Jučer se u Gradskoj knjižnici Rijeka održalo predstavljanje zbirke poezije Ničija zemlja autorice Snježane Radetić. Ugodan i poticajan razgovor u moderiranju pjesnikinje Monike Herceg otvorio je pitanja ženskog iskustva, srama, majčinstva, rastave, poznavanja samoga sebe i stvaranja poezije, uz slušanje svježih stihova koji o svemu tome progovaraju na istodobno nježan, snažan i rezonirajući način.
Snježana Radetić je dugi niz godina radila u srednjoj školi, a nakon toga šest godina vodila ustanovu u kulturi i obrazovanju odraslih u rodnome gradu Poreču. Posljednjih godina piše poeziju i prozu, a pjesme su joj objavljivane u Dometima i na portalima Čovjek-časopis i Astronaut.ba. U listopadu 2022. godine izlazi njena prva zbirka pjesama Privilegija leta, Biakova, Zagreb, a svojim je pjesmama 2021. i 2022. godine dospjela u finale Nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama.
Najteže je bilo započeti, objaviti prvu pjesmu na društvenim mrežama, ispričala je autorica. Za to je bilo potrebno najviše hrabrosti, no uz poticaj drugih ljudi to je učinila i tako okupila čitateljice koje su je počele podržavati. No taj poriv za pisanjem i dijeljenjem napisanog dolazi iz potrebe da se netko u tome prepozna.
– Sjećam se jednog slušanja s pozornice kada sam se u tome prepoznala, shvatila da nisam sama. Od tada imam potrebu govoriti o onome što je moje, i onda će se netko u tome prepoznati. Važno je da se prepoznajemo. Nastojala sam uvijek dati nešto od svog života, to najbolje znam, znam svoje iskustvo, i to je najiskrenije, ispričala je Snježana Radetić.
Čitajući stihove novih pjesama, postaje jasno da su one ponovno intimne a zajedničke; progovaraju o individualnom ali i ženskom iskustvu u kojem se mnoge mogu lako prepoznati, svatko iz svoje perspektive. Čak i ako to iskustvo nismo izravno proživjeli, emocija je lako razumljiva. Kao što vlastito iskustvo možemo drugačije proživjeti kroz tuđe stihove, tako ga možemo i sažeti i osjetiti kroz izražavanje – tako i Radetić piše poeziju koja je zapis vremena, ali i način da bude iskrena sama za sobom, što je iznimno važno kada prolazimo kroz teške trenutke i pokušavamo pronaći izlaz iz njih, ispričala je.
Također je istaknula da su joj u stvaranju i motivaciji za objavljivanjem pomogle i spisateljske radionice, kao i vodstvo i poticaj same Monike Herceg.
Herceg je naglasila da osim o ženskom iskustvu, kao i kući odnosno tome što se događa iza zatvorenih vrata, Radetić piše i o tijelu, upozoravajući nas na potrošivost kapaciteta našeg tijela. Tako primjerice piše o oproštaju od bubrega, što je, kako je autorica objasnila, svojevrsna zahvala njenom bubregu “koji je svašta morao trpiti, a ona ga nije slušala”. Često ne znamo prepoznati granica toga koliko se dajemo, a koliko smo spremni dopustiti da nam drugi pomognu. No osvijestiti povezanost tijela i glave također uvelike pomaže, zaključila je.
Još jedna važna tema njenih pjesama je i sram. O sramu se ne piše često, pogotovo ne o tom dubokom sramu kojeg sve žene nose, ispričala je autorica. – Sram se, po istočnom grijehu pa na dalje usađuje u nas i u naše tijelo. Teško je to osvijestiti, kao da odjednom kažemo da imamo ruku, a nosimo ju cijelo vrijeme sa sobom i ne razmišljamo o njoj.
Poezija Snježane Radetić doista pomaže da osvijestimo neke misli i iskustva koja nosimo u sebi, ili da ih barem sagledamo iz nekog drugog kuta. A kada to iskustvo postane zajedničko, poezija itekako dobiva smisao kojeg i sama autorica u njoj traži: prepoznati se.
Istaknuta i ostale fotografije: Fabijan Černeka
#GKR #Monika Herceg #Ničija zemlja #poezija #predstavljanje #Snježana Radetić #susret
