Oliver Sertić: „Ovo je dosad najpotentnija godina dokumentarnog filma“

Opatija će od 26. do 30. kolovoza još jednom biti domaćin najstarijeg hrvatskog festivala dokumentarnog filma – Liburnia Film Festivala. Na Maloj ljetnoj pozornici i u Vili Antonio publiku, na 23. festivalskom izdanju, očekuju pregled najsvježijih domaćih dokumentarnih ostvarenja, razgovori s autorima i autoricama te bogat popratni program što je bio povod za razgovor s programskim direktorom festivala Oliverom Sertićem.

Što biste istaknuli da je najteže kod posla programskog direktora filmskog festivala?

Nije to tako težak posao, zapravo je zadovoljstvo i privilegija. Na toj funkciji odgovoran si za generalni programski izgled festivala, za cijeli programski okvir, od izbora filmova, do smjera i strategije kojim želiš da se festival razvija i profilira. Uz to je i kreativan. To je cjelogodišnji angažman praćenja novih produkcija, komunikacije s autorima i producentima, pa ponekad i pomoći da se poneki film završi. Nažalost, kao i svugdje, razvoj ovisi o budgetu i frustracija da ne možeš sve što misliš da bi se moglo napraviti je najproblematičniji dio ovog posla. 

Donosi li ovogodišnje izdanje Liburnia Film Festivala nešto novo?

Svakako novih tridesetak filmova, od kojih je polovica autora i autorica na LFF-u prvi put i to me posebno veseli. Uz postojeće radionice „Prvi put snimam“ i „LFF Roughcut“ imamo i tri nove radionice, stop –motion animacije „Animir (ajmo)!“ za najmlađe, „3-2-1 akcija“ za malo starije i „Dobra priča LFF-a“, radionicu kratke video forme namijenjene za internet. Taj edukacijski dio nam je jako važan, jer time mladima i mlađima usađujemo interes za audiovizualni medij. Ove godine, kao off dodatak, radit ćemo i malu radionicu sitotiska, a publika će na LFF moći donijeti svoje čiste majice na kojima ćemo na licu mjesta štampati vizual festivala. U suradnji s inicijativom Film svima prikazat ćemo dva filma prilagođena za slijepe i slabovidne te gluhe i nagluhe osobe, a i casestudy filma „Fiume o morte!“ bit će simultano prevođena na znakovni jezik. Piće s autorima ove je godine u novom formatu na terasi Palme hotela Bristol uz moderatoricu Jelenu Androić, svaki dan osim prvog, od 18:30, a razgovarat će se s autorima filmova iz konkurencije prikazanih prethodne večeri. Pozivam sve da to ne propuste jer će se tu muvati gomila stvarno zanimljivih hrvatskih filmaša. Afteri su nam od utorka do četvrtka u Caffe baru Galija, odmah na izlazu iz Ljetne pozornice, a na zatvaranju svira Ki klop.

Kako ste birali filmove koje ćete ove godine prikazati u Opatiji?

Kako sam već spomenuo, tijekom cijele godine pratim što se događa na hrvatskoj dokumentarnoj sceni. Već u ovom trenutku imam listu filmova koji su u produkciji ili pri svom završetku i mogli bi ih gledati nagodinu. Uz službene prijave, neke od naslova pogledam i ranije, komunicirajući direktno s autorima i producentima. Tako i polagano slažem programsku strukturu sljedećeg izdanja festivala. Svake godine pogledam između 70 i 90 filmova vrlo različitih tema, pristupa i kvalitete, od amaterskih i radioničkih do profesionalnih produkcija i koprodukcija. Važna mi je generalna kvaliteta filma i tu se kriteriji kreću od raznih elemenata, od režijskog pristupa, fotografije, montaže, produkcije. Osobno volim ako se redatelji igraju formom. Volim otkrivati talente koji su tek krenuli u svijet dokumentaraca i rado ih pratim kroz daljnji rad kroz godine. Na kraju krajeva, uvijek je to na kraju filmski program u kojemu se susreće razigranost i ozbiljnost, stariji i mlađi autori, solidno budžetirani filmovi i potpuni amateri za koje primijetim zrno talenta.

Postoji li neka nit koja veže filmove koje će publika ove godine vidjeti ili prevladava diverzitet?

Uvijek je to diverzitet, ali ove je godine nešto više obiteljskih filmova nego inače. Dosta je osobnih priča gdje su autori/ce okrenuli kameru prema sebi, no ne nedostaje i snažnih političkih priča.

Kako biste ocijenili kvalitetu dokumentarnog filma u Hrvatskoj danas?

Ovo nam je, rekao bih, najpotentnija dokumentarna godina i stvarno sam zadovoljan pogledanim. Uže profilirani festivali poput LFF-a koji prikazuju isključivo domaće dokumentarce u potpunosti ovise o onome što se u protekloj sezoni isproducira. No, mi smo i dalje malena, dosta slabo financirana i centralizirana kinematografija da bi mogli razgovarati o nekakvom kontinuitetu. To će biti moguće kada će moj posao selektora postati katastrofa jer će biti više sjajnih filmova od kojih će dosta njih ispasti iz konkurencije, kakav je slučaj bio ove godine. No, naša produkcija je već pet godina u uzletu, sve je više mladih koji se okreću dokumentarcima kao ravnopravnoj filmskoj formi igranom filmu, naši dokumentarci prepoznati su i međunarodno, a zahvalan sam i što je Pula Film Festival u glavni program uvrstila dokumentarce, koji su ove godine odnijeli čak devet Zlatnih arena. Uglavnom, dobro je!

Smatrate li da su dokumentarni filmovi dovoljno cijenjeni u našoj državi?

Teško je na to odgovoriti jer ne znam kako izračunati „dovoljnu cijenjenost“. Više kina se odlučuje na projekcije dokumentaraca nego prije, više se i gledaju na VOD platformama, interes medija je veći nego ranije. To pokazuje rast, ali naravno da nikada nije dovoljno. Financiranje takvih filmova, pa i festivala dokumentarnog filma bi trebao biti daleko veći nego što je sad, pogotovo s obzirom da međunarodno naši dokumentarci bolje stoje od igranih filmova, a financiranje je neusporedivo manje, Hrvatska televizija bi morala otvoriti svoja vrata otkupom većeg broja dokumentaraca i što je važnije, boljim terminima prikazivanja, valjalo bi uvesti i dodatne potpore kinima za nekomercijalne programe kako bi dokumentaraca bilo i više. Stvar se polako gradi, ali moglo bi brže.

Što je po Vama najveća prednost dokumentarnog filma u odnosu na igrani?

Ja ne vidim posebnu prednost. Dobar film je uvijek dobar film bez obzira na rod i mislim da generalno treba podržavati domaću produkciju. Ja osobno, naravno, više volim dokumentarce jer su nepatvoreniji i iskreniji, a produkcijski izazovi su drugačiji. Iako je i to vrlo površna generalizacija. No, gledam i dosta drugih nedokumentarnihfillmova jer me oplemenjuju na druge načine. Ipak postoji razlika kada se pred vama na velikom ekranu pojavi stvarna osoba sa svim svojim životnim problemima i pokušajima da se iz tih izazova istrga, nego napisani i izmaštani lik.

Kako se probiti u svijetu dokumentarnog filma kao mladi autor ili autorica kada je budžet ograničen ili nepostojeći?

Ne postoji A-B-C u ovom poslu, ali rekao bih da su obrazovanje i znatiželja ključni. Obrazovati se možeš i neformalno, kroz radionice i filmske klubove gdje možete upoznati sjajne i nesebične predavače i tutore. Budgeti omogućuju razne stvari, poput dužeg razvoja, više tjedana montaže i rada na zvuku, ali ni u kojem slučaju financije ne garantiraju dobar film. No u film se svakako treba snažno ulagati, ne samo kroz produkciju, već i kroz prikazivalaštvo, distribuciju, filmske škole i radionice, kako bi veći broj mladih ljudi dobio svoju priliku. HAVC je tu dobro strukturiran, ali je na nivou države kultura rudimentarna, pa tako i film. Kultura je osnovna vrijednost jednog društva, ali dalje u raspodjeli prioriteta gubimo od zabave i sporta.

Jeste li za neki film posebno vezani, odnosno biste li istaknuli neki film ili filmove s nadolazećeg festivala?

Kao selektor, nikada ne ističem pojedine filmove prije festivalskog izdanja, osim onih koji su nam dali premijerna prikazivanja. Naravno da imam favorite, ali o njima ne smijem sada. Ono što mogu reći je da je ovogodišnja hrvatska dokumentarna produkcija stvarno sjajna, a kad je tako, onda je bolji i festival.

Za kraj, što možemo očekivati od ovogodišnjeg izdanja festivala?

Puno sjajnih filmova, gomilu dokumentarista s kojima možete razgovarati na licu mjesta, odlične edukacijske programe i nešto zabave.