U petak, 6. lipnja u 19h bio je zakazan početak izložbe „Metasomnik” Kristijana Vučkovića u Galeriji O.K. Međutim, unatoč ugodno klimatiziranom prostoru galerije, miris ljeta u zraku i ugodni razgovori namamili su sve prisutne za opuštenim bivstvovanjem na svježem zraku ispred. Provirivalo se i razgledavalo konstantno, no u opuštenoj atmosferi, bez žurbe i presinga pričekali smo kojih pola sata na službeno otvaranje.
U jednako nasmijanom i opuštenom raspoloženju prošle su i kratke uvodne riječi Marte Sirotich te autora izložbe, Kristijana Vučkovića. Rođeni Riječanin, u umjetničkim krugovima odavno poznat i prepoznat, Vučković se fotografijom počeo baviti 1997. godine, igrajući se nonićevim fotoaparatom. Kako to obično biva, vrlo brzo je shvatio da je to umjetnička forma kojom najbolje može prenijeti emocije, zanimacije i sve ono neizrecivo, a zabilježeno i prenešeno aparatom. Forma mu nije prioritet već osjećaji. Kroz rad je zainteresiraniji za postavljanje pitanja, no što nudi odgovore. Iz tog razloga, apstrakcija i poigravanje tehničkim elementima fotografije njegov je odabir i način izražavanja. Valja napomenuti da je član HDLU Rijeka od 2017. godine.
Jučer nam se predstavio izložbom fotografija interesantna naziva, Metasomnik- somnonautsko istraživanje prostora između.
Kako stoji u tekstu izložbe, Vučković se nalazi negdje između sna i jave. Nazvavši ih mikrosvijetovima između akcije i osjećaja. Vrijeme je apstraktan pojam, nalazimo se u prostoru između svijesti i podsvijesti te poniremo u nešto dublje i univerzalnije. Riječ je o radovima koji pozivaju na interpretaciju i propitkivanje.
Gledajući izložene fotografije i znajući do koje mjere je autor sklon eksperimentiranju, igranju s filmom (riječ je o analognim fotografijama), lako je uljuljkati se u taj snoliki autorov intimni svijet. Motivi su svakodnevni, ni po čemu posebno zanimljivi, gotovo banalni. No, osim što autora upravo takvi prizori intrigiraju, spomenutim eksperimentiranjem s filmom, svakodevno i banalno postaje začudno, magično i primamljivo. O eksperimentalnom, neuobičajenom pristupu, Vučković je rekao:
„Ovo što danas vidimo je jedna revija grešaka u fotografiji, namjernih grešaka u fotografiji. Sve je rađeno na filmu. Greške su nastajale korištenjem neprimjerenog filma u određenim fotoaparatima. Bilo da je riječ o istaknutim filmovima ili filmovima koje sam bacio u veš-mašinu, osušio i premotao u druge role. Presjek je ovo projekta koji traje već nekih desetak godina. S obzirom na to da radim kao IT-evac na brodu, uzeo sam scanove i dao si vremena. Napustivši profesionalnu fotografiju, ona je prešla u čistu ljubav i to dosta olakšava stvari. Slobodno vrijeme na brodu iskoristio sam za igranje s tim potpunim kaosom tih scanova. Riječ je o suludom ‘paždroću’ svega i svačega te objedinjavanja ideje oko toga. Kako se kadrovi stalno miješaju na fotografijama nekako me asociralo, zapravo, snovi su utjecali na fotografiju i fotografija na snove. Kako mijenjam kadrove u snovima.
Što se ‘aparature’ tiče, kombinacija je koječega. Koristio sam aparate i filmove koji se po pravilima ne kombiniraju. Poigravanje red-scanom, dobivao sam ‘sumanute’ rezultate. Kupio sam i jeftine aparate, puštao svijetlo unutra, koje bi se raspršilo, preklapao bih kadar po kadar.
Ima fotografija koje sam uslikao isteknutim filmom koji sam po završetku snimanja bacio u veš- mašinu. Zatim, ima radova ulovljenih Holgom sa preklapajućim kadrovima. Od kutije šibica napravio sam cameru obscuru i time zabilježio određene fotografije. Crna majica sa zašivenim vratom mi je koristila u nekim slučajevima kao prijenosna tamna komora. Kroz rukave bih zavukao ruke unutra, izvukao bih film, zgužvao ga i minimalno osvijetlio svjetiljkom te bih dobio željene perforacije. Iz kaosa proizlaze sjajne stvari.”
Svatko tko se voli u današnje digitalno doba uhvatiti filma i analogije (ma koliko su cijene otišle bezobrazno u nebo, to je postao izuzetno „skup sport”), zna koliku razliku čini kad moraš razmisliti o svakoj pojedinačnoj slici. Iznad svega je potrebno strpljenje, volja, želja i potreba za traženjem idealnog kuta, kadra, ma koliko potrajalo. Ponekad je i lutrija, koja se apsolutno uvijek isplati, pa i kada dođe do „grešaka”. U svakoj umjetnosti, slučajne pogreške često dovode do zapanjujućih rezultata. Vučković je svojom izložbom pokazao da ne treba uvijek slijepo pratiti pravila, dapače, iz igre i eksperimenata možemo dobiti čarobne momente.
Ovu nesvakidašnju izložbu u Galeriji O.K. možete razgledati do 27. lipnja, dobiti koju ideju, te se prepustiti trenucima na granici između snova i budnosti.
Istaknuta i ostale fotografije: Maja Fristacky
