Slučaj Labrović i Noć performansa pokazuje kako se umjetnici sve češće nalaze na udaru ideoloških napada i banalizacije vlastitog rada
Suvremeni umjetnici, osobito oni koji djeluju u području performansa, postaju sve češće meta javnih napada, ismijavanja i pokušaja delegitimizacije njihova rada. Posljednji slučaj u kojem se to jasno očituje jest reakcija kolumnista Borisa Becka na ovogodišnju Noć performansa u Zagrebu, i osobito na nastup umjetnika Siniše Labrovića.
Labrovićev performans “Spomenik golubu”, izveden na Cvjetnom trgu, nije ostao nezapažen. Umjetnik je, stojeći ukipljen na postolju s umjetnim golubom na glavi, otvoreno prozvao figure moći – od svjetskih lidera do domaćih političara – koristeći pritom ironiju i vizualnu provokaciju kako bi istaknuo njihovu povijesnu i moralnu odgovornost. Bio je to komentar na način na koji se moć tradicionalno ovjekovječuje, a istovremeno i poziv na aktivnu kritičku svijest – da ne budemo samo pasivni promatrači dok “novi velikani” oblikuju naše društvo.
Ali umjesto da se otvorila rasprava o značenju performansa, Beck ga je u svojoj kolumni u Večernjem listu srozao na razinu “umjetničke bijede”, iskoristivši priliku za obračun s čitavom scenom suvremene izvedbene umjetnosti. Uz uvrede prema Labroviću i drugim izvođačima, članak je obilovao diskvalifikacijama koje su bile sve osim argumentirane kritike: od nazivanja performansa “debilanom” i “plagijatom” do prozivanja umjetnika zbog navodnog “parazitiranja” na javnom novcu.
Na takve tvrdnje, Labrović je odgovorio otvorenim pismom u kojem Becku spočitava ideološku zaslijepljenost i nesposobnost razumijevanja osnovnih umjetničkih alata. Iako pisan u satiričnoj i provokativnoj maniri, odgovor jasno ukazuje na osjećaj nemoći umjetnika u trenutku kada ih se sustavno banalizira i etiketira – bez ikakve volje za stvarnim razumijevanjem njihove poruke:
Poštovani gospodine Beck,
izgleda da ste se malo pogubili. Nekad ste bili staloženi vjernik, a sad ste popiždjeni katolik. Obrišite pjenu bjesnila prije nego krenete pisati, sjetite se da ste profesor i kolumnista. Prostituirala vas je ta nekontrolirana katolička društvena moć, a vi ste ipak (p)ostali suhi, usukani bijednik. Možda odatle bijes – ko katolik sve ste moćniji, a ko čovjek sve manja hrpica izmetništva. Razmislite je li to upravo uzročno-posljedični razlog vaše degradacije. Uzmite si dvije tablete molitve za smirenje i sjetite se koliko vas plaćamo za to, nek vam to bude utjeha. Sve ovo dosad je klasična individualna psihologija propasti, ali to da u vašoj profesorskoj dobi niste sposobni razložiti jednostavnu stilsku figuru, to je već zabrinjavajuće. Ako se ne varam, vi predajete stil i morale bi vam biti jasne osnove – kad netko stavi skulpturu goluba na glavu, a s osnovnom idejom koju ste prepisali i niste se, ko kakvo bijedno i tupavo đače, makli dalje od moje izjave, onda taj golub ostaje zauvijek na toj glavi i po njoj sere. Dakle, ja sam od tog goluba kao “velikan” u tom performansu zauvijek posran. Tako da ste, katoliče, promašili ceo fudbal. Sljedeći put se smirite, otiđite na ispovijed, prošetajte po Maksimiru, izluftajte se na dobrom ustaškom koncertu. Tekstualna zgovnanost koju ste objavili nije razlog za očaj, a kao vaša savjest, ja ću vam oprostiti i pustiti vas u raj osrednjih. Niste vi ni prvo ni zadnje tupavo i musavo malograđansko mrljavilo. Kao vjerniku, žao mi vas je, katoliče mili, i ne bih volio da vas opet čitam, a u duhu da lebdim nad vama i da plačem, dragi Borise.
Srdačan pozdrav,
Siniša Labrović
Performans nije tu da uljepšava stvarnost, nego da je izazove, ogoli i preispita – a to se rijetko događa bez nelagode. Kada Labrović koristi goluba kao simbol koji “sere po glavi velikana”, to nije banalnost nego jasna poruka o razotkrivanju lažnih autoriteta. Kad se umjetnica Arijana Lekić Friedrich briše svetom vodom i zastavom, ne provocira da bi vrijeđala, već da bi ukazala na nasilje koje se često skriva iza simboličkih autoriteta.
Ono što zabrinjava jest širi društveni ton u kojem se umjetnike proziva kao “jadne imitatore” i “beskorisne potrošače javnog novca”, bez da se zaista razumije njihova umjetnička namjera ili kontekst. Takav tretman umjetnosti i umjetnika stvara atmosferu straha, autocenzure i društvene plitkosti.
Suvremena umjetnost, osobito izvedbena, nikada nije bila lagana za konzumaciju. No baš zato ima važnu ulogu: postavlja pitanja koja drugi ne žele čuti, otvara prostor za nelagodu i preispitivanje. Ako takva umjetnost više nema mjesta u javnom prostoru, ili ako za nju više nema strpljenja ni razumijevanja, gubimo mnogo više od estetskog doživljaja – gubimo sposobnost društvene introspekcije.
Istaknuta fotografija: Siniša Labrović izvodi performans s golubom; fotografija: Udruga Domino
#Boris Beck #ideološki napad #Noć performansa #Siniša Labrović #suvremena umjeetnost
