Nedavno je u zagrebačkom klubu Sax! organizirano predstavljanje četiri vrsna riječka benda s lanjskim albumima pod miškom – White on White, Turisti, The Siids te Kraj programa. Oni su na neki način najavili novo kompilacijsko izdanje Dallas Recordsa – Rijeka-Paris-Texas 2 koje bi trebalo diskografski reflektirati punu snagu aktualne riječke scene.
Na prvi pogled, posrijedi je odraz iznimno kvalitetne i vitalne scene čiji predstavnici sve značajnije imaju upliv u nekoj nacionalnoj rock-percepciji, a s druge je u Sax pristiglo svega dvjestotinjak posjetitelja, od kojih više od polovice nije dočekalo da Kraj programa završi program. Okej, te večeri se odigravala rukometna utakmica reprezentacije Hrvatske protiv Francuske (Hrvatska je pobijedila taman za vrijeme nastupa Turista), a i nastup večer uoči radnog dana podrazumijevao je da će kraj programa vidjeti samo fanovi, dok će znatiželjnici poput Pepeljuge u ponoć krenuti na počinak.
Ipak, broj publike koji je bio svega deset puta veći od članstva svih bendova koji su prispjeli iz Rijeke uistinu može biti znakovit. Te večeri mogli su svjedočiti raznorodnim potencijalima kako bendova, tako pojedinih glazbenika i glazbenica, no svi koji su gledali unisono se slažu da su svi imali sjajne nastupe. I da nema otežica, posjet ovom koncertu bio bi simboličan. Zagrepčani će nahrliti pogledati Urbana & 4, rado će vidjeti Let 3 ili će napuniti koji klub kad nastupaju Jonathan ili My Buddy Moose, no izvođači iz Saxa koji su očito miljenici kritike ili riječke publike u Zagrebu su upali gotovo u crnu rupu. Od zagrebačkih medija koncert je zabilježila tek Glazba.hr, a sve zajedno djelovalo je poput odlično provedenoga obiteljskog okupljanja.
Premda taj koncert ne može biti i nije kriterij o relevantnosti riječke rock-scene, ipak otvara pitanje pretvara li se činjenica o istinskoj vitalnosti scene u samodostatni mit ili se možda tek stvaraju preduvjeti da riječki rock ne bude samo dio postava Muzeja grada Rijeke. Kompilacija koja se stvara Rijeka-Paris-Texas 2 svakako je dobar put prema redefiniciji scene koja na godišnjoj razini ima dokumentiranje živosti putem objavljenih albuma (prošle godine više od dvadeset), ali i starta novih perspektivnih izvođača.
Gotovo svi pridonose identitetu riječke rock-scene i na nekoj, recimo, županijskoj razini svakako se može govoriti o znakovitome pulsiranju scene. No, druga je priča iza Gornjeg Jelenja, tunela Učka ili Nehaj-kule. Tu će se pričati o uspjehu ili prodoru pojedinoga riječkog izvođača, a ne o sceni. U tom smislu, nije nemoguće da bi svaki od četiri izvođača koji su nastupili u Saxu na samostalnom nastupu privukao više ljudi, bez obzira na to što bi njihovi nastupi zacijelo imali više skladbi na repertoaru. Prvi za to priliku ima The Siids 15. ožujka u Boogaloou, premda će imati čudnovati hendikep. Naime, svirat će u manjem prostoru Boogalooa dok iste večeri u velikoj dvorani nastupa Ogenj. Ne znam kako su to organizatori zamislili, ali sigurno je da oba benda ne mogu biti zadovoljni razvojem situacije.
Prilike za brandiranjem Rijeke kao grada rocka davno su već propuštene, tako da u javnosti povremeno provru samo komadići bolje rock prošlosti. Danas mladi u Rijeci ponajvećma slušaju trap i turbo folk, kao i drugdje, na koncerte dolaze ne da bi uživali u glazbi izvođača, nego zato jer i njihovi prijatelji idu na event gdje ima i glazbe, a riječki rock doživljavaju kao prošlodesetljetni snijeg. Stoga vjerojatno ne čudi da riječki bendovi nemaju neki kontinuitet nastupa, što rezultira manjom prepoznatljivosti. Oni koji neprestano sviraju sigurno imaju i više poziva za nastupe, pa im se karijere mogu akcelerirati. Nažalost, u tome je formula, a ne u kvaliteti albuma koji su objavili.
Tako danas, zapravo, vrijede neki drugi parametri za definiranje scene. Nekoć je scena bubrila na cesti, na Korzu, u Palachu, pred Kontom, a danas se scena razvija i iza zavjese, kraj laptopa. Riječka rock-scena u posljednjem desetljeću na godišnjoj razini producira izvrsne albume (neki od njih meni su nadmašivali svu konkurenciju na nacionalnom nivou), autorski stasava sve veći broj glazbenika, a neki riječki koncerti urezat će se u duboko pamćenje.
Stoga je vjerojatno dozrela ideja da se riječki rock oslobodi balasta rock evergreena osamdesetih (dakako, uz poštivanje tekovina te revolucije) i nastavi dalje s neskrivenim potencijalom koji se u Hrvatskoj može mjeriti samo s onim koji omogućuje Zagreb. Dok ovo pišem, upravo sam na komercijalnome zagrebačkom radiju slušao “Program tvog kompjutera”. Volio bih radije da čujem Kraj programa.
Istaknuta i druga fotografija: Filip Kovačević/Glazba.hr.
