Svaki dan kad hodam Sušakom prema gradu, prolazim kraj cijelog niza dućana koji postoje samo u mom sjećanju. Pošta na uglu, preko puta ljekarna, tako sve do zatvorene terase conta gdje smo još nedavno nakon kupanja išli na dec bijelog vina. Stegne me oko srca svaki put dok prolazim ulicom u kojoj sam odrasla, u kojoj danas trguju uglavnom duhovi bivših Sušačana. I svaki put razmišljam o svom kolegi Marcusu Westburyju iz Australije.
Marcus i ja upoznali smo se u Melbourneu. Osim zajedničkih prijatelja, spojili su nas i gradovi iz kojih smo u Melbourne došli. Marcus je odrastao u Newcastleu, lučkom gradu od oko 200.000 ljudi u blizini Sydneya, koji je u 90-tima prošao turbulentnu deindustrijalizaciju. Marcus je odrastao, kao i ja, u gradu gdje je masa ljudi radila u industrijskim pogonima: u brodogradilištu, željezari, luci, tekstilnoj industriji. Gradu koji je imao jaku radničku, urbanu kulturu, rock klubove i punk, ali i pristojnu građansku klasu. Marcusova mama je svako jutro tramvajem odlazila u centar u kupovinu.
S globalizacijom 1990-ih, u Newcastleu su se pozatvarali industrijski pogoni, a nezaposlenost mladih skočila je na 40%. Marcus je opisivao grad prepun zatvorenih povijesnih zgrada koje propadaju: grad kao arhitektonski muzej na otvorenom. Uglavnom, razumjeli smo se.
Marcusa sam kasnije intervjuirala za svoj magistarski rad, u kojem sam se bavila inovativnim primjerima revitalizacije napuštenih gradskih centara kroz privremenu uporabu. U međuvremenu je on postao jedan od svjetskih pionira privremene uporabe prostora sa svojim projektom Renew Newcastle kojim je, usprkos svim nedaćama, uspio revitalizirati svoj rodni grad.
Sve je počelo kad se Marcus oko 2008. g. odlučio vratiti u Newcastle nakon više godina života u Melbourneu i otvoriti hipsterski birc, po uzoru na male lokale kojima je Melbourne oživio svoj centar. Newcastle je već bio poprilično derutan, i Marcus je naivno zamišljao da će njegova ideja biti pun pogodak. Kroz šetnju centrom nabrojao je više od sto praznih poslovnih prostora. Počeo je slati upite, i nuditi cijenu koja mu se činila realna. Uslijedilo je razočaranje.
Nitko mu nije odgovarao. Vlasnici koji su odgovorili nisu bili zainteresirani. Agenti za nekretnine nisu mu htjeli ni pokazati prostore. Neki od oglasa su bili toliko stari da se u međuvremenu promijenio pozivni broj za Newcastle, a ipak se činilo da vlasnici ne žure iznajmiti prostore koji su tada već očito zjapili prazni minimalno deset godina.
Ništa od ovoga nije imalo smisla. Marcus se počeo pitati u čemu je stvar. Počeo je pričati s ljudima. I tu kreće fascinantna priča.
Neki od vlasnika su kupili prostore u bescjenje tijekom recesije pa ih nije bilo briga; čekali su povoljan trenutak za prodaju, odnosno čekali su da netko drugi – grad, država, neki drugi investitor – revitalizira cijeli centar grada i digne cijenu njihovom prostoru. Grad je stalno mijenjao regulativu da privuče investitore, tako da su mnogi investitori čekali da vide kakve još beneficije mogu ušićariti; nije im se žurilo.
Drugi su naslijedili nekretnine i nisu znali što s njima. Neki su bili u svađi s rođacima s kojima su dijelili vlasništvo, drugi vlasnici su već bili na samrti. Mnogi nisu imali nikakvu poslovnu viziju. Nekima je prostor služio samo kao porezna olakšica.
Treći su se bojali iznajmiti poslovni prostor za sniženu zakupninu jer bi im to na papiru smanjilo vrijednost imovine. Ulazili su u opasnost da odu u stečaj ako im banka napravi reviziju procjene kreditne sposobnosti.
Četvrti su imali prazan prostor toliko dugo da su se u međuvremenu nekoliko puta mijenjali građevinski pravilnici. Da bi prostor mogli dati u zakup, trebali bi prvo investirati u liftove, rampe za invalidska kolica, i slično. Ništa im se od toga ne bi isplatilo za nekakav mali projekt i sniženu zakupninu.
U svim ovim slučajevima, fiktivna visoka vrijednost poslovnog prostora u centru grada vlasnicima je bila korisnija od realne, niske cijene za koju su je stvarno mogli iznajmiti.
Prazan, neiskorišten prostor koji je fizički propadao zbog vlage, provala i štakora im je dobro izgledao u poslovnim knjigama dokle god mu je teoretska vrijednost rasla. Staviti prostor u upotrebu? To bi bila samo nepotrebna komplikacija.
Ništa više sreće Marcus nije imao ni kad je pokušao pričati s gradskom upravom.
„Naravno da smo pokušali pričati s gradskom upravom,“ rekao mi je. „I naravno da su rekli da smo mi mladi ljudi puni dobrih ideja. Ali su također rekli da im je žao, da upravo kreće restrukturacija gradskih odjela, i možemo li im se javiti za šest mjeseci. Šest mjeseci kasnije, kad smo im se opet javili, rekli su da su jednu restrukturaciju završili, ali su nažalost upravo krenuli u sljedeću pa opet nemaju vremena za nas.“
Kad se nije restrukturirala, gradska uprava opet nije imala vremena za Marcusa jer je bila zaokupljena velikim idejama za revitalizaciju grada. Tu je uvijek bila jedna velika shema koja će promijeniti sve. Nova tvornica. Rudnik. Novi segment turističkog tržišta. Kasino. Željezara. Mega-neboder. Zračna luka. Kulturni centar. Šoping centar. Obje strane politike bile su opčinjene renderima grandioznih ideja. Dok se sve to ne ostvari, dok se ne nađe investitor, lijepo bi zamolili Marcusa da malo pričeka. I godine su prolazile.
„Gradovi kojima očajnički treba revitalizacija su često groblje velikih i ambicioznih ideja,“ piše Marcus u svojoj knjizi Creating Cities. „Problem nije u tome da su grandiozne ideje loše. Problem je u tome da su distrakcija. U najboljem slučaju se neće ostvariti odmah. Iz mog iskustva, često se neće ostvariti nikada.“
Neke od gorespomenutih velikih ideja spominju se u Newcastleu već preko dvadeset godina: malo kreću, malo staju, malo se zaboravljaju, malo se vraćaju. „Nijedna od tih ideja nije uspjela postati jedinstveni katalizator promjene u gradu. Što ne znači da te ideje same po sebi ne valjaju. Ali, kolektivno, one stvaraju iluziju budućnosti koja nikada ne stiže. Stalno čekamo neku nedefiniranu budućnost koja će doći nakon što riješimo te velike projekte. Revitalizacija centra Newcastlea konstantno dolazi za dvije-tri godine. Oduvijek je bilo tako.“
Ukratko, Marcus je sažeo svoj odnos s gradskom politikom ovako: „Mi nismo politički opredijeljeni. Radimo sa svim političkim stranama. Ali uglavnom radimo bez političara jer da smo ih tada čekali, ne bismo do dan-danas ništa napravili.“
Marcus je do tada već zaboravio na svoj hipsterski bar. Umjesto toga, počeo je pripremati reality TV seriju u kojoj par ljudi pokušava otvoriti nove lokale i revitalizirati centar Newcastlea usprkos montipajtonovskoj situaciji. Da bi riješio logistička pitanja (Kako doći do praznih prostora? Koja pravila treba poštovati? Koje dozvole nam trebaju? Na koliko dugo uopće možemo dobiti prostor?), počeo je tražiti ljude koji bi mogli pomoći. Svi su bili zainteresirani – ne za TV seriju, nego za revitalizaciju. Povezao se s odvjetnicima za nekretnine, arhitektima, aktivistima, kulturnim producentima, mnogim – mnogim – kreativcima koji su isto sanjali o korištenju prelijepih, zapuštenih prostora u gradu. Oko ideje se stvorila kritična masa.
Iako je grad bio najveći vlasnik nekretnina u gradu, nitko iz gradske uprave nije bio od koristi. „Disfunkcija gradske uprave sve me više podsjećala na Rubikovu kocku, u kojoj se nijedna kockica ne može pomaknuti bez da se pomaknu sve druge,“ piše Marcus. „Da li dobronamjerno ili jednostavno kao izvlačenje, ali svi su mi stalno govorili ‘Ja ne mogu ništa jer netko drugi nije napravio to i to’ ili ‘Ako promijenim ovo, morat ću napraviti i ovo drugo’, a svih je bilo strah što bi se moglo dogoditi nakon toga.“
Problem mrtvog centra grada bio je svačiji i ničiji problem. Gradski odjeli bili su potpuno nekoordinirani, a jedine osobe koje su ih mogle iskoordinirati su se činile više zainteresirane za potpuno guranje glave u pijesak.
„Gradonačelnik me optužio da ocrnjujem grad. Rekao je da ne postoji nikakav problem praznih dućana. Mislim da je stvarno vjerovao da, ako samo ne skrećemo pažnju na derutnost centra grada, nitko neće ništa primijetiti.“
Na kraju, Marcusov prijedlog – da gradske vlasti ponude nekakvu poreznu olakšicu vlasnicima zatvorenih prostora u gradu da se ti prostori jeftino daju u zakup mladim ljudima, i da se nešto s njima napokon napravi – konkretizirao se kad je jedan vlasnik nekretnina ponudio Marcusu na korištenje par gradskih blokova. I tako je nastao Renew Newcastle, mala neprofitna organizacija, čije ime u prijevodu znači Obnovimo Newcastle, a koja je zapošljavala dvoje ljudi: Marcusa i producenticu Marni. Marcus i Marni potpisali su ugovor, platili jedan simbolični australski dolar i dobili ključeve za dvanaestak praznih dućana. Objavili su natječaj za besplatne poslovne prostore.
Iterativni proces učenja koji je uslijedio Marcus zove „poezija ograničenja“. Sve što su radili, radili su na najjednostavniji mogući način. Odmah se ispostavilo da je vlasnicima bilo jednostavnije prostor dati na korištenje besplatno nego dati ga u zakup ispod cijene, pa ugovori nisu bili zakupni nego su pružali ‘pravo ulaza u prostor’. Vlasnicima najveći strah nije bio dati prostor nepoznatim mladim ljudima na korištenje, nego ih je bilo strah da prostor neće dobiti natrag ako nađu stalnog zakupljivača – pa su se zato svi ugovori na ‘pravo ulaza’ potpisivali na 30 dana i onda svaki mjesec produljivali (u jednom slučaju, punih šest godina). Mnogi vlasnici su kasnije rekli da im je upravo taj model, prepuštanja prostora na korištenje bez ugovora o zakupu, davao najveću sigurnost, jer se njime nije smanjivala vrijednost nekretnine na papiru (!).
Da bi izbjegli potrebu izdavanja bilo kakvih dozvola, prostori su se davali na korištenje prema urbanističkom planu, odnosno dućani su se koristili kao dućani, uredi kao uredi, i slično. Renew Newcastle nije bio ambiciozan po pitanju kreativnih adaptacija: nisu pokušavali u dućanima otvoriti kazališta, nisu u njima radili koncerte, točili alkohol, pripremali hranu. Sve bi to zahtijevalo papirologiju u koju nisu željeli ulaziti: ne samo dozvole za specifično korištenje, nego i s njima povezane preinake prostora: invalidske rampe, zvučnu izolaciju, i slično. Sve dok se prostoru nije mijenjala funkcija, cijeli jedan dio građevinske regulative se uopće nije aktivirao.
Korisnici su imali minimalne obaveze: držati prostor otvorenim, boraviti u njemu, držati ga čistim, i obavljati minimalne popravke, tipa promijeniti pregorjelu žarulju. Renew Newcastle je pripremao svu papirologiju, pomagao osposobiti prostor i priključiti vodu i struju, i svih pokrivao svojom policom osiguranja i svojim bežičnim internetom. Investicije u prostor koje su se očekivale od korisnika bile su minimalne: $300, $50, u jednom slučaju 50 centi. Korisnici su sami farbali zidove, montirali police na zid, dovlačili namještaj.
Pri izabiru projekata, za Marcusa i Marni, glavni kriterij bio je dati prostor lokalnim ljudima koji su radili nešto konkretno i kreativno, odnosno „da biznis stvarno radi to što radi“ („that they make what they do“).
Prve godine, Renew Newcastle je tako skućio jednu malu izdavačku kuću, nekoliko dizajnerskih ureda, studio animacije, klub fotografa, galeriju audio-vizualne umjetnosti, te dvije cure koje su vodile umjetničke radionice za djecu i prodavale igračke iz vlastite izrade. U svim slučajevima, radilo se o ljudima koji su bili uglavnom mladi, i tek počinjali s nekakvom idejom, pa im je besplatan prostor davao priliku da nešto probaju.
„Tu prvu grupu smo birali konzervativnije nego one koje su uslijedile,“ piše Marcus u Creating Cities, „iz straha da ne zeznemo cijelu stvar.“ Kasnije je naučio da je skoro nemoguće predvidjeti čiji će projekt biti komercijalno uspješan, a čiji neće: neki najluđi projekti su nalazili svoju publiku, drugi ‘sigurni’ projekti bi se brzo ugasili. Nije bila njihova uloga da biraju pobjednike, kasnije je shvatio, nego da poguraju svačiju ideju bez predrasuda. Kako su stjecali iskustvo, Marcus i Marni su se ispraksirali u biranju projekata koji su se slagali s prostorima na raspolaganju, i jedni s drugima stvarali produktivne klastere. „Ljudi koji se dotad nisu znali sad su postajali jedni drugima suradnici.“
Neki projekti potrajali su godinu, neki dvije, neki pet-šest. Neki su ubrzo postali uspješni i potpisali komercijalni ugovor o zakupu s vlasnikom prostora. Drugi su se zatvorili kad su ljudi izgubili interes da ih dalje vode. To nije bilo važno: važno je bilo da su dobili priliku nešto pokušati bez da u samom startu ulaze u financijski rizik.
Renew Newcastle postao je kreativni inkubator lokalnih kreativaca: mali neriskantni poligon da se nešto pokuša, uspije, promaši, i u svakom slučaju stekne vrijedno iskustvo.
Ali najveći projekt bio je sam centar grada, mali Newcastle koji više nije bio mrtav grad. Urednica gradskih novina, Amy De Lore, napisala je za Božić 2009. g. kako je godinu dana ranije s tugom šetala kroz zapušteni, derutni grad, prolazeći kraj trinaest praznih dućana u nizu. Godinu dana kasnije, na tom istom mjestu, napisala je: „Promjena je ništa manje nego izvanredna. Neke od malih galerija postale su pravi mali biznisi. Dućani su se vratili u centar. Ne samo da je propadanje zaustavljeno, počela je revitalizacija.“ Godinu dana kasnije, turistički vodič Lonely Planet proglasio je Newcastle jednim od ‘najkul gradova’ na svijetu’.
S vremenom je Renew razvio svoj model agencije koja posreduje između vlasnika nekretnina i malih, kreativnih korisnika prostora, te jednima čuva imovinu, a drugima rješava birokraciju. U godinama koje su uslijedile, i nakon ove priče i nakon mog istraživačkog projekta, Marcusa su zvali iz svih dijelova svijeta da bude konzultant gradskim odjelima. Više gradova ga je angažiralo da planski revitalizira posrnule kvartove. U Melbourneu je vodio projekt velike renovacije bivše tehničke škole u umjetnički kvart.
Ali highlight mu je bio, kaže, kad ga je jedan viši stručnjak za prostorno planiranje iz gradske uprave Sydneya – golemog, bogatog grada od preko 5 milijuna ljudi – nakon jednog predavanja upitao: „Da, ali što možemo napraviti mi koji nemamo sve prednosti Newcastlea?“
Za čovjeka s vizijom realni problemi jednog grada mogu biti, zaista, prednosti. Newcastle je imao lijepe povijesne zgrade, lokalpatriotizam, vrijedne i kreativne ljude – samo je trebalo spojiti točkice.
Renew Newcastle i dalje postoji, i dalje radi svoj posao, i dalje savjetuje gradove po svijetu, i svi ovi razni, manje ili više uspješni inkubatori koji su niknuli diljem svijeta u zadnjih petnaestak godina na neki način vuku korijene iz ideje koju su upravo oni prvi testirali u centru jednog malog lučkog grada na istočnoj obali Australije.
Meni osobno, Marcus je ostao simpatičan, i drag, i nekako razumljiv kao čovjek, baš zato što se uza sav taj konzalting po svijetu ostao vezan za svoj mali rodni grad. Bila mi je bliska i razumljiva ta priča, i taj lokalpatriotizam, i potpuno sam shvaćala poriv koji ga je tjerao da nekoliko godina o vlastitom trošku leti iz Melbournea u Newcastle na stotine besmislenih sastanaka s gradskom upravom. Da ustraje u ideji za koju grad nije imao sluha, i da uporno vjeruje da je moguće riješiti tu Rubikovu kocku nemogućnosti za koju su mu svi tvrdili da je nerješiva – jer je znao da postoje alternative, da se može i bolje, i da su svi ti naizgled nerješivi problemi njegovog grada zapravo samo neshvaćene, neiskorištene – prednosti.
Vizuali: Aleš Suk
Renew Newcastle 2: Akupunkturni urbanizam
#Jana Perković #kolumna #Renew Newcastle #revitalizacija centra Rijeke #Rijeka