Koliko je riječi, uspomena, osjećaja i priča pohranjeno u jeziku kojim su govorile naše none i nonići? I koliko je potrebno da sve ono što smo možda godinama nosili negdje duboko u sebi ponovno izađe na površinu? Ponekad su dovoljna samo dva dana, nekoliko poticajnih zadataka i skupina ljudi spremnih podijeliti vlastite priče. Upravo je tako nastala zbirka „Progovori čez hartu – kratke štorije“, predstavljena u ponedjeljak navečer u Galeriji suvremene umjetnosti Grobnik, u Kaštelu Grobnik. Knjiga donosi 28 kratkih priča sedmero autora, nastalih tijekom radionice kreativnog pisanja pod vodstvom književnice Karmele Špoljarić, a njezino predstavljanje preraslo je u topao razgovor o jeziku, zavičaju, književnosti i onome što čovjek ponese iz djetinjstva, a nikada zapravo ne zaboravi.
Zbirku je objavila Katedra Čakavskog sabora Grobnišćine, a na predstavljanju su o njezinu nastanku govorili predsjednica Katedre Silvana Demark, idejni začetnik projekta i tehnički urednik Ivo Bogović, književnica i urednica izdanja Karmela Špoljarić te Emina Dobrani Damjanović, Milena Pađen Brnelić, Sandra Polić Živković, Eda Harbaš, Mirjana Vadlja i Sandra Karabaić, odnosno autorice zastupljene u knjizi.

Pozdravljajući okupljene, Silvana Demark izrazila je zadovoljstvo što su se, unatoč lošem vremenu, u velikom broju odazvali predstavljanju knjige. Podsjetila je kako Katedra ove godine predstavlja već četvrto izdanje, nastavljajući dugogodišnji rad na očuvanju i promicanju grobničkoga govora.
No zbirka „Progovori čez hartu“ nastala je iz ponešto drukčijeg razmišljanja. Na Grobnišćini postoje vrijedna znanstvena izdanja, rječnik, gramatika i dokumentacija zavičajnoga govora, ali nedostajalo je nešto što bi ljudi mogli jednostavno uzeti u ruke i čitati iz zadovoljstva.
Kako je objasnio Ivo Bogović, želja je bila stvoriti knjigu koja neće služiti samo proučavanju jezika, nego će taj jezik učiniti živim dijelom svakodnevnog čitateljskog iskustva. Knjigu za predah, nekoliko mirnih trenutaka prije spavanja, knjigu u kojoj će se čitati o ljubavi, uspomenama, strahovima, obitelji i svakodnevici, a tek poneka nepoznata riječ možda potaknuti čitatelja da posegne za rječnikom. Iz te ideje nastala je radionica kreativnog pisanja, a potom i zbirka tiskana u 200 primjeraka.
Karmela Špoljarić: „Nisam znala kakvo bogatstvo te žene nose u sebi“
Jedan od najzanimljivijih trenutaka predstavljanja bilo je izlaganje Karmele Špoljarić, književnice koja je osmislila i vodila radionicu te uredila zbirku. Iako ima dugogodišnje iskustvo rada s autorima različitih generacija, priznala je kako ju je upravo ova radionica iznenadila.
Naime, sudionice su većinom bile žene s kojima je i ranije surađivala, poznavala njihov književni rad i pratila njihovo stvaralaštvo, ali nije ni slutila koliko dobro poznaju čakavske govore svojih obitelji i zavičaja.
– Ja te žene poznajem godinama, a nikada ih nisam čula da govore čakavski. Mislila sam da će većina pisati na standardnom hrvatskom jeziku i da ćemo njihove priče poslije prilagoditi grobničkom govoru. A onda su gotovo sve počele pisati na čakavskom. Ostala sam iznenađena koliko riječi poznaju, koliko im je taj jezik prirodan i koliko se njime mogu izraziti, ispričala je Špoljarić.
Upravo je u tome prepoznala možda i najveću vrijednost projekta. Čakavština nije ostala zarobljena u rječnicima i sjećanjima, nego se pokazala kao živi jezik kojim je moguće govoriti o današnjem svijetu, suvremenim iskustvima i najintimnijim osjećajima.

Posebno je naglasila kako su priče, nakon što su bile jezično prilagođene grobničkom govoru, dobile dodatnu izražajnost.
– Mislila sam da bi se ponešto moglo izgubiti u tom prijenosu, da bi priče možda postale manje razumljive. Dogodilo se upravo suprotno. Svaka je priča dodatno procvjetala, istaknula je.
Čovjek bez kojega knjige ne bi bilo
Karmela Špoljarić iskoristila je priliku da posebno zahvali Ivi Bogoviću, koji je na predstavljanju nastojao vlastitu ulogu svesti na tehničke i organizacijske poslove. No urednica ga nije pustila da tako jednostavno prođe. Podsjetila je kako je upravo Bogović osmislio projekt, organizirao radionicu, brinuo o logistici, osiguravanju financijskih sredstava, pripremi izdanja i suradnji s grafičkim dizajnerom, a uz sve to sudjelovao i kao autor te izvorni govornik.
– Ovakav entuzijazam zaista se rijetko susreće. Bez Ive Bogovića ove zbirke ne bi bilo. On je uz sve svoje poslovne obveze napravio još jedan veliki korak za nešto što smatra vrijednim. Voljela bih da u kulturi imamo što više takvih ljudi, poručila je Špoljarić, pozvavši okupljene da mu zahvale pljeskom.
A kako je nastao sam naslov? I ta priča ima svoju zanimljivost. Tijekom priprema za radionicu Karmela je u Kaštelu fotografirala stari tiskarski stroj i natpis na engleskom jeziku „Speak through the paper“. Kada je upitala kako bi se ta misao mogla izraziti na grobničkom govoru, dobila je odgovor: „Progovori čez hartu“.
Tako je nastalo ime radionice, koje je poslije postalo i naslov knjige.
Čakavština kao povratak djetinjstvu
Na predstavljanju su o svojim iskustvima govorile i autorice zbirke, otkrivajući koliko su različiti putovi kojima se zavičajni govor prenosi s generacije na generaciju.

Sandra Karabaić prisjetila se djetinjstva i ljeta provedenih u Novalji, gdje je boravila kod rodbine. Premda je odrasla u Rijeci, novaljska čakavština ostala je trajno utkana u njezin život. Ispričala je kako je njezina majka, i nakon preseljenja u Rijeku, nastavila govoriti novaljskim govorom, pa je čakavština bila dio obiteljske svakodnevice.
Posebno je simpatična bila uspomena na putovanja trajektom prema Pagu. Njezina majka jednom je prilikom primijetila kako joj kći promijeni jezik čim ugleda otok. Sandra je, prisjetila se, već čekajući trajekt počinjala govoriti novaljski.
Slično iskustvo opisala je i Milena Pađen Brnelić, koja je govorila o svojoj povezanosti s ledeničkim govorom. Za nju je povratak u rodni kraj istodobno i povratak jeziku kojim je odrastala. Kada dođe među svoje, objasnila je, gotovo se nesvjesno ponovno počne izražavati govorom svojega djetinjstva. Upravo se njime, smatra, najprirodnije mogu izraziti osjećaji.
I druge autorice govorile su o sličnim iskustvima. Mirjana Vadlja prisjetila se kako je liburnijska čakavština dugo živjela negdje u njoj, premda je nije često koristila, da bi tijekom radionice gotovo spontano progovorila tim jezikom. Sandra Polić Živković priznala je kako se čakavštinom ranije nije izražavala u vlastitom književnom stvaralaštvu, a tek je kroz radionicu počela ponovno otkrivati riječi i izraze koje je ponijela iz obitelji.
Eda Harbaš, kojoj grobnički govor nije stran, istaknula je kako joj je iskustvo pisanja proze na zavičajnom jeziku bilo novo i poticajno.
U tim različitim iskustvima prepoznala se zajednička nit: jezik koji su ljudi možda prestali svakodnevno govoriti nije zbog toga nestao. Ostao je sačuvan u uspomenama, obiteljskim razgovorima, djetinjstvu i osjećajima, čekajući trenutak u kojem će ponovno progovoriti.
Razgovor, povjerenje i zajedništvo
Govoreći o načinu rada, Karmela Špoljarić objasnila je kako je tijekom dva dana autoricama i autoru ponudila četiri tematska poticaja, dovoljno određena da pokrenu pisanje, ali i dovoljno otvorena da svatko u njima pronađe vlastitu priču.
Među nadahnućima našli su se grobničke poslovice, ljubavno pismo nadahnuto Petrom Zrinskim, razmišljanja o domu i obitelji te stihovi Pabla Nerude. Tijekom priprema i radionice posegnulo se i za Federicom Garcíjom Lorcom, čiji su stihovi prevedeni na grobnički govor.
No jednako važan kao i sam čin pisanja bio je razgovor među sudionicima.
Špoljarić je naglasila kako na svojim radionicama posebnu pozornost posvećuje iskrenim komentarima, zajedničkom čitanju i konstruktivnoj kritici. Upravo takva atmosfera pomaže autorima da prevladaju početnu nesigurnost, oslobode se i pronađu vlastiti glas.
– U književnosti, kao i u svakoj umjetnosti, ne možete lagati. Ne možete pisati u rukavicama. Morate pronaći svoj iskonski glas, onaj kojim jedino možete istinski progovoriti, istaknula je.
Koliko je radionica bila poticajna, pokazuje i iskustvo Emine Dobrani Vrljanović, koja je na poziv Ive Bogovića sudjelovala bez posebnih očekivanja. Kada je shvatila da u samo sat vremena treba napisati priču, nije bila sigurna hoće li u tome uspjeti. No tijekom dva dana nastale su čak tri priče i jedna pjesma, premda, kako je priznala, nikada prije nije pisala poeziju. Kao učiteljica po struci posebno je pohvalila pripremljene zadatke, motivaciju koju je pružila Karmela Špoljarić i poticajnu atmosferu među sudionicima.

Topla nonina ruka
Predstavljanje je završilo razgovorom koji je otvorio i pitanje budućnosti čakavštine.
Iz publike se moglo čuti podsjećanje na vremena kada govoriti čakavski u školi nije bilo poželjno, kada su se djeca zbog svojega govora znala suočiti s podsmijehom, ali i upozorenje da je danas, kada takvih zabrana više nema, možda još važnije svjesno njegovati ono što smo naslijedili.
Posebno je snažna bila misao da materinski govor ne volimo samo zato što je nekada bio potiskivan, nego zato što je povezan s našim najranijim i najdubljim osjećajima.
To je jezik koji smo upili s materinskim mlijekom, jezik koji nas podsjeća na toplu noninu ruku, mirise djetinjstva, obiteljski dom i ljude koji su nas oblikovali.
Ako ga želimo sačuvati, poručeno je na predstavljanju, moramo ga prenositi djeci i unucima. Ne samo kao kulturnu baštinu, nego kao nešto živo, blisko i vrijedno ljubavi.
Upravo je zbirka „Progovori čez hartu – kratke štorije“ jedan od takvih koraka.
Jer jezik ne živi samo u rječnicima, gramatikama i arhivskim snimkama. Živi ponajprije u ljudima, njihovim uspomenama i pričama koje imaju potrebu ispričati.
A ovih 28 štorija pokazuje da grobnička čakavština još uvijek ima mnogo toga za povidet.
Istaknutu fotografiju i fotogaleriju snimila Marta Sirotich Maletić
#Ivo Bogović #Karmela Špoljarić #Kaštel Grobnik #Katedra Čakavskog sabora Grobnišćine #Progovori čez hartu #Silvana Demark

