Sabina Krešić: Dobar film nije sve – za uspjeh su potrebni i promocija, rad i ulaganje

Ovih dana svjedočimo povijesnom uspjehu hrvatskog filma – “Čovjek koji nije mogao šutjeti” Nebojše Slijepčevića nominiran je za Oscara. No što je potrebno da jedan hrvatski film toliko ispliva? Napraviti film je samo jedan komadić posla, a sve ostalo pada među ostalome na producente. O tome što producentski posao zapravo podrazumijeva i na kakve uvjete nailazi u Hrvatskoj porazgovarali smo s producenticom Sabinom Krešić.

Krenimo od kraja karijere – na čemu trenutačno radite?

Udružila sam se s kolegama u kolektiv Mezzanine koji nudi usluge za post-produkciju slike i produkciju filmova, a smješteni smo u Zagrebu. Što se tiče projekata na kojima radim, u fazi post-produkcije je dugometražni dokumentarni film „Mi smo ljudi, mi smo sila“ (radni naslov) Srđana Kovačevića, koprodukcija Hrvatske, Slovenije i Srbije. Film se bavi radom, migracijama i iskorištavanjem radnika koji su bez stalnih ugovora o radu i riješenog statusa, rade preko 12 sati dnevno, prijavljeni su na minimalac, a često i neplaćeni dok o njihovom radu ovisi privreda Europske unije. Film prati udrugu, radničko savjetovalište “Delavska svetovalnica” iz Ljubljane, i iznimno mi je drago da mogu biti dio ovog projekta jer me osobno dosta zanimaju teme rada i ekonomije.

Radim i na dugometražnom igranom filmu „Pushback“ autora Bojana Radanovića. Nastao po stvarnim događajima, film se bavi temom pushbackova na hrvatskim granicama, govori o njihovoj brutalnosti i posljedicama, prateći priču šestogodišnje afganistanske djevojčice Medine Hussini koju je tijekom takvih akcija pregazio vlak i čijoj je obitelji Hrvatska odbila azil i dala im naredbu da se vrate u Srbiju, unatoč zakonskom pravu na azil. Film je u fazi razvoja, dobio je potporu HAVCa te je sudjelovao na radionici MIDPOINT, jednogodišnjem programu koji je pomogao i u kreativnom i u produkcijskom smislu.

Tu su i dva dokumentarna filma Monike Herceg, naše nagrađivane pjesnikinje, dugometražni dokumentarni film „Brdo:epicentar“ koji je u fazi razvoja i daje nam uvid u intiman odnos autorice i njene majke i prolazi teme kojima se autorica često bavi: majčinstvo, sloboda, ljubav, strah, privrženost. Osim toga, s kolegama iz Španjolske, Nizozemske, Meksika i UK razvijam true-crime mini seriju. S kolegama iz Grčke i Bugarske radim na proizvodnji igranih filmova, a tu su još neke domaće suradnje koje su u ranoj fazi razvoja pa ne bih puno o njima, ali mogu napomenuti da surađujem s Nikolom Kuprešaninom, Marinom Musulin i Kandžijom.

Usavršavali ste se na raznim radionicama i školama za filmske producente. Koliki je dio producentskog posla učenje kroz teoriju, a koliki kroz praksu?

Kroz moje iskustvo mislim da se puno više uči kroz praksu. Škole i teorija daju osnovne smjernice, uvid u industriju, ostalo je na nama samima. Svi stalno učimo, pogotovo jer se sve jako brzo mijenja s novim tehnologijama. Puno znači otići na neki dobar masterclass, ići na filmske festivale, predavanja, upoznavati se sa kolegama i dijeliti iskustva. Uostalom, odsjek produkcije se osnovao na ADU tek 2001. godine. Dosta toga se danas nudi za edukaciju i šteta je ne iskoristiti prilike.

Je li vas neki aspekt tog posla iznenadio nakon što ste u njega uronili profesionalno?

Iznenadilo me koliko je u tom sektoru kolega koji uistinu rade dobro svoj posao, agilni su, pasionirani i da, radi se puno.

Što vas je nagnalo da se to uopće dogodi?

Filmom sam se profesionalno počela baviti u 36. godini pa je vjerujem na to utjecala i blaga kriza identiteta i odluka da nešto moram profesionalno mijenjati „sad ili nikad“. Htjela sam spojiti svoju ljubav prema filmu, pogotovo dokumentarnom, sa svojim znanjima i iskustvom iz područja ekonomije i organizacije. Dobila sam priliku u zagrebačkom Fade Inu raditi kao producentica i to sam bez premišljanja prihvatila jer sam osjećala da idem u pravom smjeru. Mnogi su se čudili kada sam ostavila siguran posao na Medicinskom fakultetu u Rijeci, ali i danas mislim da je to jedna od mojih najboljih odluka koje sam donijela.

Ne smijem zaboraviti spomenuti riječku udrugu Okodoko, Zorana Kremu i Davora Mandića, s kojima sam zapravo prvi put dobila uvid u dokumentarnu filmsku produkciju. I naravno, Art-kino koji radi sjajan posao i tjera te da se (još više) zaljubiš u film.

Koliko Hrvatska za takve poslove nudi plodno tlo, ulaže li se dovoljno u film?

Kada kažemo film u Hrvatskoj, onda uglavnom mislimo na produkcije i autore koji su u Zagrebu, jer je industrija uglavnom centralizirana pa su uglavnom i svi poslovi u Zagrebu. Iako se i to sve više mijenja zbog vanjskih i velikih produkcija koje dolaze snimati u Hrvatsku pa su u potrebi i za velikim brojem filmskih radnika. Na taj način se sve više angažira filmskih radnika iz Rijeke, Dubrovnika, Splita i slično, što je pozitivan trend.

Bilo bi dobro da ima više lokalne filmske produkcije, da autori i produkcije dolaze iz drugih gradova.

Zadnjih godina Split se pokazao kao grad koji nudi zanimljive mlade autore čiji su filmovi inovativni, hrabri i vidljivi. Filmaktiv u Rijeci radi dobar posao i kroz svoje edukativne programe potiče razvoj mladih autora koji mogu stvarati i u Rijeci, a tu je i odlični STIFF festival, Art-kino. U Hrvatskoj svejedno nedostaje edukacije filmskih radnika iz sektora kao što su kamera, svjetlo, kostimi, maske i slično.

Hrvatska je zemlja malog produkcijskog i financijskog kapaciteta i u tome se ne razlikuje puno od zemalja u okruženju. U Hrvatskoj je glavni financijer HAVC, ponekad HRT. Lokalne zajednice nemaju snagu financiranja za kvalitetan film, privatne investicije skoro pa i ne postoje (osim ako si neki moćnik). Zbog toga ne možemo reći da se ulaže dovoljno film. Postoje filmovi čiji je budžet ugrozila inflacija i koji su ponovno na početku jer se ne mogu završiti. Svako malo netko nekoga moli da mu besplatno ili za malo novaca napravi neku uslugu, pokloni svoj rad. Puno je tu kolegijalnosti i pomoći od strane kolega jer se zna da „radimo na hrvatskom filmu“ pa činimo usluge jedni drugima.

Ali ljudi su iscrpljeni od prekarnog rada i sve ih manje može i želi raditi za mali honorar. Film je skup i teško da će Hrvatska uspjeti doseći potrebne budžete da bi se radili veliki filmovi.

Nas spašavaju koprodukcije s drugim zemljama i sredstva Kreativne Europe koja isto nije lako dobiti. Većina filmaša, pogotovo autora, reći će da je bavljenje filmom kao bavljenje nekim hobijem jer egzistenciju rješavanju drugim poslovima.

Jesu li i ti postojeći načini financiranja uopće dovoljno jasni i transparentni? Nedavno su sestre Juka reagirale na manjak sredstava za promociju njihovog filma, a kao razloge navode (nekima) škakljivu tematiku. Jeste li ikad imali slična iskustva?

Za HAVC bih mogla reći da je transparentan, za druge se nadam da jesu. Imam dugogodišnje iskustvo rada s HAVC-om i nije mi se nikada ništa slično desilo. To što se desilo sa Jukinim filmom mislim da ima neke druge probleme, ali sigurno ne (po meni) zbog „škakljive teme“. To meni nema logike i vjerujem da je istina, da bi bio puno veći politički problem. HAVC budžetira sredstva svake godine za promociju hrvatskog kandidata za Oscara. Za bilo koji film koji je neka država odabrala za svog kandidata je najbitnije da ga vidi što više članova američke Akademije koji glasaju koji film ide dalje. Logično je da ako je neki film bio uspješan na festivalima, putovao po festivalima, imao puno projekcija, došao do velikog broja publike, da će ga vidjeti više članova koji mogu glasati za njega. Akademija ima pravilo da film mora biti distribuiran u redovnoj kino distribuciji najmanje 7 dana na istom mjestu. Da bi se ispunio taj tehnički uvjet, film „Lijepa večer, lijep dan“ bio je napola tajno prikazan u kinu Forum u zagrebačkom SC-u kojeg su pogledali vjerojatno oni koji su radili na filmu i njihovi prijatelji, te nas par koji smo bili znatiželjni za novim uratkom. Kako da onda taj film pogledaju oni koji trebaju glasati za njega u tako kratkom roku?

Taj film, kakav god da jest, s tim načinom distribucije ne bi imao nikakve šanse. Hrvatskog kandidata za Oscara biraju članovi HDFD-a. Oni biraju film koji je njima najbolji, koji im se osobno najviše sviđa, a ne onaj koji ima najviše šanse da uopće uđe u uži krug jer je uspješno prikazan po svijetu. Produkcijsko-distribucijski elementi su potpuno isključeni, pa možda eto tu već nastaje problem.

Osim dobrog filma, treba jako puno pravovremene promocije, lobiranja, rada i ulaganja.

Ove godine se desilo nešto povijesno, a to je da je film Nebojše Slijepčevića „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ kandidiran direktno za Oscara, što je nevjerojatan uspjeh. Film je osvojio Zlatnu palmu u Cannesu, dobio Europsku filmsku nagradu i mnoštvo drugih nagrada i vidjelo ga je jako puno ljudi. Osim što je redatelj napravio dobar film, producenti su odradili sjajan posao (produkcija Antitalent čiji je film „Murina“ u Cannesu 2021. dobio nagradu za najbolji debitantski film, ali nije bio kandidat za Oscara).

Ne znam, ali pretpostavljam da je HAVC odlučio dio rezerviranih sredstava dati i drugom filmu koji je bio kandidat za Oscara, koji je imao i puno veće šanse biti među finalistima, što se na kraju i dogodilo. Koji su stvarni planovi bili sa promocijom i distribucijom filma „Lijepa večer, lijep dan“, to znaju samo sestre Juka. Da li bih kao producent bila sretna da dobijem upola manje sredstava od prethodnih kandidata za Oscara, ne bih, kao ni jedan producent. Ali ne bih ni prijavila film kojeg je vidjelo svega par ljudi u Hrvatskoj. I nadam se da Oscar dolazi u Hrvatsku.

Koji je krajnji cilj produkcijskih timova u kojima ste radili – osigurati dovoljno sredstava za kvalitetnu provedbu, dobra distribucija filma, dolazak filma/serije na TV, ili nešto četvrto?

Sve navedeno. Bez sredstava teško da ćemo napraviti dobar film, marketing i distribuciju, a cilj je da se film prikaže na što više platformi. Ako je filmu prvenstvena namjena kino distribucija, sretni smo da je prvo na festivalima pa u kinu i kasnije na TV-u ili nekoj streaming platformi. Sve ovisi o namjeni filma, a ako ispunjava svoju namjenu, onda smo opet sretni svi.

Kako Rijeka diše po tom pitanju, koliko ima vidljivog potencijala u smislu novih filmskih nada?

Rijeka ima apsolutno veliki potencijal i sve više gradi kreativno i afirmativno profesionalno okruženje. Kako sam napomenula ranije, važna je edukacija koju rade Filmaktiv i Art-kino, ali i Sveučilište. Dobro je da ima i puno snimanja stranih produkcija na riječkim i okolnim lokacijama.

Mnogi riječki filmaši su u Zagrebu i rade vrlo uspješno, ali su povezani s Rijekom i dalje, kao što su Dora Šustić, Igor Bezinović, Morana Ikić Komljenović. Ekipa iz riječke Filmerije je napravila sjajan promo spot za TZ Kvarner, Zoran Krema uvijek napravi nešto drugačije od drugih – on je slao Zoffa u svemir prije Elona, Barbara Babačić je napravila važan dokumentarac „Srebrne“, JMZM radi odličnu filmsku glazbu i obradu zvuka, Tajči Čekada kostime. Ljudi ima i ima se od koga učiti, ako je volje.

Sigurno tu postoji još puno mladih nada koje nisam upoznala, ali nadam se da hoću uskoro.

S riječkom udrugom Okodoko osvojili ste Oktavijan na Danima Hrvatskog Filma za dugometražni dokumentarni film. Koliko su nagrade kod nas relevantne, odnosno koliko pomažu u guranju poslova naprijed?

Oktavijan za film Zorana Kreme „Teatar Chaplin: tragikomedija u četiri čina“ mi je jedno od najdražih iskustava i provoda ikada, bili smo svi totalno zbunjeni i sretni, naravno. Krema me potpisao za producenta, jer nismo znali tada šta radimo, ali ispalo je sve dobro!

Nagrade kod nas jesu donekle relevantne, pomažu, ali ne kao u nekim drugim zemljama koje dodjeljuju automatsku financijsku potporu za tvoj sljedeći projekt.

I za kraj, jedno klasično pitanje – s obzirom na sva vaša iskustva, što poručiti producentu/ici koji se sprema baciti u profesionalne vode?

Osim da se samo hrabro baci, da gradi networking, ide na industry programe i festivale, čuva mentalno i fizičko zdravlje, bira ljude s kojima ima isti sustav vrijednosti i ciljeve jer je film timski i dugoročan rad, i da zna povući granicu kad treba.

Istaknuta i ostale fotografije: Sabina Krešić, privatna arhiva

#HAVC #Oscari #produkcija #Sabina Krešić

Nasumičan izbor

Upišite pojam za pretragu ili pritisnite ESC za povratak na stranice

Skoči na vrh