Janko Polić Kamov, rođen na današnji dan 1886. u Sušaku, već je u adolescenciji pokazivao duh buntovništva zbog kojeg će kasnije postati jednim od začetnika hrvatske književne avangarde.
Iz gimnazija u Sušaku i Senju izbačen je zbog neposluha, sudjelovanje u protuvladinim demonstracijama dovelo ga je do zatvora, a razočaranje stanjem u Zagrebu i Hrvatskoj potaknulo ga je na lutalački život. Putovao je s glumačkom družinom po balkanskim gradovima, glumeći, između ostalog, u Ibsenovim dramama, a posljednje mjesece života proveo je u Italiji i Španjolskoj, u dodiru s tadašnjim avangardnim umjetničkim krugovima u kojima su se kretali i Miró i Picasso.
Pseudonim Kamov uzeo je iz biblijske priče o Kamu, Noinu sinu, kako bi naglasio vlastiti prekid s tradicijom i konvencijama. Taj se raskid jasno očitovao i u njegovu književnom radu: poezija i proza koje je pisao šokirale su konzervativnu javnost. U zbirkama Psovka i Ištipana hartija (1907), kao i u dramama Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi, posezao je za estetikom ružnog, slobodnim stihom i vulgarizmima, otvarajući teme erotike, licemjerja i društvenih nepravdi. U kasnijim novelama, poput Žalosti, Bitange i Slobode, usmjerio se na često groteskno seciranje ljudske psihe.
Njegovo najvažnije djelo, roman Isušena kaljuža, nastajao je od 1906. do 1909., ali je objavljen tek nakon njegove smrti. Smatra se vrhuncem njegova stvaralaštva – fragmentarnim, egzistencijalnim tekstom koji je u mnogočemu pretekao književno vrijeme u kojem je nastao. Zanimljivo je da je Kamovljev posljednji objavljeni tekst, Klin se klinom nabija, izašao upravo na dan kad je umro.
Preminuo je u Barceloni 1910. godine u svojoj 23. godini. Skulptura Janka Polić Kamova, djelo kipara Zvonimira Kamenara, sada krasi Titov most ispred Continentala.
