Na koncert Michelle Gourevitch na Sustipanu (starom splitskom groblju) krenuo sam odjeven isto kao kad sam se uputio u Sinj, na Thompsonov koncert. Dakle, sav u bijelom, od glave do pete tj. od šešira do cipela. Sve ostalo je bilo drugačije: nisam bio okružen ljudima u crnom, naprotiv, bile su prisutne sve boje haljina, majica i košulja – united split colors! I sve je išlo po bon-tonu od početka do kraja: sound je bio odličan, noć blaga, a izvođačica i njen band jednostavno moćni i moćno jednostavni. Između ostaloga i vjerojatno zato što je Michelle (poznata pod pseudonimom Chinawoman, kojeg se odrekla u međuvremenu) rusko-židovskog porijekla, a locirana u Danskoj. Ta kombinacija ujedinjenih različitosti garantira suvereni autorski izričaj koji nije za polumilijunsku publiku nego za petstotinjak probranih slušatelja. I ne treba nikakve specijalne svjetlosne efekte niti ijedan dron: njoj i nama dovoljan je samo jedan tron. Ona je s njega pjevala, naravno, stojeći, a publika je bila splitom podijeljena na sjedače i stajače.
Ja sam sjedio i plesao u sebi (po starom dobrom savjetu još starijeg Jimmya Stanića). Slušajući pri tome pažljivo njene stihove jednostavnih, ali prodornih značenjskih kompozicija koji potiču i misli, a ne samo osjećaje. Dakle, na Sustipanu te večeri nije bilo nikakve bučne retorike kao na zagrebačkom i sinjskom hipodromu pa onda nije moglo biti ni rike. Spike poslije koncerta je bilo jer se imalo o čemu popričati. Vrijednost koncerata i filmova mjerim po tome koliko dugo traju u meni nakon što završe, a uopće mi nije bitno koliko dugo traju. Film može trajati i pet sati, a koncert i puna četiri s pauzom (što mi se dogodilo samo na koncertu Vana Morrisona u Barceloni), meni to nije puno kad je vrhunsko. Vrijeme u takvim slučajevima teče sporije i čini vam se da je prošla tek jedna ura ili dvije. Isto vrijedi i za razgovore te kategorije.
U jednom „Harry Poteru“ stari profa zove najtalentiranije učenike kod sebe na večeru. Među njima i najbolji bad boy, koji prvi primjećuje starinski sat u predsoblju profesorovog stana, na kojemu kazaljke pokazuju 20:15 sati. Po završetku večere, koja je trajala oko dva sata, on vidi pri izlasku da su kazaljke sata na 20:30. I kaže profesoru da bi trebao popraviti sat jer puno kasni. A on mu, onako sitan, odozdo odgovara, gledajući ga u oči: „Nema za tim potrebe, mladi kolega. Ovaj sat mjeri kvalitetu vremena“. Touche!
Shit happens
Sutradan, poslije koncerta Sharon Kovacs na istom mjestu (u sklopu Vibrez festivala) opet sam osjetio da mi se moj grad pomalo vraća, da nisam toliki stranac u njemu kao što sam bio proteklih godina vladavine perolakih nota i estradnih stihova teške kategorije koji su me udarali u uši bez rukavica. Da netko uzme logičku metlu i njome pomete ovo naše srednjestrujaško stihokleplje s rimama na prvu loptu, napunila bi se puna kesa toga za kontejner. Netko je alergičan na pelud, a ja sam na gluposti tipa „Želio bih se opet zaljubiti po prvi put“. Ili: „Hrvati su drugi izabrani narod“. To mi je rekla, sredinom 90-ih jedna diplomirana poznanica, dok je čekala zaručnika da stigne VIP kolima ispred splitskog HNK pa da odu na neku premijeru od županijske važnosti. Ja sam joj odgovorio pitanjem: „Je li to isto kao drugi prvorođeni sin“? „Je“, kimnula je ozbiljno glavom, a ja sam svoju pomakao lijevo-desno i nisam joj našao stana (cijela ulica je bila religiozno pijana). Uto se pojavio zaručnik pa smo se uljudno razišli, svatko na svoju stranu.
Kad smo već kod uljudnosti, dotaknimo se i uljuđenosti naših ljudi (ma što značila ta sintagma). Nedavno je jedna zagrebačka gospođa u višim godinama pristupila Miljenku Jergoviću, koji je pio kavu negdje na otvorenom, i izručila mu samo jednu nisku riječ: „Govno“! Ostalo znate iz medija. Meni je to logički završetak linije povučene, prije nekoliko godina u Splitu, kada je neki lik izlio kantu govana na glavu Anti Tomiću, koji je tada također pio kavu na otvorenom. Iz čega proizlazi zaključak da je u zatvorenom društvu opasno piti kavu na otvorenom ako si novinar i pisac koji otvoreno piše o tekućim i gustim sranjima kod nas. Kroz ova dva govnasta ispada (prvog doslovnog, a drugog verbalnog) vidi se bitna razlika između provincije (Splita) i metropole (Zagreba). Očigledno, u provinciji je opasnije živjeti i teže preživjeti.
Slučaj Benkovac to dvostruko podcrtava: za/braniteljskim i policijskim dvoredom. Događaj je to gorak kao pelinkovac, ali bez njegovih sastojaka ljekovitih po želudac. Dapače, potiče na obilato povraćanje u stilu kralja Ubua. Upravo je predstava „Ubu ovo ono“, rađena po djelu „Kralj Ubu“ Alfreda Jarrya, trebala biti tamo odigrana, a nije jer se bavi dekonstrukcijom rata, što je izazvalo bučno i vulgarno negodovanje onih kojima je draže rat konstruirati. I koji su kao takvi neminovni protivnici arta i artista, ne samo glumica i ostalih „kurvetina“ nego im je i (umjetnička) istina neprijateljica na koju treba nasrnuti svom snagom prije nego što poraste i zaprijeti laži. Apeliram, dakle, na dublje razumijevanje takvog ponašanja ljudi u uniformama i onih kojima je uniforma i dalje u njima (iako su je skinuli nakon završetka rata). Mir je zajebano stanje koje, sa svojom pluralnom mrežom odnosa nijansiranih različitosti, traži od svake individue stalno duhovno kretanje tj. odrastanje, dok je rat, iako je teško sranje, puno jednostavnije stanje duha i tijela: ovo smo mi, a ono su oni, naši neprijatelji. I osim pitanja: tko će koga?; nema drugih pitanja oko kojih bismo razbijali glavu.
Split happens
Zato se neprijatelji i proizvode da bi se imalo s kime ratovati. U tom smislu, ta proizvodnja kod nas nije stala nego se, kao što vidimo, povećava. Moglo bi se čak reći da prijeti hiperprodukcija neprijatelja. S druge strane, naravno, povećava se inflacija prijatelja. Riječju, stanje nam je duboko neuravnoteženo pa su nam zaista potrebne razne terapije, obavezno uključujući i art-terapiju. Mislim ovo-ono: bolje (građanski) art nego (građanski) rat!
Poslijeratna talijanska kinematografija je briljirala na svjetskoj sceni neorealizmom. Hrvatska kinematografija je poslije Domovinskog rata bila pala na niske grane, a distanciranje od filma je bio dio distanciranja od Jugoslavije i Tita (koji je bio veliki filmofil i podupiratelj filmske industrije): Tuđman je više volio kazališta, a najviše Hrvatsko Narodno Kazalište (sve velikim slovima). Gledajući Fellinijeve crno-bijele „Kabirijine noći“, pod zvjezdanim nebom (ovo je, naravno, kliše) u ljetnom kinu „Bačvice“, ne samo što sam uživao u redateljevom majstorskom filmskom rukopisu i glumi njegove supruge Giuliete Massine u glavnoj ulozi (za koju je dobila Zlatnu pamu u Cannesu), nego sam bio duboko dirnut toplinom te nesretne ljubavne priče s periferije Rima, koja ipak završava nadom i vjerom u dobrotu ljudi. Ako ima dobrih ljudi onda mora da postoji i jedan dobri Bog, kazuje nam Fellini između kadrova. Dobro, ima i loših svećenika, ali to je druga priča koju bi mogao ispričati neki domaći filmski autor (da nema za/braniteljskih udruga).
Zahvaljujući Hrvatskom domu i njegovoj ravnateljici Vanesi Klevi, koji stoje iza Vibrez festivala na Sustipanu, na kojem ovih dana nastupaju neka svjetska muzička imena, Split je povratio zatomljeni i zagubljeni dio svoga građanskog identiteta. Ugostivši muzičare izvan hrvatskih granica moj se grad pokazao ne samo kao dobar domaćin, nego i kao grad koji se ne može svesti samo na Torcidu (reductio ad Torcidam), ma koliko ona bučna i bakljovita bila. No, tekući se ovi procesi još nisu kristalizirali pa i dalje ostaje otvoreno pitanje kako će se završiti, hoće li to biti u stilu kristalne noći ili sunčanog dana Zdravka Bajana? Zdravi i živi bili pa vidjeli!
Istaknuta fotografija: Sharon Kovacs
#Ante Kuštre #dnevna doza umjetnosti #Michelle Gourevitch #Sharon Kovacs #Split
