Front, fronta, oprostite, NIJE primarno, primordijarno, prvotno meteorološki, a niti ratni tehnički termin. Ili jeste!? Vratimo se, ako ne do Napoleona, onda barem do Velikog Rata, prvog svjetskog, do Stanleya Kubricka: Staze slave (Paths of Glory) i do, potom, filozofa Ernsta Blocha. Čuli ste za njega, NADAM se. Većinom – ZALUD. THAT’s It. Fronta vremena, nesuvremenost / suvremenost. Ne tek „suvremena umjetnost“. Front, novum, ontologija još – ne – bitka (Ernst Bloch, Das Prinzip Hoffnung, etc., načelo nade…). Napokon, RF, Radnička Fronta. Jedina – i zato, jasno, iznimna, osamljena, radikalno „lijevo“ utemeljena i usmjerena politička stranka usred prividno suprotstavljenih, a u stvari flagrantno „koaliciono – kolaborativno – i-previše-podobnih“ nazovi – antifašističkih, krupnom kapitalu odanih i prodanih mega – stranaka i koalicija pri početku izbornog proljeća u RH Anno Domini 2024
Elem, o stilovima radikalne volje (vidi: Susan Sontag) besjedim i pišem od ranih ’80-ih, naročito kroz dekadu ’90-ih, na što referiram i u radu na – i – o koncepciji/-e izložbene manifestacije ART / RAT / TRANZICIJA, u organizaciji Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, u mega – superstrukturi i infrastrukturi EPK Rijeka 2020 /- 21 /. Naslov teksta korespondira s više skulptorskih, slikarskih, postkonceptualnih radova nastalih početkom „ratnih ’90-ih“. Naročito sa slovčanom slagalicom riječkog umjetnika Gorana Nemarnika Gusa, načinjenom od slova A, R i T – koja se mogu međusobno ispreplitati, prožimati i izvrtati („A-R-T“ – „R-A-T“ – „T-A-R“), a shvatiti se i kao kraticu od naziva izložbe (A / R / T).
Na slijedećoj web adresi možete pročitati moj integralni tekst o tome, a u popratnom katalogu u nakladi MMSU nalazi se i mnoštvo veoma znakovitih ilustracija.
Nije sve što se danas „istodobno dešava“ niti suvremeno, a još manje je stvarna, prava „fronta“ povijesno značajnih i „progresivnih“ promjena. Od beskrajne indiferentne hrpe „dešavanja“ iz ropotarnice tzv. historije malo što je na fronti suvisle i plodotvorne povijesti. Od bezbroj nesumjerljivih „jezika“ i „narativa“ malo što će imati ikakva životnog značaja, ne tek „značenja“, u bliskoj ili doglednoj budućnosti. Tako je i s „duhom vremena”, epohe, doba.
Niti od gomilanja stilskih idioma, pomodnih „intelektualnih“ i „art“ trendova odnosno odgovarajućih ideologija i „discourse“-a s kojima se iz stoljeća u stoljeće snobovski paradira po poodavno već dekadentim europskim i svjetskim izložbenim, festivalskim i sajmišnim manifestacijama neće biti velike vajde za buduće čovječanstvo. Ukoliko ovo, ovakvo „čovječanstvo“ ima neke šanse za ikakvo „kulturno“ preživljavanje (budućnost).
Značaj Radničke fronte već je u tome što je jedina odvažno, radikalno kritički i razumno utemeljeno ukazala na besmislicu stereotipnog ideologijskog apsurda samohvalisanja samorasprodanih navodno „crvenih“, „ljevičarskih“, „antifašističkih“ gradova s političko – funkcionerskom „elitom“ koja je očevidno totalno alijenirana, otuđena od „vlastitih“ građana – dugoročno osiromašenih i prepuštenih „milosrđu“ stranog kapitala, korporacija i njihovih „vlasnika“ – kojima, u stvari, služi i takva tobože „lijeva“, a nakaradno „demokratska“ elita. „Elita“ koja je bezočno, besramno i zaglupljujuće FASCINIRANA razmetljivim luksuzom „jahti“, njihovih „marina“ i njihovih privilegija – od kojih „obično“ stanovništvo nema ama baš ništa, osim gubitka i poniženja.
Radnička fronta je na fronti borbe protiv vladajuće hipokrizije i cinizma nepravedno pre-obogaćene „elite“ na vlasti diljem naše otuđene zemlje. Na fronti buđenja svijesti izrabljivanog, potlačenog i osiromašenog stanovništva, zaposlenog i nezaposlenog – svijesti o potrebi samoorganizacije i osviještenog bunta.
Istaknuta fotografija: Katarina Peović i Branko Cerovac
