Još od vremena Fathera i debija ‘Play Restart’ iz 2017. kad su još kao samo Nord nastavljali pažljivo i mainstreamu ugodno producirati hard rock za novomilenijalce, društvo oko vokala i frontmena Mihaela Prosena ni po kojem, osim geografskom segmentu postojanja, nije spadalo ovim prostorima.
Zapadnjački centrirani prema velikim uzorima u povlaci od Toola, Deftonesa, Incubusa, Puscifera, Mastodona, Metallice, Gojire, kvalitetnijih izdanaka crossover i nu metal ili prog hard rock bratije, Father – Nord – Chasing Nord su ambicijama, ali i autorskim radom, iznimno vjerno popratili spomenute uzore.
Poslije dealanja s diskografskim izazovima, personalnim promjenama, razlozima kako zašto kome čemu dalje, drugi studijski album ‘Last Rain on Earth’, nalazi ih u sadržajno iznimno zahvalnoj situaciji imanja materijala kojeg samo management, distribucija i propulzivnost bookinga dijeli od centralnih stageava najbitnijih ljetnih EU rock and roll festivala.
Devet novih stvari su pletene oko rušenja klasičnih konzervativnih stereotipova kako su negdašnji hard rock bendovi 20. stoljeća monotono trebali zvučati. Na tragu Faith No More ideje da kreativnost ne smije biti žanrovski sputana, Prosen i društvo se igraju post apokalipse ne samo naslovom albuma već zvučnim, produkcijskim, aranžerskim tretmanom Chasing Norda, kao sjajno produciranog modernog alter hard rock benda. Tesanog na iznimno tečnom engleskom kao izražajnom jeziku i melodično vokalno fraziranom u poredbi sa stilistikama China Morenoa, Maynardom Jamesom Keenanom i Mikeom Pattonom kao uzorima. Kombinatorika melodičnih pripjeva i refrena u kontrapunktu s dizanjem suverenih pjevačkih dionica njega se godinama sustavno zapostavlja kao jednog od najefektnijih pjevača domaće rock and roll scene. Daleko od samog recikliranja uzora, Chasing Nord svoj otisak prsta kao tračak originalnosti traže upravo tamo gdje su Jonathan dobili kompletnu afirmaciju. Zvučno naslanjanje na uzore u njihovom slučaju nije i ne smije biti utegom već kvalitetom zbog koje se očekuje veća pažnja i poguranac njihove koncertne prisutnosti i rada.
Jedini i najveći problem benda je činjenica zakona malih brojaka i limiti prostora regije u kojem rade. Nije se puno toga mijenjalo u koncentričnim krugovima od njihova starta rada. Biti dijelom mikro scene i specijalizirane publike koja slovi za najzahvalniju (čitaj najvjerniju) publiku na svijetu te cross žanrovski objašnjavati metalcima da ovo nije premeko za metal, a mainstreamašima da engleski nije prealternativan za tuzemne vodeće radio stanice, TV postaje, YouTube kanale i druge potencijalne launch poligone mimo specijaliziranih portala, može biti zamoran posao.
Chasing Nord na drugom studijskom albumu autorski, aranžerski, produkcijski i izvedbeno zvuče kao najbolji domaći izvozni predstavnik odnosnog žanra glazbe. Od pažljivih spot singl ekranizacija stvari poput „Ænd Now“, naslovne, „Sonic Heart“ sve do aranžemanski zanimljivog covera „I Feel You“ Depeche Modea, preko ostatka tracklistinga do zaključnog zviždećeg lounge odmaka „Far & Well“, Chasing Nord za pečatiranje kao jednog od najsmislenijih domaćih rock and roll bendova dijeli samo ona tanka dijabolična medijska crta koja dijeli sjajne i vrijedne pažnje od mediokritetskih.
Ako je strpljivosti i guranja svog filma, nema sumnje da će izdržati, sve kvalitativne i produkcijske pretpostavke za takvo što imaju.
4/5
