Napisati tekst o dva koncerta (jednom jako malom i drugom, jako velikom), a da nisam bio ni na jednom, izazov je kojemu ne mogu odoljeti! Na taj me riskantni korak ohrabruje sjećanje na moj prikaz koncerta Olivera Dragojevića u splitskom HNK, kojeg mi je glavni urednik „Slobodne Dalmacije“ dao u radni zadatak (iako sam se ja uglavnom bavio filmskom kritikom, a estradne sam pojave pratio bez pisane riječi, s distance). Nisam mogao reći ne pa sam se smjestio u jednu praznu ložu, a kazalište je, naravno, bilo krcato. Da skratim priču: koncert sam napustio po sredini njegova trajanja, pazeći da nečujno zatvorim vrata lože pri izlasku. Pogađate – vrata su glasno lupnula (jer ono čega se bojite to vam se i događa).
Izišao sam bez imalo grižnje profesionalne savjesti: sve sam već Oliverove pjesme čuo x puta (a nijedna me, priznajem, nije dirnula osim njegove prve – „Picaferaj“) i nikada mi nije legao (kao što mi nikada nije bilo lipo na lažini suvoj ležat). Što da se lažemo, bila mi je tlaka ostati do kraja koncerta i ja sam odveo sebe na piće, na neko drugo mjesto, gdje se slušala neka druga glazba – vjerojatno u kafić „Jazz“ (gdje sam bio redovni gost). Sutradan sam napisao prikaz koncerta naslovivši ga „Car hrapava glasa“. Bio sam potpuno svjestan da je to sjajan naslov i da u tri svoje riječi sadrži svu bit fenomena Oliver. Po mojoj umjetničkoj procjeni, ispod takvoga naslova mogao sam komotno ispuniti dvije kartice nasumce udarajući po tastaturi pisaćeg stroja. No, to je ipak samo moja sklonost prema dadaizmu govorila iz mene.
Prošlo je par mjeseci, Oliver je izdao dvostruki album i jednoga dana evo ti njega u kafiću „Jazz“ s tim albumom u ruci. Prilazi mi, otvara album i pokazuje mi prstom na moj članak o njegovom carskom koncertu, govoreći nešto u smislu koliko cijeni to što sam napisao. Bio sam dvostruko iznenađen, ugodno i neugodno: prvo time što se moj tekst našao isprintan na duplerici njegova albuma, a drugo time što me nije pitao – reda radi – može li to učiniti. Kompliment koji mi je svojim riječima indirektno uputio nije me nešto dirnuo (ja sam prvi, kao autor, bio svjestan vrijednosti svoga teksta) jer su me inače u novinama često honorirali komplimentima (redovno zaboravljajući na bonuse i stimulanse). Ne sjećam se da li me je počastio pićem, najvjerojatnije jest. Pa je otišao, s tim albumom i nekim svojim prijateljem.
Zemlja, drvo i madrac
Iste te subotnje večeri, dok je Thompson prašio na Hipodromu, Rundek je svirao u Velikom Taboru. Prvi za cca 500.000 ljudi, drugi za cca 50. Ja sam za to vrijeme bio na nekom trećem mjestu, u krevetu i sa mnom nije bilo nikoga. Držim da je to posve u redu, u skladu sa zakonima Svemira: veliki Thompsonov kotač treba mali Rundekov, da bi se svemirski mehanizam kretao, a oba trebaju jednog nepokretnog spavača, koji sanja svoj san. Oni koji su slušali Rundeka (manjina) rekli su mi da je koncert bio sjajan, a oni koji su slušali Thompsona (vladajuća većina) na sva, osobna i medijska zvona, tvrde da je njegov koncert bio veličanstven, pun ljubavi, zajedništva, mira, ponosa, vjere, domoljublja i ostalih jakih emocija koje raspiruju vatre stoljetnih ognjišta i uzdižu okupljene poklonike prema nebu, gdje ih raširenih ruku čeka Majka Božja.
Nemam razloga ne vjerovati ni jednima ni drugima budući da nisam bio ni na jednom ni na drugom mjestu, a oni jesu pa su doživjeli to što su doživjeli, a ja sam tek oživio kad sam se, usred noći, probudio nakon svog sna (kojeg, sad sam siguran, ne bih mogao odsanjati na nekom drugom mjestu i u nekom drugom krevetu). Pri tomu su i jedni i drugi doživjeli osjećaj zajedništva: Rundekovi manji i slabiji, a Thompsonovi veći i jači. Moj je osjećaj zajedništva, gledajući objektivno, bio najslabiji i najmanji jer sam u snu doživio zajedništvo sa samim sobom (sa svojim pozivom, sa svojom svrhom). Normalno je da je na hipodromu bio državni vrh kao što je normalno da je dvorac Veliki Tabor na vrhu brda. Vrhunac moga sna se događao na nebu, prema kojemu se uzdizala jedna raketa, a u njemu je sudjelovalo samo troje ljudi: ja, jedna zgodna žena i jedan simpatični security Crnac. Ostalo ću zadržati za sebe, a nije lascivno.
Možemo, dakle, reći da su svi bili sretni te večeri, i mali i veliki kotač, a i ja, iste noći, iza ponoći. Veliki kotač – velike pare, mali kotač – male pare. A sanjač? On je također na dobitku ali u kripto-valuti (nazovimo je: split coin). Veliki kotač – veliki specijalni efekti (laseri i dronovi), mali kotač – mali scenski efekti. Mali veliki sanjač – svemirski efekti i zemaljski defekti. Svakomu svoje i svi svoji sa svojima, svojski i na svome. Thompsonov puk na zemlji, Rundekovi na drvenom podu velike dvorani dvorca, a ja na madracu, u sobi hostela. Trodimenzionalna stvarnost!!! Evo joj zato tri uskličnika. Da joj nedostaje samo jedna dimenzija, bila bi krnja, nestabilna, invalidna. A da ima samo jednu dimenziju bila bi strašna i nepodnošljiva. No, ovako – kada ima sve tri – može se razvijati prema četvrtoj i petoj i tako dalje.
Janjetina, prasetina i vegetarijanstvo
O Thomsponovom koncertu još se govori i piše, velika se medijska prašina digla (i izvan granica Lijepe i Thompsonove naše) i još se nije slegla. A kada se malo slegne, njegov slijedeći koncert u Sinju dignut će novu, možda još veću. Nastojat ću biti na njemu jer do rođaka koji su mi tamo nisam dugo navratio. U Sinju sam ipak završio prvi razred osnovne škole (a u Splitu, u drugom razredu, dobio prvu dioptriju). Tamo su moji korijeni po očevoj liniji (majčini su morski). Ukratko, potrebno mi je prizemljenje i uzemljenje, a Thomsponov koncert pruža pravu priliku za jedno i drugo. Dakle, uzemljenje mi je okej, U-zemljenje ne. Sa mnom je bar jednostavno (naročito u baru, uz piće i cigaru): nisam Shakespeare, a nisam ni Budak niti Dante – već sam samo Kuštre i Ante!
Koji je ono francuski autor, još koncem 60-ih ili početkom 70-ih, u/vidio da živimo u društvu spektakla? U takvom društvu spektakl je nastavak politike, a može biti i nastavak rata, samo drugim sredstvima. Hrvatska je pokazala i dokazala da je uhvatila priključak na kretanja u svijetu spektakla (istinabog, uz pomoć srpske privatne firme za ozvučenje) jer na hipodromu se dogodio veliki spektakl, tehnički i organizacijski profesionalno isproduciran. Njime se željelo reći da i mi konja za trku imamo, a to će grlo opet zapjevati isto u Sinju, gdje se trči alka i gdje postoji konjički klub. Dakle, osjećaj kojeg sve to izaziva kod mnogih Thompsonovih poklonika i sljedbenika može se sabiti u jednu rečenicu: sad smo na konju! A to što se svi glasno pozivaju na Onog koji je izabrao magarca, a ne konja da na njemu, ujaše u Jeruzalem disonanca je koja para uši samo vjerski dosljednim pojedincima. Njih se, po logici velikih brojki, može komotno zanemariti (po onoj: „Lošem k… i dlaka smeta“).
I sinjski Thompsonov koncert, kao i ovaj zagrebački, bit će mesnat i pivski, kao što je Rundekov bio vegetarijanski. Stradat će masu janjetine i prasetine, ali takvi su narodni običaji i što se tu može: s njihovim bi nestankom nestao i sam narod. On ionako, i s prakticiranjem tih običaja, polako, ali sigurno nestaje, uspješno smanjujući stopu nataliteta iz godine u godinu. Pravo i duboko domoljublje zato se i nada da će barem u Sinju, među onima koji su za dom spremni, biti i poneki koji je za dom sperman pa će dati svoj sjemeni doprinos blagom porastu hrvatskog nataliteta.
Istaknuta fotografija: Pixabay
#Ante Kuštre #Darko Rundek #koncert #Marko Perković Thompson #Oliver
