Luka Bekavac, rođen 1976. godine u Osijeku, istaknuto je ime domaće književne i kulturne scene. S diplomom iz komparativne književnosti i filozofije te doktoratom sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, gdje od 2006. predaje na Odsjeku za komparativnu književnost, iza sebe ima bogatu karijeru. Njegovi su tekstovi našli svoje mjesto u vodećim kulturnim časopisima poput Zareza, Quoruma, Tvrđe, Gordogana i drugih, dok se njegova stručnost proteže i na područja poput glazbene kritike i književne teorije. Autor je desetaka prijevoda fikcije i publicistike, a njegova razmišljanja o postžanrovskoj i eksperimentalnoj glazbi te književnoteorijski radovi jednako su intrigantni kao i njegova proza.
Ovih dana objavljena je tvoja knjiga Uvod u Novi Bezdan. Zašto imamo potrebu govoriti o bezdanu i zašto je taj bezdan novoga datuma? Također, nije li dovoljno da takav fenomen postoji, nego je potrebno ili poželjno uvoditi u njega?
U ovoj se knjizi nalaze moja prva tri romana – Drenje, Viljevo i Policijski sat, a budući da su oni tematski prepleteni s drugim stvarima koje sam objavio, činilo nam se zabavnim predstaviti ih kao “kraći uvod” u jedno opskurno područje te dizajnirati knjigu tako da pomalo podsjeća na udžbenike ili stručne publikacije nekih starijih datuma.
Novi Bezdan je inače stvarno mjesto u Baranji, no za mene su zapravo bile važne neočekivane konotacije koje je stvaralo njegovo ime. To vrijedi i za “Drenje”, “Viljevo”, kao i neke druge sintagme (“Policijska uprava osječko-baranjska”): veliki dijelovi ovih romana nisu nastali kao razrada ideje ili priče, nego kao raspisivanje asocijacija koje proizlaze iz imena. Naravno, postoje slavni prethodnici takvih praksi (Proust, Ponge), a posebno bizarna varijanta teze o imenu kao jezgri književnog teksta postoji u Saussureovim rukopisima o anagramima.
U ovim romanima, “Novi Bezdan” je i “narodno” ime za zonu postojanja izvan linearne vremenske distribucije, nešto što drugi likovi zovu jednostavno šum.
U tvojim se romanima javlja lik osebujnoga profesora Markovića kako po predmetu svojih istraživačkih interesa tako i po krhkim odnosima sa svojom užom okolinom. Možeš li ovo o čemu smo maločas govorili prosvijetliti iz perspektive toga književnoga protagonista?
Marković je kanal prema “fantastičnim” aspektima ovih romana, najveći skeptik i najveći mistifikator pri tumačenju prostornovremenskih poremećaja. Znanstvenik koji je “zastranio” u istraživanjima i plaća krvavu cijenu za svoja otkrića jedan je od najstarijih stereotipa horor žanra, no meni je tu manje važna bila žanrovska produkcija, a više pseudoznanstvena literatura koja se “paranormalnim” fenomenima bavi sasvim ozbiljno. Čitajući mnoštvo takvih naslova, najjači su mi dojam ostavljale dionice gdje se život poslije smrti, putovanja kroz vrijeme ili komunikacija s neljudskim entitetima opisuju matematičkim formulama, tablicama, metodama empirijskih istraživanja… Kao književni postupak, to djeluje mnogo efektnije od recikliranja općih mjesta gotičke fikcije. Cijela je kultura “instrumentalne transkomunikacije” fascinantan materijal za niz pristupa (psihologiju i psihoanalizu, povijest tehnologije, “sablastološke” studije itd.) jer u njoj ključnu ulogu igra šum: antiteza smisla koja ipak uporno zavodi na pronalaženje i dešifriranje “skrivenih poruka”.
Svojedobno, dok je još postojao dvotjednik Zarez, redovito si pisao glazbene kritike profiliranih interesa. Kako danas gledaš na ta dva odvojka svojega pisanja, književni i glazbeni, te na koji ti je način iskustvo glazbene kritike pomoglo potom u književnom radu?
Još uvijek volim većinu glazbe o kojoj sam tada pisao, no rijetko razmišljam o tim tekstovima. Ne vjerujem da su ostavili traga u kasnijim književnim radovima, niti da su imali neku posebnu vrijednost izvan privilegija da drugima približiš nešto što će im se možda svidjeti. Iz niza razloga, odavno sam prestao pratiti zbivanja istim intenzitetom, u slušanju se uglavnom prepuštam “retrospektivama”, igrama slučaja ili preporukama informiranijih prijatelja.
Međutim, mislim da su te recenzije, dobrim dijelom posvećene ekstremnijem spektru elektroničke glazbe, pomogle da zvuk osvijestim kao fizičku silu, tijelo u prostoru koje djeluje na tijela slušatelja, prije i mimo bilo kakvih kulturnih i estetskih preferencija. Ideja zvuka kao materijala izgradnje virtualnih prostora koji “ne postoje”, no u koje ipak fizički ulazimo, svakako je bila važna za ove romane.
S time u vezi, zanimljivo bi bilo čuti kako razumiješ važnost umjetnosti šumova, i u književnosti i u glazbi, te kako vrednuješ da je takva umjetnost tek s početkom prošloga stoljeća, naravno ne bez zanemarivih otpora, započela nalaziti put do publike.
Logično je da su se prvi pokušaji tog tipa (Russolo) zbivali u vrijeme avangardi koje su istraživale osnovne parametre svojih umjetničkih medija. Neobičnije je to što kapacitet šuma za šok nije izostao ni u sljedećim iteracijama u kojima se pojavljivao, od Schaefferovih i Henryjevihranih radova do migracije u popularnu kulturu, gdje svaka generacija smatra nešto “vrhuncem neslušljivosti”, konačnom granicom koja se zatim uvijek ipak probije. Za posljednja tri desetljeća 20. stoljeća takva bi opća mjesta mogla biti npr. Metal Machine Music (Lou Reed), Public Castration Is a Good Idea (Swans) i Pulse Demon (Merzbow), testovi izdržljivosti, formativna iskustva koja su za mnoge završila iznenađujućim ishodom: ovo je glazba, u ovomu se može uživati, krajnja je točka ipak negdje još dalje. Ne znam gdje bi taj imaginarni horizont bio danas.
Šum je fascinantan kao opća figura nečitljivosti, materijalni element poruke koji ipak “komunicira”, makar na halucinantne načine. Nedavno sam, međutim, naišao na dvije zanimljive studije koje se bave šumom iz bitno drugačije perspektive, odupirući se “mistifikacijama” te ukazujući na njegovu umreženost s društvenopolitičkim, ekonomskim i biološkim sistemima: An Epistemology of Noise (Cecile Malaspina) te Irreversible Noise (Inigo Wilkins).
U tvoju Galeriju likovnih umjetnosti u Osijeku uključene su i probrane fotografije. Na takav se potez nisi ranije odlučio pa ni kasnije. Zanimalo bi nas doznati tvoj pogled na praksu gdje se tekst susreće s fotografijom. Npr. postoji književni portal očigledno nadahnut W. G. Sebaldom, naziva se Vertigo, koji govori isključivo o djelima komponiranima na taj način. Također, prosudba da se fotografije i drukčiji slikovni materijal koristi kako bi bio ilustrativan tekstu.
Priče iz Galerije već su bile dovršene prije nego što smo Vladimir Končar i ja počeli razgovarati o vizualnom oblikovanju knjige, ali fotografije koje smo uključili nisu trebale imati “ilustrativnu” ili “dekorativnu” funkciju. Provizorno smo ih podijelili u nekoliko kategorija – dokumenti, rekonstrukcije, falsifikati, fabrikacije/fikcije (s tim što su granice među njima ponekad bile nejasne); htjeli smo vizualno nadograditi knjigu istom logikom kojom su bili pisani tekstovi: iskoristiti iluziju pouzdanosti, koju pruža taj pseudodokumentarni ton, za razvijanje čiste fikcije. Većina knjiga, umjetnina ili građevina prikazanih u Galeriji nikada nisu postojale, a one koje jesu pažljivo su predstavljene kao nešto posve drugo. Sličnu nakanu imala je i gramofonska ploča priložena uz dio naklade: bio je to svojevrstan “aport”, materijalni objekt kao uvjetni “dokaz” autentičnosti događaja iz uvodne, sasvim fikcionalne priče.
S kojim zrncem papra upitat ću te za recepciju tvoje Uranije. Roman je to u šest svezaka i na dvije tisuće stranica. Tekuća književna kritika reagirala je brzo i u pravilu pohvalno. Zapravo, bez iznimaka. Ako što preostaje od tzv. zdravog razuma, kako je moguća takva brzina čitanja i pronicljivost u zamalo tjednom ritmu? Ni Krleža ne bi u tome smislu i u vezi sa Zastavama mogao biti negoli zlurado zadovoljan. Ne samo zlurado, bolje pesimističan. Što god tko danas i jučer mislio o Krleži.
Moj je dojam o recepciji Uranije potpuno drugačiji; možda sam nešto propustio, ali znam za samo dva teksta o romanu, oba očito napisana nakon iznimno temeljitog iščitavanja, zapravo bliža teorijskoj analizi nego književnoj kritici. Nelagodno mi je komentirati recepciju vlastitih tekstova; koliko sam je pratio, čini mi se da je zapravo bila sjajna, no relativno nevidljiva jer je uvijek bila postupna, nikada nisam napisao neku “knjigu o kojoj svi pričaju”. Tekstovi, kritike i komentari “kapali” su i godinama nakon objavljivanja knjiga, a štošta se događalo u akademskoj sferi, daleko od medijske žiže. Prema svim čitateljima mojih knjiga (uključujući one kojima su bile grozne) osjećam samo potpuno nekritičku zahvalnost, a to posebno vrijedi za ljude koji kontinuirano prate moj rad.
Ranije to nije bio slučaj, ali zapaža se da danas sveučilišni profesori ponekad teško odolijevaju izazovu beletristike. Kako je do toga došlo? Položaj u akademskoj zajednici po automatizmu osigurava vidljivost. Međutim, beletristika nije ujedno i jamstvo kvalitete nastavničkih poslova niti potvrda izvrsnosti u znanstvenim projektima. Netko je s pravom kazao kako biti političar, svećenik i profesor, da su to nemoguća zanimanja pa da valja prije govoriti o vokaciji, pozivu.
Ne vjerujem da tu postoje neka opća pravila. Ovi romani nisu proizašli iz mojeg akademskog rada, iako su me mnogi prijatelji upozorili na slične teme koje se vrte po njima i po mojim znanstvenim člancima. U akademskom je sustavu mnogo ljudi smatralo književnu praksu nedostojnom znanstvenika, no stvari se mijenjaju. Na Odsjeku za komparativnu književnost svakako nisam nisam ni prvi ni jedini pisac: sjajne su književne tekstove objavljivali Pavao Pavličić, Boris Senker, Branislav Oblučar, Željka Matijašević, Zoran Kravar, Andrea Zlatar Violić… O statusnim kvalitetama profesora ili pisca, njihovom uzajamnom pojačavanju ili poništavanju, jednostavno ne razmišljam.
Koje glazbenike ovih dana rado poslušaš? Također, koje pisce i spisateljice čitaš te smatraš ih vrijednim i zanimljivim?
Osim nekih permanentnih favorita (Autechre, Coil, Zoviet France), posljednje mi je godine obilježilo more poluanonimnog vaporwave krša (prije svega Vektroid i niz njezinih avatara), kao i – pomalo neočekivano – puno starog i novog metala (Liturgy, Sunn O)))), Khanate, Bell Witch, Blood Incantation, Napalm Death, Meshuggah…). Naravno, još uvijek slušam i mnogo toga bližeg tradicionalnijem (post) rock zvuku (Protomartyr, Dry Cleaning, Still House Plants, Preoccupations, stari Gastr del Sol i Shellac itd.), kao i ponešto s daljih rubova pop-kulture, bližih akademskoj kompoziciji (Ellen Arkbro, Tristan Perich, Kali Malone, Caterina Barbieri).
Što se tiče književnosti, pored korpusa kojima sam se bavio teorijski (Thomas Ligotti, Reza Negarestani, H. P. Lovecraft), samo bih nasumično naveo neke zanimljive naslove koje sam nedavno (ponovno) čitao: Ungenach (Thomas Bernhard), Preobrazba: metoda (Édouard Louis), Alphabetical Diaries (Sheila Heti), Uljanice i duhovi (Zoran Kravar), Wrong Norma (Anne Carson), Acting Class (Nick Drnaso).
Istaknuta fotografija: Fraktura
#Ivan Molek #Luka Mekavac #šum #Uranija #Uvod u Novi Bezdan
