Stara pomorska izreka kaže: „hvali more drž se kraja“, postoji i ona: „ploviti se mora, živjeti se ne mora“ ili latinski Navigare necesse est, vivere non est necesse. I uistinu pomorca ono što ga čini živim nije more, nije brod, nisu bitke broda i nemirnog mora, već Put. Put može biti cesta, može biti puteljak, može biti plovidba, ta vrsta puta se odnosi na materijalni, fizički izgled puta. Put kojem se veseli pomorac jest život sam, onaj kojeg gleda, koji je oko njega, u kojem je i koji je u njemu. Nije to bijeg. Niti od obale, niti od kopna i materijalnog svijeta kako bi zaronio u introspekciju, izmaštani unutarnji svijet. To je hod po rubu s kojeg se vide i ponori, i visine; vidi se bijes prirode i njen smiraj, vidi se ponekad i sve.
Pomorac ide u krajnost, u drugu krajnost ide onaj koji se ne kreće. Pomorac žudi za kopnom s kojeg se otisnuo, onaj drugi jedva registrira da postoji More. Pomorac odustaje od života kakvog vode većina ljudi umrtvljena oko svojih naoko čvrstih materijalnih dobara, a sam postaje živ tek kad se otisne od obale. Plovidba i posao pomorca jest opasna stvar. Možda i najopasnija jer nikad ne znaš hoćeš li se vratiti na obalu, u svoju luku iz koje si isplovio. Našim Kvarnerom plovilo se od pamtivijeka. Plovili su mnogi, mnogi su u njemu i zaglavili. Satrti vjetrom, olujama, nesrećama. Njihovi tovari ostaju zauvijek ili gotovo zauvijek na morskom dnu. To su oni materijalni rasuti po podmorju, poput amfora što ih ronioci danas izvlače. Materijalni dokazi bitke čovjeka s vremenom. Nijemi svjedoci pomorskih tragedija, smrti pomoraca jer kako napisah Navigare necesse est, vivere non est necesse.
Amfora trag čovjeka
Čovjeka su uvijek uzbuđivali tragovi njegovih predaka iz prošlih vremena. Uzbuđivali su ga jer su željeli razumjeti samoga sebe tko su i zašto su ovdje, kako su se razvijali, kako ih je vrijeme uobličilo, tko su oni u biti. Pod morem leže takvi materijalni tragovi i to ponajviše na konfekcijskoj antičkoj keramici, na amforama, tim grubim konzervama, kanistrima svog vremena za jednokratnu uporabu. Za znanstvenike recimo podmorske arheologe važne su jer tipovi i oblici pomažu određenju gdje su izrađene, odakle potječu, kojim su pomorskim rutama i putevima stizale, prolazile, odlazile, kakve su bile veze među udaljenim krajevima. One imaju i kategoriju neponovljivosti, stoga što se amfore danas više ne proizvode, bolje kazano više se ne upotrebljavaju.
Amfore su se upotrebljavale za prijevoz raznih proizvoda poput vina, ulja, žitarica i začina, poput garuma. Garum su Rimljani koristili u mnogim jelima. Spravljao se od speštane (zgnječene) sitne ribe, ribljih iznutrica uz dodatak raznog bilja, ružmarina i lovorovog lista. Takva smjesa prepuštena je fermentaciji. Kažu da je jedan od najcjenjenijih garuma bio ovaj naš iz Primorja i istočne obale Jadrana, delmatski. (Pitanje je kako bi se proveo naš želudac da ga danas konzumiramo).
Amfore su bile začepljene raznim čepovima. Ovisilo je to o promjeru grla. Čepovi su bili od pečene gline u obliku tanjurića, ponekad su čepljene i šišarkama. Čepovi su naknadno bili zaliveni smolom. Prevozile su se kolima i brodovima. Slagane su u brodske štive, pažljivo da se ne razbiju ili da se ne pomiču po nemirnom moru. Ako bi bile loše poslagane moglo je doći do prevrtanja broda. Onaj najdonji red amfora slagao bi se jedna uz drugu, a nožice bi se utaknule u slamu kojom je u debelom sloju bilo prekriveno dno trgovačkog Na najdonji red poslaganih amfora između grla i ručkica zaticale su se nožice drugog reda i tako sve dok se štiva nije popunila. Slama na talijanskom paglia izvedena iz latinskog ušla je i u mediteranski vokabular. U nas se kaže pajol, za daske što prekrivaju dno barke. Riječ se proširila i na primorske kuće te se tom riječju označavao pod kuće. (u Rijeci tako postoji i kafić bar Pajol op.a.).
Prije pečenja amfora na njih se utiskao žig na kojem je stajalo ime i natpis trgovaca i brodovlasnika čije su amfore bile. Žigovima se htjelo pokazati i da teret u amforama pripada točno određenom brodu. One bez pečata nisu bile izrađivane po narudžbi, nego kod trgovca čekale kupca. Veliki brodovi mogli su prevoziti tisuće amfora. Na mjestima brodoloma moglo se naći različiti tipovi amfora, ali njih nije bilo mnogo. Pretpostavka je da su one koristile posadi za piće i hranu. Odnosno u njima je bila hrana i piće. Kad je teret sretno stigao u pristanište, amfore su pražnjene, a s obzirom na to da su bile jednokratne (bile su iznutra obložene smolom, no stijenke poroznog zemljanog suda, pored impregnacije upile malo vina, ulja ili začina), nakon pražnjenja slagale pored luka. Amfore je izrađivalo nekoliko majstora. To se da npr. zamijetiti po načinu spajanja ručki na vrat i ramena amfore. Drukčije se utiskivala glina, a neke su imale različite debljine ruba na otvoru grla.
Amfore su našle još jednu primjenu, pomalo morbidnu za današnje shvaćanje. Naime u kasnijoj antici velike amfore vinarie poslužile su za sahranu umrloga. Odrezali bi dvjema amforama gornje dijelove s ručkama i grlom pa bi na truplo navukli jednu od nogu, a drugu od glave te po sredini spojili dijelove. Tako bi se sahranjivali siromašniji ili robovi u milosti gospodara, vjerojatno kućni. Bogati su bili sahranjivani u kamene sarkofage.
Amfore, na ovim prostorima koje oplakuje Jadran čitki je trag čovjekova prisustva te poput natpisa, priča, legendi, riječi i pomorskog nazivlja riječi čine bogatstvo kulture i civilizacije, svjedok jednog vremena koje je preživjelo tisuće godina i došlo do nas.
