“Every ripple changes the beach”, citat je Johna Ashforda, legendarnog britanskog kazališnog producenta koji je ostavio nemjerljiv zalog za razvoj suvremenog plesa u Europi. Pritom je mislio na to kako je mišljenje baš svakog pojedinog gledatelja važno, kao što je smatrao važnim dati priliku svakom mladom umjetniku/umjetnici. Kao direktor londonskog kazališta The Place (1986.-2009.), svojim entuzijastičnim i vizionarskim pristupom transformirao je scenu suvremenog plesa u Velikoj Britaniji. Veliki poticaj davao je upravo mladim, još neafirmiranim izvedbenim umjetnicima, a u životima mnogih (kako profesionalno, tako i privatno) najviše je ostavio traga kroz međunarodnu plesnu mrežu Aerowaves, koju je utemeljio 1996. godine. Saznali smo sve to, pa i mnoge druge pojedinosti i anegdote iz njegovog života, na trećoj večeri festivala Port of Dance, u srijedu 15. svibnja u Art-kinu.
Dokumentarac o prvih 25 godina plesne mreže naziva „Aerowaves at 25“ premijerno je prikazan u Grčkoj 2022., no danas je zadobio još snažniju dimenziju s obzirom da je u međuvremenu, u prosincu 2023., g. Ashford napustio ovaj svijet. Zato je cijela večer u Art-kinu bila jedan svojevrsni hommage ovom velikanu europske plesne scene – vrlo topla, dirljiva i značajna gesta, ne samo za one koji su ga poznavali i s njim surađivali, nego i za sve nas ostale koji pratimo i volimo suvremeni ples. Redateljica Enya Belak njegova je dugogodišnja suradnica te je u filmu utkala fascinantnu osobnost čovjeka koji je stvorio cijelu jednu međunarodnu zajednicu koju povezuje ljubav prema suvremenom plesu; njegovu razigranost, vizionarski pristup i nadasve humanost. Film je prepun arhivskih snimki od samih početaka mreže do zadnjih nekoliko godina, izjava brojnih suradnika, članova organizacijskog tima, partnera i samih umjetnika. Odiše iskrenošću i progovara o ljepoti i biti plesne umjetnosti.
Doživljaj gledanja filma bio je utoliko jače iskustvo zbog razgovora koji je prethodio prikazivanju. U prijateljskom i neformalnom tonu, ravnatelj HKD-a Edvin Liverić-Bassani moderirao je razgovor upitavši prisutne o tome kako i kada su upoznali Ashforda, kako im je obilježio život te da podijele pokoju smiješnu anegdotu. U razgovoru su sudjelovali Enya Belak, te troje plesnih umjetnika koji su bili izabrani u Aerowaves Top20 – Igor Uzerlai Hernando i Moreno Solinas (čija je predstava Karrasekare na programu festivala) te Jasna L. Vinovrski (Public in Private). Naime, tko god prati suvremeni ples, zna da je Aerowaves najjača međunarodna mreža za razvoj suvremenog plesa u Europi te da, osim što okuplja mlade autore i izvođače, producente i kazališne stručnjake, svake godine odabire Top 20 umjetnika u usponu koji će svoj odabrani rad i prikazati na turneji po kontinentu, te na putujućem festivalu Spring Forward. Sam festival Port of Dance također je usko povezan s mrežom Aerowaves, s obzirom da je HKD jedan od trenutno 46 člana međunarodne mreže.
U godini u kojoj je Rijeka nosila titulu EPK, Spring Forward se trebao održati upravo u našem gradu (trebao, jer je naravno morao biti odgođen zbog pandemije). No, Ashford je tome doskočio, u svojoj tipičnoj proaktivnoj maniri, da se cijeli festival prebaci online, uz dodatak naslovu „Show must go on(line)!“. Bio je to gotovo nemoguć zadatak za njegov tim, koji je ipak u samo tri tjedna uspio u ovom jedinstvenom pothvatu zbog kojega je riječka inačica Spring Forward-a ušla u povijest kao prvi plesni festival koji se odvio u virtualnom prostoru. Kako je to izgledalo, možete se prisjetiti ovdje. To da je Ashford bio „prije svog vremena“ govori i to da je još od 90-ih počeo promišljati snimanje predstave VR tehnologijom, što je danas postalo dostupno i zaživjelo je kao dio programa i kao način da predstave dospiju do većeg broja publike.
Bilo je zaista zanimljivo slušati o tako izvanrednoj osobi kakav je bio Ashford, a pogotovo priču koji je podijelio Liverić-Bassani o tome kako ga je John nazvao prije 20 godina i pozvao da bude članom žirija koji odabire Top20 umjetnike. Plesni umjetnici su u razgovoru istaknuli koliko je značilo za njihovu karijeru biti izabran od strane Aerowavesa, a isto smo čuli u filmu. Umjetnica iz Grčke podijelila je s kamerom da tome zapravo duguje „sve“. Njen se rad u Grčkoj nije toliko cijenio na početku njene plesne karijere, a titula joj je otvorila mnoga vrata i bila prava odskočna daska. To je bit značaja Aerowavesa za europsku umjetnost, da daje priliku umjetnicima da budu svoji, autentični i različiti, neovisno o trendovima, te da nastave stvarati. Priliku koji možda u suprotnom ne bi imali.
Ova poruka još je jače odzvonila u nama jer smo ranije iste večeri, u dvorani Filodramatice, gledali ispitnu produkciju studenata zagrebačke dramske akademije. Energične, mlade i razigrane, studentice i jedan student (Mateo Babić, Jana Božić, Marina Brajdić, Lea Brcko, Nina Jugo, Ivona Mezulić, Marija Pehar) u predstavi „Ovo nije mali ples“ su koreografijom Sonje Pregrad prikazali svu ljepotu zajedničkog učenja i stvaranja. Odjeveni u šarene provizorne kostime, ponudili su nam kaleidoskop pokreta kao posvetu njihovog dosad uloćenog rada i vremena provedenog zajedno. Tko zna, možda e upravo netko od njih za nekoliko godina ući u Top20 plesne mreže Aerowaves.
WHY DANCE?
“Because dance is the poetry of theatre. Because dancers are the most modest of magnificent artists. Because the integrity of dance is so rarely compromised.”
(John Ashford)
Fotografije: Tanja Kanazir/HKD na Sušaku
#Aerowaves at 25 #Akademija dramskih umjetnosti Zageb #Enya Belak #John Ashford #Ovo nije mali ples #Port of Dance #Sonja Pregrad
