Reducirani roman sveden na puku egzistenciju oca i kćeri čiji se životni put ocrtava negdje između svijeta živih i mrtvih, u barci Kaljinki nasred Kvarnerskog zaljeva. Pripovjedan iz perspektive kćeri, u prvom licu, ovo je poludnevnički roman kratkih poglavlja u kojem ima malo radnje, a puno više razmišljanja, proživljavanja i jednostavno – preživljavanja. Likova je malo, osim oca i kćeri pojavljuje se samo mačka Guzana i dvije mrtve žene Buga i Volga, majka i prijateljica koje su prisutne u njihovoj svakodnevici. One služe kćeri kao podrška, njima se obraća u situacijama koje su teške i nerazumljive, ali i kao kompenzacija za manjak odnosa u stvarnom životu.
Otac i kćer osuđeni su na život i borbu za zadovoljenje osnovnih potreba pa često odlaze u ribolov na barci Kaljinki. Ribolov im je ponekad i jedini izvor prihoda zbog nemogućnosti pronalaska drugog posla i uklapanja u sustav koji ih okružuje. Žive u stanu u centru grada koji im je ostavila baka i u kojem je sav namještaj još iz bakinog doba. Kako vrijeme prolazi ocu je zdravlje sve slabije, a raste i razočaranje u društvo i pravdu što kulminira situacijom u kojoj otac završi u bolnici, a kćer shvaća da je vrijeme za promjene.
O kćeri ne saznajemo puno, već isključivo kroz priče i doživljaje koje nam pripovijeda. Jedine pojedinosti koje nam iznosi o sebi su priča o jednom propalom poslu u kafiću i o vezi s muškarcem koja nije uspjela. Njezina je uloga prvenstveno u odnosu prema ocu, ali i u dodiru s Bugom i Volgom. Buga je pokojna majka koja je prisutna u nekoliko retrospektivnih poglavlja dok je još bila živa, no dominantno se pojavljuje kao lik čija pojava bdije nad kćeri i ocem. Kćer povremeno razgovara s njom i zamišlja ju kako preuređuje stan u koji se uselila. Slično je i s Volgom, pokojnom prijateljicom, čiju prisutnost kćer osjeća gotovo kao da je živa.
Dominantni motiv je more. Na moru se otac i kćer osjećaju zaštićeno, iako ih more u nekim situacijama plaši, no to je strah od njegove veličine i snage koja se prelijeva u poštovanje. More im pruža bijeg od samoće, pretrpanog starog stana i neprijateljski nastrojene okoline. Uz more, popratni motiv koji je prisutan i u naslovu su ptice. Dok love ribu, otac i kći promatraju supove u letu, a o njihovom značaju kaže sljedeće: „Kao duhovna životinja, sup ulazi u živote ljudi kad im je potreban novi smjer. Kad je na pomolu velika promjena. Čini se da nama dvoma nisu bili vjesnici promjena. Čini se kao da ih mi ne zanimamo. Ali ovdje na moru, kod Velikih vrata, mi također s njima u pratnji navigamo između svjetova. I u najtežim vremenima, baš poput njih, ostajemo odani jedno drugom“ (Tulić, 2023: 111). Osim supova, u posljednjem poglavlju pojavljuje se mali galeb. Možemo primijetiti da su ptice koje se pojavljuju strvinari, što je uostalom i dio naslova romana, no pritom pripovjedačica odbacuje simboliku strvinara kao nositelja smrti, već ih tumači kao nositelje promjene. U prethodno navedenom citatu kaže da im supovi nisu bili nositelji promjena, no mali galeb u posljednjem poglavlju definitivno je. Pripovjedačica kao da nam želi reći da ono što se ostalim ljudima čini negativno i odbojno, njima predstavlja nešto pozitivno i u tom je sva čar njih i njihova načina života.
Posljednji roman Tee Tulić emotivna je priča o zatvorenom svijetu dvoje ljudi koje život nije mazio, no koji unatoč svojim ranama pokušavaju pronaći svoj mir i proživjeti dane koji im dolaze. Ovo je i priča o ljubavi oca i kćeri koju je teško opisati riječima, no koja nas može naučiti mnogo o odricanju i borbi. Završit ću citatom koji nosi poantu čitavog romana: „Našu intimnu sudbinu nikad ne proričemo. Tako, kad ne znamo što nas sve čeka, ipak preživimo sve“ (Tulić, 2023: 112).
Istaknuti vizual: Aleš Suk
#književna kritika #književnost #roman #Strvinari starog svijeta #Tea Tulić