Zašto gore simboli Rijeke?

Nekada su bili mjesta susreta, kulturnih događaja, zabave i stvaranja uspomena. Danas su napuštene građevine o kojima se sve češće govori zbog njihova propadanja, opasnosti i požara. Teatro Fenice i Hotel Park. Dva simbola riječkog društvenog i kulturnog života postala su simboli našeg odnosa prema vlastitoj prošlosti. I koliko još povijesti ovoga grada mora nestati da bismo se ozbiljno zapitali tko je za to odgovoran?

Rijeka je u nešto više od mjesec dana dvaput gledala kako gore dijelovi njezine prošlosti. Najprije Teatro Fenice, potom Hotel Park. Dvije građevine, dvije različite povijesti, dva različita vlasnika i dva požara koja, barem prema dosad poznatim informacijama, nemaju nikakve međusobne veze. Osim jedne, možda najvažnije: oba su požara izbila u zgradama koje su godinama prepuštene propadanju.

Jer ni Teatro Fenice ni Hotel Park nisu počeli propadati onoga trenutka kada je u njima buknuo požar. Propadali su godinama, naočigled svih nas, polako gubeći ono zbog čega su svojedobno i nastali. Život.

A tog je života bilo. U Hotel Park smo išli na kupanje, na toj sam plaži možda doživio i prvo pijanstvo, bio na nekoliko vjenčanja. U nekadašnjem Kinu Partizan prvi sam put otišao u kino s roditeljima, poslije sam prvi put otišao sam s prijateljima, a onda, godinama kasnije, u isti prostor, sada već Teatro Fenice, poveo i vlastitu djecu prvi put u kino. Na Izbavitelja. Očito nas nije izbavio. Ali nešto nam je ipak ostavio: život u tim prostorima, susrete, radosti, male i velike događaje koje nitko nije zapisivao, a svi ih se sjećamo. Tko to more platit?

Od Tosce do troske

Teatro Fenice otvoren je 2. svibnja 1914. godine, izvedbom opere „Tosca“ Giacoma Puccinija. Bila je to građevina kojom se Rijeka mogla ponositi, arhitektonsko ostvarenje Theodora Träxlera i Eugenija Celligoija, jedno od prvih velikih europskih kazališta s nosivom konstrukcijom od armiranog betona. Njegova velika dvorana mogla je primiti više od dvije tisuće gledatelja, a čitav kompleks zamišljen je kao središte društvenog i kulturnog života grada.

Kazališne predstave, operne izvedbe, koncerti, filmske projekcije, zabava i druženja. Teatro Fenice bio je prostor u kojem su se susretale generacije Riječana, u kojem se odlazilo na prve filmske projekcije, dogovaralo sastanke, zaljubljivalo i stvaralo uspomene. Mnogi od nas pamte ga i kao Kino Partizan. Mijenjale su se države, društveni običaji, njegovi nazivi, ali godinama je njegova uloga bila ona koju tako važna mjesta imaju u stvaranju društvenog i kulturnog identiteta grada.

Teatro Fenice danas je zaštićeno kulturno dobro. I već godinama propada. Njegov većinski vlasnik je tvrtka Rijekakino u stečaju, a zgrada je predmet prodaje u stečajnom postupku, s početnom cijenom od 1,4 milijuna eura. Grad Rijeka i Ministarstvo kulture godinama pokušavaju pronaći rješenje za njezinu budućnost, ali zasad bez rezultata koji bi zaustavili propadanje.

A onda je 7. listopada u podrumu nekadašnjeg riječkog kazališta izbio požar. Prema policijskom očevidu, uzrokovao ga je kvar na električnim instalacijama u prostoru nekadašnjeg restorana. Vatrogasci su pravodobnom intervencijom spriječili veću štetu.

Nekada je u Teatro Fenice publika dolazila gledati kazališne predstave. Danas u njega vatrogasci ulaze gasiti požare.

Kakva tužna priča jednog starog gospodina, koji je prošao put od Tosce do – troske.

Hotel Park

Ništa manje zanimljiva, ali zato jednako tužna, priča je o Hotelu Park na Pećinama.

Njegovi počeci sežu u 1910. godinu, kada je na tom prostoru otvoren Sanatorij Pećine, tada suvremeno opremljena zdravstvena ustanova namijenjena oporavku i liječenju. Godine 1936. dobiva ime Park-hotel i kupalište Pećine, a sljedeće godine zgrada je preuređena i nadograđena.

S vremenom je Hotel Park postao jedno od važnih mjesta društvenog života Sušaka i Rijeke. Njegove terase, kupalište i ugostiteljski sadržaji privlačili su brojne posjetitelje. Održavali su se ondje plesovi, koncerti, svečanosti i druženja. Dolazilo se na kupanje, na kavu, na večeru, na susrete s prijateljima. Bilo je to mjesto na kojem su se provodila ljeta i stvarale uspomene, mjesto koje je pripadalo svakodnevnom životu grada jednako kao što je Teatro Fenice pripadao njegovu kulturnom životu.

Hotel je preživio i ratna vremena. Nakon Drugog svjetskog rata ponovo je otvoren, a turističku funkciju zadržao je sve do početka Domovinskog rata, kada je služio i kao utočište prognanicima. Poslije rata nikada nije vraćen svojoj izvornoj namjeni.

U njegovim je prostorima jedno vrijeme djelovala privatna škola, a potom je zgrada ostala prazna.

Vlasnik Hotela Park, prema ranije objavljenim podacima, tvrtka je Jadran hoteli, koja je tijekom godina više puta najavljivala njegovu obnovu. Još 2007. godine govorilo se o prvom riječkom hotelu s pet zvjezdica. Deset godina kasnije najavljivao se hotel s četiri zvjezdice, a u kasnijim planovima spominjali su se wellness, dodatni sadržaji, pa i poliklinika.

Od svih tih najava ostala je zgrada koja propada.

U ponedjeljak, 9. studenoga, oko 21 sat, u nekadašnjem Hotelu Park izbio je požar. Vatrogasci su se ponovo našli pred zadatkom spašavanja napuštene građevine, a intervenciju su im dodatno otežavali nepropisno parkirani automobili.

Nekada su u Hotel Park ljudi dolazili na ples, kupanje i druženje. Danas ondje dolaze vatrogasci.

Izgubljene godine

Naravno, vlasnici imaju svoja vlasnička prava. Postoje imovinskopravni odnosi, stečajni postupci, konzervatorski uvjeti, financijski problemi i administrativne prepreke. Obnova povijesnih građevina nije jednostavna ni jeftina, sve je to poznato i sve je to razumljivo.

Ali teško je razumjeti da grad desetljećima promatra propadanje nekih od svojih najvrjednijih građevina, da se iz godine u godinu ponavljaju obećanja o obnovama, prenamjenama i velikim investicijama, a da se na kraju o tim prostorima najviše govori kada se dogodi požar.

Vlasništvo nad nekretninom nije samo pravo na raspolaganje njezinom vrijednošću. Ono podrazumijeva i odgovornost. Posebno kada je riječ o građevinama koje imaju povijesnu, arhitektonsku i društvenu vrijednost.

No odgovornost ne završava na vlasnicima. Postoje i gradske i državne institucije, propisi, mehanizmi zaštite, mogućnosti intervencije i obveza da se javni interes ne izgubi u beskonačnom prebacivanju nadležnosti. Ako postoje zakoni kojima se kulturna dobra štite od propadanja, onda se valja zapitati koliko su učinkoviti kada se pred našim očima godinama događa upravo ono što bi trebali spriječiti.

Posebno je porazna činjenica da danas na mjesta nekadašnjih susreta, druženja i kulturnih događaja dolaze ljudi koji su primorani riskirati vlastite živote kako bi spriječili još veću štetu. Vatrogasci ne biraju čiju će imovinu spašavati, niti su odgovorni za njezino stanje. Oni rade svoj posao, izlažući se opasnostima u građevinama čije je dugogodišnje propadanje već samo po sebi ozbiljno upozorenje.

A ako ova dva požara nisu dovoljno upozorenje, onda obje zgrade treba srušiti do temelja i napraviti nebodere. Što će nam povijest i uspomene, okrenimo se blistavoj budućnosti, stvaranju novih vrijednosti, pisanju nove povijesti. Kralj je mrtav, živio kralj.

Zašto gore simboli Rijeke? Pa gore već dvadesetak godina, samo je vatra tek sada buknula. A svih tih godina mi nismo gasili požar u njima, mi smo u njima gasili život. I sada smo tu gdje jesmo. U crnoj kronici.

Istaknute fotografije Marta Ožanić / screenshot Ingrid Jerković-Think Pink