Masovno zanimanje za sport tijekom osamdesetih i devedesetih godina XIX. stoljeća nije mimoišlo niti grad Rijeku. U to doba osnivaju se Riječko jahačko društvo (1889.), Riječko lovačko društvo (1890-), Riječko biciklističko društvo “Veloce” (1895.)… Kao jedan u nizu kamenčića riječkog mitteleuropskog mozaika zasigurno je i Riječko jahačko društvo. Premda nam se čini nemogućim da bi netko, na mjestu gdje se more najdublje usjeklo u istočnu jadransku obalu i gdje ljudi stoljećima žive uz more i od mora, mogao osnovati klub za njegovanje tipične kontinentalne vještine, to se ipak dogodilo.
Novo stanovništvo pridošlo iz “gornjih” krajeva, iz svih dijelova Austro-Ugarske monarhije, osobito iz njezina mađarskog dijela, donijelo je svoje navade. Među njima je i znamenita ljubav, gotovo opsesija, Mađara za konjima i jahanjem. Jahanje je dotad obično bila razonoda aristokracije i vještina konjaničkih pukovnija, među kojima su se isticali Dragunari (7. pukovnija), Ulani (6. pukovnija) i Husari (5. pukovnija). Riječki mladići koji su završavali akademiju rijetko su odlazili u konjaništvo. Naime, svaki novopečeni potporučnik imao je pravo odabrati pukovniju u kojoj je želio služiti, a odabrati konjicu značilo je biti daleko od doma, negdje u Galiciji, na ruskoj granici. Ako nisu bili stožerni časnici u Beču ili Grazu, riječki mladići vraćali bi se u Rijeku, u 79. pukovniju baruna Josipa Jelačića (znameniti najnudnzipcigeri) ili 96. pukovniju viteza Hermanna Ramberga.
Svoj obol osnivanju kluba u Rijeci ipak su dali konjanički časnici, umirovljenici koji su došli na Kvarner proživjeti konac svoga života. Malo pod utjecajem vojnika konjanika, malo kao aristokratska zabava, malo kao izraz mađarske kulture, malo kao sport, fenomen novog doba, interes za jahački šport u Rijeci okrunjen je odlukom da se osnuje klub što bi okupljao sve one kojima je u interesu bilo promicanje jahačke kulture.
Premda Osnovna pravila Riječkog jahačkog društva (Fiumei lovar egvlet) započinju riječima: “Društvo bi se osnovalo u Rijeci 1. 1. 1886. …” ono je započelo svoj rad tek tri godine kasnije.
Naime, jahači su svoja Pravila prvo poslali gradskoj upravi Rijeke na potvrđivanje dana 7. svibnja 1887. godine. Pet dana kasnije proslijeđena su u središnjicu, u Budimpeštu dakako, pa vraćena u Rijeku, zatim nanovo u Budimpeštu gdje su nakon primjedbi ministarstva ispravljene neke odredbe, pa je cijela procedura zgotovljena 24. svibnja 1889. godine.
Od samog početka društvo i njegovi članovi mogli su se isključivo baviti dresurom konja i jahanjem, a izričito se navodilo da je zabranjena bilo kakva trgovina i politika.
Prema “Pravilima”, članovi kluba mogla su postati ona gospoda i gospođe koji imaju u vlasništvu jednog ili više jahaćih konja, te su u stanju plaćati troškove za njihovo održavanje “jer konji moraju biti održavani i timareni u stajama zakupljenim od društva”. Jedan od preduvjeta da se postane jahačem bilo je i vlasništvo sedla, kojega je također čuvao klub.
Učenikom društva postajao je pak svaki onaj koji se učio jahati na društvenim konjima. U sklopu Riječkog jahačkog društva postojala je i jahačka škola, poradi čega je Društvo držalo posebnog instruktora jahanja koji je nadgledao staje, učio jahanju na konjima koji su bili vlasništvo društva, dresirao i razgibavao konje članova, te koji je davao besplatnu poduku. Dugo godina bio je te gospodin Henrik Stiller, koji je stanovao u svojem stanu na Korzu. Upisnina je bila 30 forinti, čime je član stekao pravo korištenja društvene imovine. Prema podacima iz 1896. godine objavljenim u gradskom vodiču nalazimo da Nadzorni odbor kluba sačinjavaju inženjer Ljudevit de Egan, predavač engleskog jezika na Kraljevskoj mađarskoj nautičkoj akademiji, Alberto Frankfurter, komercijalni zastupnik riječkog parobrodarskog društva “Adria” i komercijalni agent pri konzulatu Republike Brazil u Rijeci, Stefano Pancera, sudac, dr. Antonio Seeman, liječnik i zastupnik u gradskom vijeću (1894. – 1899.) i na koncu dr. Francesco Vio, kasniji gradonačelnik (1902. – 1913.). Spomenute osobe bile su različitih političkih usmjerenja, nacionalnosti i vjeroispovijesti, teško je reći da po tim pitanjima nije bilo trzavica, no Riječki jahački klub je funkcionirao, poput grada Rijeke i monarhije koja je nesretno srušena 1918. godine. Nažalost, nismo u stanju kazati ništa o možebitnim uspjesima riječkih jahača, na nekoj od mnogobrojnih utrka na nekom “zagrebačkom jesenskom meetingu” ili možda čak na glasovitom bečkom Derbyju.
Za konac jedan pripomenak; godine 1949. u Rijeci je osnovan Klub za konjički sport pod imenom “Istra”, a u veljači sljedeće godine otvorena je i škola jahanja. Njihova konjušnica bila je u ondašnjoj ulici Diaz 48 (ex Corsia Deak, ex Viale Mussolini, ex Viale Camicie Nere, ex Ulica Borisa Kidriča, danas Kralja Petra Krešimira IV). Prve konjičke utrke u Rijeci poslije 1945. godine održane su 21. svibnja 1950. godine na igralištu Krimeja. U to vrijeme konjički sport je bio “jedan od onih sportova, koji nije koristan samo onome koji se njime bavi, nego je od prvorazredne važnosti za našu armiju i privredu. Jahač ne postaje samo hrabar, odvažan, izdržljiv i borben, već se i navikava na borbeni duh i disciplinu, u konjičkim klubovima i sekcijama naša omladina stječe dobro predvojničko znanje. Iz redova fiskulturnika-jahača regrutirat će se vojnici konjanici i artiljerci, kojima će znatno koristiti što su prije ulaska u Armiju postali dobri jahači…”
Na naslovnoj fotografiji nalazi se kobila Irene vlasnik koje je bio mladi riječki poručnik Aladar Von Vallentsits (1864. – 1944.)
#Saša Dmitrović
