovor zato nije zamišljen samo kao reakcija na jednu predstavu ili jedan kazališni događaj, nego kao širi poziv na razmišljanje o tome kako kultura sudjeluje u oblikovanju javne slike svijeta. U fokusu će biti i kritika liberalnog shvaćanja umjetnosti kao prostora „iznad politike”, kao i pitanje bojkota, ne kao zabrane ili „canceliranja”, nego kao političke prakse odgovornosti i odbijanja sudjelovanja u normalizaciji nasilja.

U tom smislu, riječki će se susret baviti ne samo plesom, kazalištem i kulturnim institucijama, nego i granicama publike, odgovornosti i šutnje. Jer pitanje koje se otvara nije samo što umjetnost jest, nego i čemu služi – i kome, u trenucima kad se pod krinkom dijaloga pokušava sačuvati privid normalnosti.