U Gradskom kazalištu lutaka Rijeka je jučer, 15. ožujka izvedena glumačko-lutkarska predstava “Dan kad sam se pretvorio u pticu” autorice teksta i redateljice Tamare Kučinović. Riječ je o trećoj suradnji Tamare Kučinović i Gradskog kazališta lutaka Rijeka, nakon lutkarske predstave “Zamrznute pjesme”, premijerno izvedene 2018. godine i glumačke predstave “Srce veće od mene samog”, premijerno izvedene 2021. godine.
Najnovija predstava “Dan kad sam se pretvorio u pticu” izvedena je prema motivima istoimene slikovnice za koju je tekst napisala francuska književnica Ingrid Chabbert, a ilustracije naslikao španjolski ilustrator Raúl Nieto Guiridi. Stoga je zanimljivo usporediti ovu priču kao slikovnicu sa njezinim scenskim uprizorenjem u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka.
Slikovnica “Dan kad sam se pretvorio u pticu” prvi put je objavljena u Španjolskoj 2015. godine, a hrvatsko izdanje objavljeno je 2018. godine u prijevodu Ines Čulo sa španjolskog jezika. Slikovnica sadrži malo kratkih rečenica koje u prvom licu pripovijeda neimenovani dječak koji se prvog dana škole zaljubio u djevojčicu Klaru. Kako Klara najviše voli ptice, dječak se želi maskirati u pticu pa sanja kako će jednog dana letjeti s Klarom. Iako mu se u školi svi smiju, dječak ne želi skinuti odijelo ptice i ponavlja: Ja sam ptica! – usprkos problemima koje mu to odijelo donosi u svakodnevnom životu. Kad jednog dana sretne Klaru, pogledi im se sretnu. Klara dječaku skine odijelo i zagrli ga dok njegovo srce snažno lupa, a nebom se rasprši oblak ptica. Dječak kaže: „Ja nisam ptica, ali mogu letjeti kao ptica!” Ilustracije u slikovnici usporedno s tekstom pripovijedaju priču već od prednje unutarnje naslovnice na kojoj je na ornamentu crveno-žute podloge otisnuta bijela kontura ptice da bi joj na stražnjoj unutarnjoj naslovnici, na istovjetnoj podlozi, bila sučelice pridružena bijela kontura još jedne ptice. U slikovnici su ilustracije crno-bijele na podlozi bež boje, osim one koja prikazuje dječakovu masku ptice čije je perje istaknuto plavom bojom. Ilustracije prikazuju ono što dječak osjeća, misli i radi te, slijedom fabule, dječakov crtež Klare postaje njegova maska ptice u koju se on želi sakriti odnosno pretvoriti. Kad ga Klara pogleda, skine mu masku i zagrli ga – na suprotnoj stranici slikovnice naslikano je poletjelo jato ptica koje simbolizira otkucaje dječakova srca. Posljednja stranica slikovnice prikazuje odbačenu praznu masku ptice.
U predstavi Gradskog kazališta lutaka Rijeka, u režiji Tamare Kučinović (asistent redateljice bio je Nikša Eldan) dječak iz slikovnice dobio je ime – zove se Jakov. Tumači ga glumac Tilen Kožamelj koji drži i po potrebi prenosi pozornicom, lutku dječaka s kojom tvori cjeloviti lik. Lik djevojčice Klare tumači glumica Andrea Špindel. Njezina se lutka djevojčice pojavljuje na kraju predstave, kad zagrli Jakova. Uz Jakova i Klaru, u predstavi sudjeluje kor ptica koje tumače glumci: Petra Šarac, Almira Štifanić, Alex Đaković i David Petrović. Oni predstavljaju ptice koje Klara najviše voli i o kojima brine. Svatko od ovih glumica i glumaca ima i svoju lutku ptice koju animira ili povremeno stavlja u gnijezdo koje nosi na glavi. Kako Jakov želi biti ptica, da bi bio što bliže Klari koja voli ptice, ptice su tu da bi ga poučile, pa i provjerile njegove sposobnosti da bude ptica. Slijede prizori u kojima se Jakov pokušava uklopiti u svijet ptica, ali ne uspijeva i na kraju doživljava poraz. Međutim, Klara ga utješi i podsjeti da je najbolji upravo takav kakav jest te se u tom trenutku pojavljuje lutka djevojčice Klare koja zagrli lutku dječaka Jakova.
Autorica vizualnog identiteta predstave, Volha Milovič kreirala je kostime u bež boji koja asocira na vizualnu dimenziju slikovnice. Leđa glumaca prekrivaju stilizirani dizajni koji su usklađeni s lutkama ptica i sa scenografijom predstave. Na kostime se nadovezuju pokrivala za glave, kreirana u formi gnijezda. Scenografija je obilježena elipsastim rubom unutar kojeg žive ptice, a iz kojeg dječak Jakov izlazi kad se osjeća neprihvaćenim i poraženim. Na pozorničkom svijetu ptica vise stilizirana gnijezda, nalik ličinkama, koja zasvijetle u bitnim trenutcima (svjetlo u predstavi oblikovao je Dario Družeta), dajući predstavi čaroban ugođaj. Cijela je pozornica ispunjena motivima prirode – scenografija uključuje stilizirane grane, perje, zrnje žitarica i prave trupce drva. Lutke Jakova, Klare te osobito ptica kreirane su, za razliku od slikovnice, u jarkim bojama: crvenoj, plavoj, žutoj i narančastoj, što ih ističe u odnosu na kostime glumaca.
Iznimno je važna scenska glazba koju su skladali Ivana Đula i Luka Vrbanić. Kor ptica pjevanim govorom pripovijeda fabulu priče, glumica Andrea Špindel udaraljkama „diktira” ritam kazivanja, a glumci, koji tumače kor ptica, zvukove ptičjeg glasanja izvode svirajući na različitim malim drvenim instrumentima.
Predstava završava neočekivano: silaskom glumaca s pozornice i izlaskom iz gledališta kroz vrata za publiku, nakon što pred publikom „izađu” iz svojih likova skinuvši svoja pokrivala za glave s gnijezdima.
Nova predstava Tamare Kučinović i suradnika – “Dan kad sam se pretvorio u pticu”, uprizorena u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka, donijela je još jednom, nakon predstava “Zamrznute pjesme” i “Srce većeg od mene samog”, prepoznatljiv, osebujan i hvalevrijedan redateljski rukopis ove autorice. U svojevrsnu cjelinu ove tri predstave povezuje tema ljubavi za koju se treba izboriti, a pritom ostati sebi vjeran i slobodan. Kao što je to naučio dječak Jakov, ta je borba uvijek vrijedna svih napora.
Istaknuta i ostale fotografije: Gradsko kazalište lutaka Rijeka
#Dan kad sam se pretvorio u pticu #GKL Rijeka #Osvrt #predstava #Tamara Kučinović
