„Renew je lekcija o važnosti gledanja prema unutra, a ne prema van,“ piše opet Marcus. „U stvarnosti, rijetko se dogodi da propali industrijski gradovi privuku inovatore, umjetnike, kreativce i poduzetnike koji ih naprasno gentrificiraju. Često, kao Newcastle, ti gradovi sjede u limbu, čekaju nekakvo grandiozno rješenje, i postaju laka meta za prevarantske investitore. (…) Ako nemaju sreće, polako umiru.“
Lekcija koju Renew nudi, kaže, nije kako privući velike brendove, globalne investitore, i postati globalni centar trendova. Lekcija je u tome što napraviti kad to ne možeš. „Newcastle se promijenio, ne time što je privukao nekakve nove i bolje ljude, nego tako što je izvukao talent i sposobnosti iz ljudi koji su tamo već živjeli.“
Renew Newcastle je nastao prije već skoro 20 godina. Teško je danas dočarati koliko je Marcusov model bio revolucionaran kad se pojavio, i koliko je u međuvremenu postao utjecajan. Svaki inkubator malih poduzeća, start-upova i slično, koji se pojavio u zadnjih 15-ak godina u našim gradovima, na ovaj ili onaj način vuče korijene iz Marcusovog projekta.
Ali ti razni inkubatori često ne razumiju poantu modela, koja nije samo u tome da se malim tvrtkama u nastajanju da jeftin ili subvencioniran prostor. Naravno, radi se i o tome, jer je jedna od glavnih odlika Marcusovog pristupa bila ideja aktivnog kuriranja (u kustoskom smislu) gradskog prostora, planskog oblikovanja manjih centara aktivnosti unutar grada. Ali često se kod poslovnih inkubatora zaboravilo na grupiranje aktivnosti tako da ta mjesta postaju smislena destinacija – i za tvrtke koje tamo nalaze poslovne partnere i kolege, i za građane koji dobivaju mjesto na kojem se nešto događa. Time grad dobiva nazad svoj ulog u inkubator: dobiva živo novo mjesto u kojem se prepliću gospodarske i društvene aktivnosti.
Pišući s velikim poštovanjem prema Marcusu Westburyju, urbanist i strateg Dan Hill, koji je tada radio za veliku konzultantsku kuću Arup (a sada vodi moj fakultet u Melbourneu), piše: „Ne pada mi na pamet pozitivniji primjer kako se brzo i smisleno može stubokom promijeniti grad: dakle ne samo na površnoj razini uređenja javnih površina, koliko god one bile važne, ili pokretanja festivala, ili marketinga, nego promijeniti grad u samoj ekonomskoj, kulturnoj i društvenoj srži, sa svim popratnim posljedicama na popravljanje i urbanog tkiva i građanskog samopouzdanja. To je sama bit postojanja gradova, i strahovito mi je inspirativno da su Marcus i kolege izravno utjecali na ovaj aspekt grada, u principu bez ikakvih velikih investicija.“
„Nikad nisam vidio grad u kojem nije bilo više ljudi s idejama nego neiskorištenih prostora koji su vapili da ih netko stavi u pogon,“ piše Marcus Westbury u svojoj knjizi Creating Cities.
Drugi aspekt njegovog modela oživljavanja grada sastoji se u tome da grad u zapuštene dijelove aktivno dovodi građane, jer aktivacija i kontinuirano korištenje prostora čuvaju grad: čuvaju zgrade od propadanja, čuvaju kvartove od kriminala, i čuvaju urbanitet grada.
Ova vrsta mikroaktivacije prostora kroz davanje na korištenje građanima, odnosno kroz jednu vrstu kultiviranja građanske participacije, se u godinama koje su uslijedile udomaćila u mnogim progresivnim zemljama. Tako je na primjer grad Amsterdam pri razvijanju sjevernog dijela grada u velikoj mjeri zamijenio velike urbanističke projekte, pri kojima jedan arhitekt gradi grad, modelom u kojem se participativnim urbanističkim tehnikama kultiviraju građanske inicijative. Amsterdam-Noord se razvio kroz male natječaje, davanje parcela građanima za rekreativnu, poslovnu pa onda i stambenu namjenu, uz postavljanje osnovnih pravila. Prostorni planeri grada Amsterdama više nisu svisoka crtali velike planove, nego su se družili i sastajali s građanima, i preuzimali koordinatorsku funkciju usmjeravanja, dodjeljivanja malih poticaja, uvođenja komunalnih usluga, i slično. Grad koji je nastao ovim putem danas je jedan od najljepših mjesta za život, ne samo u Nizozemskoj, nego u cijelom svijetu: inkubator permakulture, plutajućih zgrada, urbane poljoprivrede, i start-upova zelene tehnologije.
Brazilski arhitekt Jaime Lerner, koji je kasnije postao gradonačelnik Curitibe, grada koji se proslavio po svojoj ljepoti i progresivnosti, ovu vrstu intervencije naziva ‘urbana akupunktura‘. Radi se o intervencijama koje su male, mikro, ispod razine vidljivosti arhitektonskih mega-projekata kakvima se obično bave velevažni političari. Tu govorimo o malim kvartovskim parkovima, o balkonskim druženjima, o postavljanju klupice ili otvaranja beach bara, o organiziranju kina na otvorenom ili kuhanja sa susjedima.
Takve inicijative na najbolji mogući način uprežu u pogon ono najbolje u gradu – ono urbano u gradu –prelijepu sposobnost svakog grada da na jednom mjestu stvori zajednicu ljudi koji se druže i zajedno stvaraju.
Ovdje se radi o jednom potpuno drugom urbanizmu od megalomanskog, da ne kažem diktatorskog, urbanizma 20. stoljeća, u kojem nekakav komitet ‘stručnjaka’ gradi grad, a građani mu pri tome samo smetaju. Ali Dan Hill lijepo primjećuje da ne treba misliti da ovakve građanske inicijative i gradski urbanizam moraju djelovati protivnički: dapače, neke od najpametnijih zemalja su razvile strateške programe koji potiču ovu vrstu građanskog urbanizma jer vide njegovu vrijednost.
Na primjer, Finska je kroz svoj nacionalni fond za inovacije, Sitra, stvorila cijelu jednu street food strategiju. U toj strategiji, ključno mjesto zauzima jedna prelijepa inicijativa imena Ravintolapäivä, ili ‘Popup Restaurant Day’. Jedan dan u godini, svatko, ali baš bilo tko, može otvoriti svoj restoran. U praksi, jedan dan u godini prestaju vrijediti sva pravila za otvaranje restorana. Ljudi s prozora prodaju palačinke prolaznicima, nonice iz nebodera košarama spuštaju porcije maneštre kupcima na cesti, djeca prodaju kolače na ulici, ljudi kuhaju iz kombija, na pokretnim roštiljima, u parkovima, i cijeli Helsinki se pretvara u ogromni festival ulične hrane.
‘Popup Restaurant Day’ je nastao kao prosvjed građana frustriranih zbog prekompliciranih pravila za otvaranje malih restorana, time što je iskoristio rupu u zakonu po kojoj je moguće prodavati hranu bez dozvole – samo na jedan dan!
I tu se opet vidi taj pristup ‘poezije ograničenja’, kako kaže Marcus Westbury, u kojem kreativno koristimo ili zaobilazimo regulativu da bismo u gradu isprobali nešto novo, nešto zanimljivije, pametnije, korisnije.
Ako radimo nešto maleno, nešto privremeno, nešto što ne mora trajati zauvijek jer nije zgrada, onda imamo tu slobodu da možemo biti hrabri, možemo isprobati nešto novo, jer neuspjeh nije kraj svijeta, niti financijski, niti politički, niti društveno.
Ovaj pristup se može nazvati i taktički urbanizam, ili urbanizam u nastajanju. U našem gradu ga najaktivnije koristi udruga Urbani separe, ali vidimo ga i kroz prelijepe inicijative Škurinjskih susjeda i udruge Kuraž, u prostornim aktivacijama u ArtKvartu, u inicijativama koje Kristian Benić radi kroz i oko Dječje kuće, kroz ranije oživljavanje Hartere kroz glazbeni festival.
Odnosno, gradu Rijeci ne nedostaje ljudi koji razumiju kako se kroz ovakve točkaste intervencije može jako revitalizirati grad. Ono što mu nedostaje je upravo ta veća, strateška urbanistička poluga iz grada, koja razumije da se ovime stvara velika vrijednost za grad koju treba koordinirati, i koordinirano financirati. Ne razumije ni da ljudi koji pokreću ovakve mikro akcije time stječu ogromno urbanističko znanje: i praktično znanje o urbanističkim polugama grada, i kontakte s građanima, i razumijevanje problema, potreba i mogućnosti na mikrolokacijama. I da je normalno i poželjno da ti ljudi svoj karijerni put ne završe u udrugama, nego da ih treba zaposliti u gradu jer su mu veliki resurs, politički i društveni resurs.
Veliki uspjesi Renew Newcastlea krenuli su kad su ih gradovi počeli strateški upošljavati da koordinirano revitaliziraju dijelove grada, i dali im u ruke ključeve velikih gradskih prostora. Tek se tu počelo stvarati ono urbanističko znanje i iskustvo kojim je Renew postao ono što je danas: poluga koja stoji na usluzi bilo kojem gradu i provjereno postiže rezultate.
Prepreka za produktivnu participaciju građana u razvoju grada ima mnogo: od nepotrebne i nefleksibilne regulative, preko krivog shvaćanja rizika i opasnosti za javnost, preko nezainteresiranih gradskih službi, i naravno gradske politike u službi kapitala, a ne građana.
Ponekad je za uvođenje participacije u grad prvo potrebno napraviti potpunu revitalizaciju – kulture upravljanja gradom. Ali to se sve može riješiti. U međuvremenu, mikro urbanizam, participativni urbanizam, urbanizam u kojem grad postaje igra za građane, ima jednu ogromnu prednost nad mastodontskim urbanizmom kakav smo ostavili za sobom u 90-ima: brz je, agilan i izuzetno jeftin.
Nije se bez vraga ideja ‘urbane akupunkture’ razvila u Južnoj Americi, u najsiromašnijim gradovima svijeta, i nije bez veze uzela maha u Europi baš nakon velike gospodarske krize 2008. godine. Za participativni urbanizam nisu potrebne ni nove zgrade, ni infrastruktura, ni ogromna sredstva. Potrebno je samo naučiti kako raditi u suradnji s građanima. Jer građani nisu neprijatelji grada – oni su njegov najveći i najvažniji resurs.
Istaknuta fotografija: Aleš Suk
Renew Newcastle 1: Kako revitalizirati centar grada koji umire?
#Jana Perković #kolumna #Renew Newcastle #Rijeka #urbanizam
