Mimika Orchestra, neinstitucionalni sastav progresivnog world-jazza nakon objave četvrtog albuma Altur Mur (MenArt, 2022.), započeo se redovito pojavljivati na koncerto-festivalskoj ponudi širom regije… Ove se godine uz objavu albuma u suradnji s Boddhisatwa Triom iz Kalkute, pojavljuje na „Zvučnom zidu”, svojevrsnom katalogu ‘nesvrstanih’ hrvatske scene koji nasljeđuje kompilaciju Zagreb Calling. Mimiku su u Londonu 2010. godine, osnovali vokalistica i skladateljica Maja Rivić i saksofonist i skladatelj, Mak Murtić, a već kojih osam godina iz Zagreba su ovaj orkestar pozicionirali na regionalnoj klupskoj sceni, sudjelujući u značajnijoj reafirmaciji samog njezinog identiteta. Kako Murtić vrijeme provodi na relaciji Krk – Zagreb uoči koncerta kojime Mimika predstavlja singl ‘Thalassa’ s Altur Mura, objavljen u novom aranžmanu na „Zvučnom zidu”, porazgovarali smo o novim projektima u koje je svim svojim prstima umočen posljednjih godina.
U zagrebački se Vintage Industrial Bar vraćate s novim singlom već pretposljednjeg albuma, himnom moru ‘Thalassa’… Što vam more predstavlja kao kolektivu, a što tebi kao skladatelju u vrijeme kad je pažnja čitavog svijeta usmjerena u otvaranje nove ratne zone na Mediteranu kojime se bavi album “Altur Mur”?
U Vintage se vraćamo s novim singlom, singlom ‘Thalassa’, koja je u ovoj verziji izišla na albumu „Zvučni zid”, zapravo, ploče ‘nesvrstanih’ hrvatske scene koju je organizirao Vedran Peternel, a bazira se na izmještanje pojedinih sastava u različite prostore karakteristične za našu alternativnu scenu. I da je “Thalassa” u ovoj verziji, upravo zato što je snimljena u jednom ‘akvarijskom sustavu’ unutar Vintagea, a ne pravom psihološkom moru kojeg opisuje, sad ‘zatvorena’, ima zidove oko sebe i ona je upravo dio kluba Vintage… Time predstavljamo verziju singla objavljenu i kao spot s albuma „Zvučni zid”.
Generalno je Mediteran mjesto kretanja i razmjena kultura, kao što to opisuje Maria Todorova u knjizi „Imaginarni Balkan” ili Edward Said u „Orijentalizmu”… Meni su na Altur Muru, kao i na predstojećem albumu kojim se dovršava trilogija mitova i more i Balkan mjesta povezanosti – prije nego li razgraničenja… Tako i posljednji album priča da okcident i orijent nisu bili ‘opisno’ podijeljeni; odnosno, da ih nitko nije bio izvana definirao kroz stereotipe lijepih žena i/ili muškaraca-primata, da je vanjski faktor definirao ono ‘unutra’. A kada pričamo o Krimu i Ukrajini, odnosno o Bliskom Istoku kojeg sam igrom slučaja sad nedavno i posjetio, činjenica je da vidim puno veću povezanost od one predočene medijima, a koja pak dovodi do manipulacije koje omogućavaju situacije u kojima se nalazi ovaj dio svijeta.
Kako bi definirao okvir Mimika Orchestre, dal’ kao živi organizam svojih sudionika, da li je to big band, ansambl ili pak ‘territory band’? U posljednje vrijeme je došlo do raznih stilskim interpretacija formata big banda baš u Hrvatskoj, a naposljetku je Mimika postala svojevrstan household u regionalnoj tradiciji poznatoj po puhačkim orkestrima, limenim glazbama, a i big bandovima.
Ne znam kako definirati Mimiku, ona je nastala iz inspiracije jazz-big-bandovima, ali kao mjesto istraživanja konceptualističkih tema, raznih spojivih ili nespojivih grana muzike… Ali, naravno, prvenstveno iz prijateljstva, jer ovakav sastav u našem vremenu u kojem je produkcijski izvesti u tom smislu komplicirano kad se radi o alternativnijoj verziji pogleda na muzičku stvarnost, taj bend vuče prijateljstvo i on jest živi organizam, jer se, u krajnjoj liniji kao kompozitor – što ćemo i čuti na praizvedbi nove skladbe u Vintageu – inspiriram radom svojih suradnika. Radi li se o njihovom radu u orkestru ili radu van orkestra, cijelom scenom kako ona funkcionira, Mimika biva refleksijom dijela zagrebačke ili hrvatske scene. Dok je bio dijelom londonske scene, u tom je smislu, u nekom manjem opsegu isto imala sličnu ulogu.
Na koje se tradicije nadovezuješ i da li ima smisla ponoviti misao elektronskog glazbenika iz Londona Matthewa Herberta, koji je nakon svojih eksperimenata “Goodbye Swingtime”, za video-fanzin Monitorpop, 2007. godine ustvrdio kako je big band zvuk daleko suvremeniji i moderniji format od same elektronske glazbe, koja osim po prefiksu techno, često s nekom progresivnošću baš i nema prevelike veze?
Mimika jest postala household u regiji i tražimo neki smjer u kojem sve što je oko nas postaje dijelom našeg narativa. Mislim da ne bismo trebali dijeliti je li zvuk big banda suvremeniji od onog elektronskog glazbe, odnosno koji su elementi progresivniji… Mislim da ima nevjerojatno progresivne elektronske glazbe čiji prefiks nije vezan samo uz ‘techno’. U krajnjoj liniji ono što je progresivno, često je samo ono što ljudski um stvara, kao što je Noam Chomsky neki dan izjavio, da je proizvod AI-ja u biti vezan uz kršenja autorskih prava čovjeka, pa tako i ljudske kreativnosti. Ako stoga techno ili electronicu gledamo kao element AI-ja, mogli bismo tako gledati aranžmane za big band, kao i na elektroniku koju je čovjek napravio, barem trenutno, a vidjet ćemo što će se dalje dešavati.
Ali, zanimljivo je spajati razne vrste, velike i male ansamble, biti inspiriran elektronikom, postavljati je u akustični kontekst…
Je li suradnja s indijskim Boddhisatwa Triom, pomogla u ostvarenju žuđenog zvuka pripadnosti sceni modernog fusiona? Koji je od prisutnih identiteta fusiona vašem kolektivnom svjetonazoru najmiliji? Griješi li premisa da je na hrvatskoj sceni, a onda en gros i na srpskoj, fusion prihvaćen daleko bolje od post-free-jazza i improviseda kao žanrovskog nahočeta koji su negdje u pozadini?
Apsolutno je fusion bolje prihvaćen i na hrvatskoj sceni i na srpskoj sceni, da li i šire u regiji, ali je prihvaćen šire od free-jazza ili improvizacije, što možemo vidjeti i po odjecima u recenziji na album „Zvučni zid” u kojem se pojavljuju slobodno improvizirani sastavi u formatu poput Žive vode, kao i Croatian Improvisers Orchestra ili post-progresivnog konteksta koji je Leo Beslać radio s Povraccio di Colteo, progresivni smjerovi koji bi u nekom Njujorku ili Beču bili prihvaćeniji ili pak u Londonu… No, i u Londonu ili na našoj sceni se doživljava da fusion ima jako razvijenu publiku. Scena, dapače, vuče prema modernoj fuziji, što smo naposljetku htjeli povezati kroz suradnju s indijskim Boddhisatwa Triom, jer mene u krajnjoj liniji zanimaju svi smjerovi. Boddhisatwa je došao sa zvukom modernog fusiona, dok su nas Hrvate zvali da donesemo, zapravo, element Indije. Što je bilo malo neobično, ali smo htjeli dobiti element kombinacije Rajastana, da bismo dobili zvuk istočne Indije, regije Bhangla, smjera svemirskog putovanja kojeg su htjeli ostvariti tom fuzijom, s uzemljenošću koja povezuje njihov sastav s našim kulturama koje se kao bore sa zapadom, a opet su beskompromisno povezane s njim.
Koje bi projekte svojih kolega i suradnika iz Mimike valjalo istaknuti u širi plan, budući da je ovo prilika da se možda široj javnosti predstavi nešto više?
Od projekata mnogih članova orkestra možemo spomenuti B’s Funstallation Zvonimira Bajevića ili pak projekt Balkan Zoo s Mirsadom Dalipijem koji jazz povezuje s romskom glazbom. Tu je i Nina Čorić koja je zapravo flamenco-pjevačica, čime prelazi granice fusiona koji smo spomenuli prije. S druge strane, imamo slobodno-improvizirani ansambl MILK Maje Rivić u kojem je i Luka Ćapeta, Kruno Levačić, uz trenutnog kontrabasista Žigu Goloba. Ćapeta također ima bend Dunjaluk i s našom vokalisticom Dunjom Bahtijarević koja opet ima a capella sastav PJESME s Martom Kolegom.
Tu je nezaobilazni Leo Beslać s bezbrojnim projektima i ansamblima u kojima sudjeluje, odnosno, kao autor-kompozitor… Mimikin udaraljkaš Nenad Kovačić vodi bend Antenat, a zajedno imamo bend Truth ≠ Tribe, nedavno je uz glazbu za razne filmove pisao i za predstavu KunstTeatra „Možeš biti što god želiš”, a surađivali smo na glazbi za film „Sedmo nebo” i „Jedna od nas”. Zatim je tu post-Zappa-fusion bend Skotni vrag od našeg gitarista Josipa Šustića i bubnjara Marija Petrinjaka. Sve je tu dosta povezano, recimo, jazz-projekti Joea Kaplowitza, suradnja u Big Bandu HRT-a, bilo kao autora ili glazbenika. Nika Bauman koja u Beču vodi ansamble Illyrica, odnosno Synaesthetic Project, koji razbijaju granice između disciplinarnosti i njihovih spojeva… Spomenuo bih i projekt Gentleman našeg saksofonista Marka Lucijana Hrašćaneca iz domene kantautorskog popa. Znači, imamo spektar ljudi koji dolaze iz raznih glazbenih usmjerenja. Dodao bih bend Roj Osa, braće Sinkauz, gitarista Nenada s kojim sviram u Truth ≠ Tribe, preko pulskog bubnjara Marca Quarantotta te njihovog labela Kopaton, vezanog uz suludi smjer improvizacije s kojim se oni bave.
Album “Frontier” snimljen s Boddhisatwa Triom reaktualizirao je ideje kojima se Mimika bavila na svom drugom albumu nadahnutom potencijalom naseljavanja Marsa. Puše li to Mak u Muskov rog – u redu, vremena su se promijenila, ali – koliko je od tog utopističkog još preostalo od tebe unatrag zadnje dekade?
Moja vizija naseljavanja Marsa, nažalost, nije bila utopistička, već distopijska… Čini mi se da svijet kojeg Boddhisatwa opisuje je svijet potencijalno pozitivnog rješavanja problema kojeg su ljudi stvorili na ovoj zemlji. Dok Mars moje perspektive nikad nije bio utopistički, iz perspektive naše Europe koja postaje muzej čije karte nisu postavljene na isti način na stolu kojeg zovemo svijet – dok se Indiji okreću karte! – već je bio distopijski. I makar se naizgledno pojavljivao u nekim elementima kao nekakva moguća solucija, ali to je isključivo naizgledno! Opis projekta “A Place Glowing a Brilliant Red”, tadašnjeg, kad sam bio puno mlađi, a bili smo uslijed euroatlantske krize, ne bi bio puno drugačiji sada, možda bi se puno prije bio urušio. Tako da nam je ova dekada stvarno zanimljiva, perspektiva Europe je trenutno jako zanimljiva, jer moramo shvatiti da zapadna Europa nije vođa svijeta i djelujemo kao srednjovjekovne njemačke države, naizgled povezano, a zapravo potpuno razdvojeni, kao nekoć Sveto rimsko carstvo. Tako da iz moje perspektive, orkestracija Boddshisatwe nije možda išla u istom smjeru kao što bi Boddhisatwa sam išao, jer se meni u zadnjoj dekadi nisu promijenile vizije.
S kojim postavkama pristupaš ostvarenju ideja koje su te svojevrsnim underground railroadom izmjestile iz Londona natrag kući? I gdje ti je kuća, naposljetku, na Črnomercu ili u Krku?
Nisam baš siguran da razumijem s kojim postavkama pristupam… Tražim mjesto između utopijske ruralne ili mediteranske civilizacije i kaosa velikog grada, a onda u tome tražim inspiraciju. Ono što mi možda nije toliko interesantno mi je veliki grad, ali bez puno kaosa, koliko god to apsurdno zvučalo. Nedavno sam posjetio Kairo, čime je moj underground postao overground… I tamo je stvarno zanimljiv jedan suvremeni kaos, jedna suvremena energija, ali kuća i dan ostvarenja su mi i dalje na Krku, barem u kreativnom smislu, ali u smislu izvođenja i realizacije ideja, Zagreb je dom.
Autorica fotografije s naslovnice: Marina Uzelac
Warning: Invalid argument supplied for foreach() in /home/tisakbiz/artkvart.hr/wp-content/themes/cenote/template-parts/content-single.php on line 56
