Prva ovosezonska dramska premijera HNK u Splitu na daske donosi klasik Jean-Baptiste Poquelin Molierea „Mizantrop“ u režiji, scenografiji, izboru glazbe i scenskog pokreta Miloša Lolića. Dramaturginja i asistentica redatelja je Ivona Rieger.
Iako je riječ o djelu nastalom 1666. godine, napisanom u stihovima ono je zadržalo draž seciranja univerzalnosti međuljudskih odnosa koji su, naravno, i danas primjenjivi. Na taj način djelu pristupa i Lolić. Lišen punine vizualnog podražaja redatelj na pozornicu u središte pažnje stavlja likove te njihove odnose realizirane isključivo kroz riječi.
Alceste (Donat Zeko) je mizantrop koji prezire francusko aristokratsko društvo 17. stoljeća. Njegova suprotnost i ujedno njegov prijatelj je Philinte (Nikša Arčanin) koji uvijek ima razumijevanja za svog prijatelja. Alceste je zaljubljen u veselu udovicu Celimenu (Andrea Mladinić) koja prihvaća društvo svih muškaraca što Alcesteu smeta. Elijante (Monika Vuco Carev) je malo zaljubljena u Alcestea, ali se ne želi miješati u postojeći odnos njega i Celimene. Oronte (Pere Eranović) je dvorska ulizica koji je zbog toga popularan među aristokracijom i pokušava doznati Alcesteovo mišljenje o sonetu, za koji će se poslije saznati da je namijenjen Celimeni. Arsinoe (Zorana Kačić Čatipović) stiže do Celimene koja radi spletku jer i ona želi Alcesteovu naklonost. Acaste (Mijo Jurišić), Clitandre (Stipe Radoja) su tipični predstavnici francuskog dvora koji pomno prate razvoj događaja.
Svima je potpuno jasno da nikad nitko (barem od klasične drame) nije napisao djelo s jednom svrhom- da bude smiješno i izazove smijeh. Tako i ova komedija pokušava biti smiješna jer svaki put kada nas natjera na smijeh shvatimo da iz Alcesteovih usta izlazi tužna istina. Nažalost, njegov sarkazam natopljen velikim moralnim stavovima brzo gubi težinu kada shvaćamo da je u isto vrijeme zaljubljen u pripadnicu tog društva koje mrzi. Ne samo da je zaljubljen, on pokušava biti njen spasitelj iako ona ne želi biti spašena. Tako se radnja vrti u krug sve do spoznaje da sva Alcesteova uvjerenja blijede pored stvarnosti u kojoj nije dosljedan. Da bi sve bilo jasnije, kao opreka njemu nalazi se prijatelj Philinte koji je više glas razuma nego Alceste. Ne osuđuje, razumije, pokušava ublažiti razlike. Možda je ponekad svijetu više potrebno baš to umjesto stalne osude i bijega. Postavljene društvene norme teško je mijenjati, nepripadanje i osuđivanje mainstreama je nemoguće i poništava samo sebe jer ono je perpetuum mobile koji se ne zaustavlja i može učiniti da onaj tko je bio na vrhu društvenog lanca dođe na dno ako ne igra po njegovim pravilima. Zbog toga mu se tek rijetki suprotstavljaju jer svima je cilj popeti se što više na društvenoj ljestvici.
U naumu da prikaže i podcrta takvog mizantropa koristeći se umjetnosti riječi, uspio je. Ono što predstavi nedostaje je vizualni dio koji se ovdje sastoji od raskošnih kostima (Mia Popovska) i nekakve scenografske simbolike (limarija dva prevrnuta automobila za koju možda mogu pretpostaviti da predstavlja izlazak duhova nakon nesreće) s hrpom ispaljenih konfeta bez velikih redateljskih upliva na scenu.
Splitski glumački ansambl sastavljen od mladih glumačkih snaga odlično se izborio s tekstom. Donat Zeko u sebi ima sarkastični patos pa je bio odličan izbor, Nikša Arčanin je odmjereno odigrao cijelu predstavu balansirajući između aristokrata i prijatelja, Andrea Mladinić se odlično nosi s ulogom kokete dok Pere Eranović mrvicu previše karikira Orontea. Monika Vuco Carev je neobično blaga u svom nastupu dok je Zorana Kačić Čatipović pravi predstavnik dvorske tračerice. Mijo Jurišić je odlično iznio Acastea, dok Stipi Radoji nije bilo ugodno u zadanoj ulozi.
Prva dramska premijera nove sezone u kazalište nije donijela duh nekog novog kazališta, ali nas je malo podsjetila na važnost dramskih klasika.
#drama #HNK Split #Ivona Reiger #Miloš Lolić #Mizantrop
