|Film|

Prošli životi: Neka su

Filmski debut južnokorejsko-kanadske redateljice, Celine Song Prošli životi, autobiografska je romantična drama ove godine nominirana za Oscara u kategorijama najboljeg filma i najboljeg originalnog scenarija. Iako su brojni kritičari film uspoređivali s radom Richarda Linklatera, Noah Baumbacha i Woody Allena, nakon odgledanog, pitamo se što su gledali.

Prošli životi donosi nam priču o neostvarenoj ljubavi iz djetinjstva iz perspektive protagonistice Na Young (Greta Lee) čija je obitelj iz Seula emigrirala u Kanadu. Odlazeći iz Koreje, Hae Sungu (Teo Yoo), dvanaestogodišnjem vršnjaku u kojeg je uzvraćeno zaljubljena, kaže da odlaze jer se Koreancima ne dodjeljuju Nobelove nagrade. Ni nakon što smo odgledali njihova druženja u osnovnoj školi, prvi spoj pod supervizijom njihovih majki i njihov vrlo prozaični rastanak – sladunjavi kadar u kojem se njihovi putevi bukvalno fizički razilaze – nismo dirnuti, ništa nam nije novo, ni prikazano na upečatljiv, originalan način, iako sve lijepo izgleda.

Nakon 12 godina, i razvoja kanadskog identiteta (o kojem nemamo pojma, ali koji sigurno postoji jer se reflektira u njezinom novom imenu, ona je sada Nora Moon), protagonistica iz Kanade emigrira u New York, gdje pohađa sveučilišni program za pisce. Iznebuha, sjeti se svoje nezaboravne ljubavi iz djetinjstva, ali se ne sjeća njegovog imena. To shvaćamo kao nevješti način naviještanja da se ne sjeća ni sebe, te djevojčice koju će kroz film tražiti i konstantno odbijati iako joj je, naravno, puno potrebnija od bilo kakve nagrade. Isto se odnosi i na Norin korejski identitet. Žalosna posljedica ove situacije je da je gledatelj ostavljen pratiti protagonisticu bez identiteta, jer, sjetimo se, ni onaj kanadski nije razvijen. Jedino što od Nore imamo je oportunizam, prerušen u najvišu pozitivnu ambiciju, a što je danas, dosadno, karijera (jedne žene). Greta Lee Noru igra najuspješnije moguće, kao Sfinga, velikog potencijala za zagonetke, ali kad otvori usta, njezina zagonetka je: „Bijele koke s neba pale, pa su vrata zatrpale. Što je to?“. Scenarij.

Ubrzo dvoje mladih uspostavlja kontakt putem interneta. Dok uglavnom emotivno suspregnuto vode razgovore u floskulama (to nisu čak ni slatke besmislice) koje nitko ne želi slušati, očito je da se njihovi osjećaji, koliko god se njima ne vodili, nisu promijenili, ali ona sad više ne želi Nobelovu nagradu, nego Pulitzera. Iako je komunikacija intenzivna i važna, oboje su prezauzeti svojim životnim obavezama i ambicijama pa komunikaciju ubrzo, na Norin zahtjev, prekidaju jer se ona želi posvetiti svom životu u New Yorku. Nedugo zatim, odlazi na umjetničku rezidenciju gdje upoznaje Arthura (John Magaro), također pisca koji također živi u New Yorku. Nakon opet dvanaest godina, Nora i Arthur oženjeni žive u East Villageu, a ljubav iz djetinjstva dolazi u turistički posjet New Yorku te organiziraju, najzad, viđenje. I, dovraga, sve je opet isto, osim što ona sada želi Tony Award.

Nora je, osim ponekad u društvu svoje ljubavi iz djetinjstva, emotivno zatvorena, nedostupna, ambiciozna, i, osim karijere i želje za nagradama zapravo ni sama vjerojatno nema pojma tko je, a tako je dostojanstveno samouvjerena i kontrolorka ne samo svog života, već i života svih nesretnih likova koji je okružuju kao neki accessories na putu do njezinog profesionalnog uspjeha. Ni u jednom segmentu filma, ni na koji način, sam čin pisanja nije naznačen kao bitan faktor u Norinom životu. Još iritantnije, likove i gledatelje Nora/Celine tlači karmičkom limunadicom o inyeonu, kontaktima s ljudima u prošlim životima, jer valjda bi ista trebala ovom filmu plošnijem od ravnozemljaške fantazije dodati neku mističnu dimenziju, iako je, predstavljena na ovaj način i u ovom kontekstu, izlizana više od 7 i pol milijuna sladoleda. Sreli smo se u 28 000 prošlih života. Džaba ste krečili. Isto blatrućanje nabacuje i svom budućem mužu, kao ‘nešto što Koreanci kažu kad žele nekoga zavesti’, pa nismo zavedeni Celine Song, nismo. Nismo zavedeni glavnim likom koji izabire što joj je karijeri zgodno – muža s kojom dijeli rentu za stan, koji joj savjetima pomaže u pisanju, preko kojega je dobila zelenu kartu dok nas pegla o neostvarenoj sudbinskoj ljubavi. U njihovom domu, atmosfera je klinička i dok jedu, i dok spavaju, i dok pričaju. ‘On je jako muževan na korejski način’, ‘S njim se osjećam puno više Korejka, a istovremeno se uopće ne osjećam Korejka”, veli Nora svome mužu dok pere zube. Zanimljiva tema identiteta u dijaspori ni ne načinje se ozbiljno, počinje i završava na ovakvim konstatacijama prazne, lijene geste.

Primarni problem filma je što je autobiografski sadržaj autorici osobno bitan i donosi ga u ‘lijepoj’ fotografiji, s odličnim glumcima, sa zanimljivim detaljima i zanimljivim ritmom koji filmu daju određenu umjetničku težinu i izgled, a s druge strane, gledatelj je suočen s tankim scenarijem i gomilom zaista najbanalnijh razgovora između površno razrađenih likova na teme koje su, globalizacijom, postale uobičajeno mjesto, a koje su opet u filmu ostale nerazrađene – veze na daljinu i krize identiteta u dijaspori. Redateljica je tako svojim prvijencem promašila sve, osim dvije nominacije za Oscara. Kipić za najbolji film godine neminovno će joj izmaći, ali bi joj, zbog potreba raznolikosti sve totalitarnijeg Hollywooda Oscar za najbolji originalni scenarij mogao i poći za rukom. Rezultati, gdje vam je vrlina?

Nasumičan izbor

Upišite pojam za pretragu ili pritisnite ESC za povratak na stranice

Skoči na vrh