Svakodnevni nam život iz dana u dan sve više otežavaju inflatorni skokovi – cijene su hrane otišle u nebesa, a o luksuzima poput kakvog poštenog shoppinga gotovo da uopće više i ne govorimo. Borimo se s činjenicom da nakon plaćenih životnih troškova nemamo dovoljno za neku novu fancy torbicu, skupe tenisice ili neku sličnu ne potrepštinu – ta će nam misao od života u sekundi načiniti pakao, ali da se utješimo, popit ćemo kavu u nekom kafiću, koji, osim svima nam omiljenog kofeinskog napitka, naplaćuje i pogled na more. Umjesto šetnje otići ćemo na svoj omiljeni tečaj pilatesa, nakon kojega ćemo se s društvom počastiti večerom, a kada smo se najeli, svi ćemo se u glas žaliti kako nam je život jednostavno postao pre skup. Ali dobro, uskoro će izbori, postoji mali tračak nade da će se vlast promijeniti – a kada se to dogodi, sustav će nas jednostavno izbaviti iz ovih muka Tantalovih. Bolje (malo) sutra dolazi.
Jeste li se ikada zapitali što je s ljudima koji luksuz u svom vokabularu povezuju s plaćanjem računa, ili s punim frižiderom? Jeste li se ikada zapitali što je s djecom, djecom koja luksuzom smatraju topli obrok, mogućnost polaženja željenih aktivnosti, ili pak, što je najtužnije od svega – mjesto gdje zbog svojeg socio-ekonomskog statusa neće biti promatrana kao višak?
Takvih je obitelji, nažalost, iz dana u dan sve više. Osnovne im životne potrebe na dnevnoj bazi zadaju glavobolju, a na sustav, jednostavno, ne mogu računati. O takvim obiteljima na riječkom području skrbi Udruga Centar za kulturu dijaloga, koja već 10 godina provodi program Moje mjesto pod suncem. CeKaDe neprofitna je organizacija civilnog društva posvećena borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti te promicanju vrijednosti građanske solidarnosti i društvenog dijaloga. Program Moje mjesto pod suncem u dugih je deset godina djelovanja prošao put od igle do lokomotive, provodili su nekoliko kampanja, jedna od njih rezultirala je selidbom iz prostora od 60, u prostor od 380 kvadrata. Broj obitelji i djece uključenih u program s godinama raste te udruga sada broji oko 60 djece u svojoj skrbi. U program je uključeno i 60 volontera te stalnih zaposlenika iz odgojno-obrazovne sfere. Moje mjesto pod suncem provodi novu kampanju, „Pet po pet i mijenjamo njihov svijet“, koja poziva građane da mjesečno izdvoje 5 ili više eura, koje će donirati programu te tako osigurati štićenicima trajnu pomoć pri učenju, instrukcije i psihosocijalnu podršku te brojne druge aktivnosti koje im njihovi roditelji ili skrbnici ne mogu pružiti. Akciju možete podržati na https://donacije.mojemjestopodsuncem.com/ te tako djeci, koja su za nedaće s kojima se susreću na dnevnoj razini, najmanje kriva, olakšati život.
Projekt Moje mjesto pod suncem nikada u Rijeci ne bi zaživio da nije bilo nekoliko entuzijasta, među kojima je i Sandra Grozdanov, žena koja već godinama ostavlja kosti na terenu ne bi li iz društva iskorijenila socijalnu nepravdu. Kada su u pitanju teme poput socijalne nejednakosti, nepravde, nejednakih mogućnosti od Sandre Grozdanov u Rijeci nema bolje sugovornice.
Kako ste krenuli s programom Moje mjesto pod suncem?
– Možda je zapravo početak i najbolji dio ove cijele priče, zato što nalikuje svim pričama o počecima o kojima oko sebe znamo – našla se grupa ljudi koja ima slično razmišljanje i koja zapravo u sebi ima inicijativu i žele donijeti promjenu. Dogodi se uvijek neka slučajna situacija, da se oni u jednom trenutku okupe, a to se doslovno nama desilo. Počeli smo tako što smo se aktivirali oko socijalne samoposluge, kada se našlo nas petoro – Ana Karakaš, Mladena Tadej, Ema Murić, Zoran Grozdanov i ja. Pokrenuli smo tu inicijativu i priča je zapravo išla ovako – okej, mi smo pomogli da se ljudima stavi hrana na stol, ali što dalje? Što je tu stvarna promjena? I krenuli smo od ideje da napravimo mjesto koje će generirati promjenu u tim životima, odnosno da pomognemo tim ljudima da generiraju promjenu u svojim životima. Kako sam bila iz te odgojno-obrazovne sfere, imala sam dosta prijateljica koje su učiteljice i odgajateljice te smo prvu godinu krenuli s radionicama koje su vodile moje poznanice i prijateljice, u starom prostoru od 60 kvadrata. To je bilo dosta skromno, išli smo malim koracima, nismo zapravo niti znali u što se točno upuštamo, kako će to izgledati niti dokle će to otići.
Koliko dugo program postoji?
Program postoji već 10 godina, radimo s djecom čije su obitelji ispod ruba siromaštva. I tko su ta djeca? Sad kad netko zamisli kako ta djeca izgledaju – ta djeca izgledaju kao sva ostala djeca, po apsolutno se ničemu ne izdvajaju. Puno ljudi ima tu neku predrasudu da su ta djeca problematična, da vuku cijeli niz nekih problema sa sobom i u svojim životima, ali evo, nakon 10 godina mogu reći da se oni nose s hrpom izazova. Također, to su djeca koja imaju hrpu talenata, hrpu sposobnosti, hrpu nekakvih potencijala, i najveći problem društva je to što sve njihove vrijednosti vrlo često prolaze ispod radara. Moje mjesto pod suncem zapravo ispravlja tu društvenu nepravdu. Mi bismo željeli nadahnuti društvo da promijeni svoje stereotipe i predrasude i da se ta populacija promatra na drugačiji način.
Može li se na to gledati kao na neku formu samoispunjavajućeg proročanstva, u smislu da društvo prema ljudima nižeg socio-ekonomskog statusa stvara neku vrstu zida, pa oni ponekad i krenu u krivom smjeru, baš zbog toga što im se to čitavoga života nameće?
– Sigurno u tome ima istine, ali problem je najviše u njihovim glavama. Mislim da oni sami sebe percipiraju tako da se ne mogu izvući iz svoje situacije. Teško je samog sebe izbaciti iz neke okoline u kojoj si odrastao, svaki dan gledaš neke modele, i teško je misliti da možeš nešto više od toga. Tu ti treba jako puno podrške, pogotovo ako si malo dijete, ili si u pubertetu.
Kako vi utječete na to, primjećujete li da se djeci ovdje ti stavovi polako mijenjaju?
– Moje mjesto pod suncem velikim je dijelom volonterski program. Tu je vojska ljudi, imamo 60 volontera. Naši klinci koji dolaze na radionice i instrukcije imaju priliku kroz te ljude, volontere, upoznavati neke nove svjetove, nove mogućnosti, nove prilike, mogućnost stipendiranja, mogućnost uključivanja na aktivnosti koje ih zanimaju, što im možda nikada ne bi palo na pamet, jer jednostavno nisu u takvim miljeima. Kroz sve ove godine mi ih zapravo pokušavamo izbijati iz tih okvira u kojima su stisnuti. Od samih početaka pratimo njihovu situaciju, njihov uspjeh. Sve ove godine skupljamo njihove svjedodžbe, zbrajamo njihove prosjeke i zapravo imamo nekakvu ideju što se s njima cijelo ovo vrijeme događa. Ne mogu reći da oni svi prolaze s pet, ili imaju neke izvrsne rezultate, ali oni ostaju u školskom sustavu. Neki od njih stvarno postižu bolje rezultate u školi zbog instrukcija koje ovdje dobivaju, ali ono što je meni i svima nama ovdje puno bitnije, da djeca ovdje dobiju emocionalnu podršku, da dobiju osjećaj samopoštovanja, osjećaj zajednice, pripadanja nekoj grupi, sigurno mjesto, a sama kažu da to dobivaju. Zbog toga oni puno brže i lakše dolaze do svojih potencijala, i zapravo ih utiliziraju, i mi to stvarno svakodnevno vidimo. Mi koji ovdje radimo više od nekoliko godina ponekad se frustriramo jer se pitamo zašto se ovo ne događa češće? Zašto se ovo ne događa na više razina, kako ljudi ne vide kolike se promjene ovdje događaju?
Kako dolazite do djece, upućuju li neke institucije na vas, ili vam se ljudi javljaju sami?
– Djeca su se prvih godina uključivala preko socijalne samoposluge, u koju smo mi odlazili i tamo smo ljudima pričali što radimo, uzimali brojeve telefona, pozvali ih na inicijalni razgovor i tako ih uključivali. Onda su nas s vremenom preko škola stručni suradnici nazivali i roditeljima davali naše kontakte da ih uključimo. Nakon toga i Centar za socijalnu skrb – socijalne radnice iz centra bi nas nazivale. Nama je sada zapravo najdraže kada naši korisnici šire dobar glas, pa se obitelji same javljaju, to je nekako najjače. Budući da smo postali nekako vidljivi zbog ove dvije zadnje kampanje, ljudi nas kontaktiraju preko Facebooka, telefona, i pitaju mogu li se uključiti.
Provodili ste već kampanju na nacionalnoj razini, „Pet po pet i mijenjamo njihov svijet“ druga je velika kampanja. Kako se zapravo od početaka financirate, možete li i u kojoj mjeri računati na sustav, s kakvim ste se preprekama susretali?
– Program Moje mjesto pod suncem je u 10 godina prošao neki razvojni put, i na tom smo se razvojnom putu često znali naći ispred zida. Organizacije civilnog sektora uvijek kubure s financijama. Netko tko nije u civilnom sektoru ima sasvim drugačiji pogled od nas koji to živimo svaki dan. Jako je izazovno zato što se za sve aktivnosti koje provodimo moramo prijavljivati na projekte, pa ako dobijemo idemo dalje, ako ne dobijemo financije, puno lijepih priča zbog toga propadne. Naš je problem što imamo 60 korisnika, djece, 30 obitelji, 60 volontera, i svaki dan popodne 10 do 12 radionica, podrška u učenju je za četrdesetak djece. To je sada već ogromna mašina, i mi jednostavno to moramo vrtjeti. Osim toga, od kada smo ušli u novi prostor, dobivamo i tople obroke na dnevnoj razini, tako da svi klinci ovdje i ručaju – ono što zapravo hoću reći je da imamo nekakav kontinuitet, i to nekako moramo financirati.
– U nekoliko smo se situacija našli pred zidom. Jaka strana ovoga programa, ali i grada Rijeke, sastoji se u tome što smo jako umreženi i s umjetnicima, aktivistima, intelektualcima, ljudi zapravo prate sve ovo vrijeme što se s nama događa, i u najkritičnijim trenutcima ti su ljudi podmetnuli leđa i tako spasili Moje mjesto pod suncem. Prva kriza koja se dogodila bila je 2018. godine, i tada su nam pomogli Mirna Gurdon, Leo Kirinčić i Marko Luka Zubčić. Oni su copywriteri i dizajneri, i pomogli su nam osmisliti cijeli jedan sustav socijalno odgovornog poslovanja u koji se uključilo oko 40 poslovnih subjekata, i zapravo smo preživjeli samo zbog toga. Drugi trenutak se dogodio kada smo počeli rasti, a prostor nam više nije bio adekvatan, uobičajenog rješenja nije bilo – da tražimo adekvatni prostor od Grada. Zbog svih tih situacija smo postali prilično kreativni i inovativni, i to je po meni jaka strana održivih stvari – da uvijek tražiš nova rješenja.
Prostor koji ste nekada koristili imao je 60 kvadrata, a ovaj sadašnji ima 380. Velika je to razlika – djeci, volonterima i svima uključenima u udrugu to puno znači. Kako ste zapravo do ovog prostora došli, što je vodilo ka tome?
– Stari je prostor imao 60 kvadrata, a sanitarni čvor smo dijelili s drugim organizacijama. Našli smo se s timom arhitekata te smo zapravo locirali sve prazne prostore koje nitko ne koristi. Potom smo se odlučili za one koji bi odgovarali onome što nama treba i tako smo došli do prostora na Pećinama i shvatili da je to u vlasništvu Sveučilišta. Otišli smo kod rektorice i izložili joj ideju, i senat Sveučilišta je rekao, ako skupite novce za uređenje i adaptaciju – može. To sad zvuči kao da smo samo lovili dobar vjetar, ali zapravo smo svi posijedili u tom periodu, nije to ništa bilo tako lako i brzo kao što sada zvuči. Pokrenuli smo nacionalnu donatorsku kampanju i uspjeli smo skupiti 2 milijuna kuna te smo opremili prostor u kojemu sada radimo. Jako je puno umjetnika tu bilo uključeno, Moje mjesto pod suncem je zapravo živi primjer kako je umjetnost aktivistički faktor u društvu, i koje sve promjene može stvoriti, i koliko je zapravo moćna. Umjetnost je nevjerojatno moćna. Uglavnom, pridružili su nam se dizajner Mirko Ilić koji je s književnicama Rujanom Jeger i Slavenkom Drakulić napravio slikovnicu „Moje mjesto pod suncem“ koja se prodavala i s tim novcima su se skupljala sredstva za kampanju. Zatim je tu bio Tomislav Torjanac koji je crtao Grgu Čvarka za Moje mjesto pod suncem. Last but not least, tu je i Damir Urban, koji je genijalan čovjek, za njega i Milicu Czerny Urban nemam riječi koliko nam i kako pomažu… Zapravo smo s takvih suradnjama i angažmanima uspjeli useliti u ovaj prostor. Također, prostor za koji smo sakupljali toliko je kvalitetan i lijep da je bio nominiran za prestižne arhitektonske nagrade, u Hrvatskoj i EU. Sada imamo novu akciju, jer smo došli do trenutka u kojemu smo se razvili, ali želimo zadržati sve ono dobro što pružamo djeci i tome se više, kvalitetnije i sustavnije posvetiti. Za to nam je potrebna stabilnost – kroz ovu kampanju „Pet po pet i mijenjamo njihov svijet“ zapravo pozivamo građane da doniraju pet ili više eura, i na taj način da mi stvorimo stabilnost kako bi mogli zadržati sve te stručnjake koje smo zaposlili, jer zapravo rad s djecom je zahtjevan, u smislu da to moraju obavljati ljudi koji su profesionalni. Puno aktivnosti u programu provode volonteri, koje se trudimo maksimalno educirati, jer znamo koliko je važan zdrav pristup djeci.
Koliko je ljudi zaposleno u Mojem mjestu pod suncem, koje su njihove struke?
– Od početka je u udruzi Ana Karakaš, socijalna pedagoginja, izrazito posvećena i visoko profesionalna, Nikolina Matić je bila volonterka, sada je zaposlena, ona je po struci ekonomistica, ali u udruzi svašta radi, imamo psihologinju Milicu Resanović, koja je zadnje dvije-tri godine s nama, koja s klincima, koji se vrlo teško otvaraju, i često znaju biti jako zahtjevni, postiže najbolje rezultate, baš ima neko šesto čulo. Zadnja nam se pridružila Iva Stanić, pedagoginja i odgajateljica, i Milanka Grandić, socijalna radnica. To je dobar tim stručnjaka, jednostavno u njima prepoznajemo onu kvalitetu koju želimo svojoj djeci, zato nam je važno da te ljude zadržimo i da to bude neka stabilna podrška.
Što je s volonterima? Koje su karakteristike za njih poželjne, moraju li imati nešto, osim volje naravno, da bi mogli ovdje volontirati?
– Jako je važno da imaju tu ideju što je zdrav odnos s djetetom, što je podržavajući odnos za dijete, na koji način ga stvarno potičeš i tu si za njega. Dosta nam je važno da onaj koji se uključi bude posvećen tome i da to ozbiljno shvaća – to su vrijednosti koje želimo učiti i našu djecu, a to se radi primjerom, a ne riječima. Educiramo ih kroz sve što im ovdje nudimo. Kod volontera mi je fascinantna razina ozbiljnosti koju sam doživjela kroz sve ove godine. Uključuje se puno studenata i puno mladih ljudi, te je kroz to vidljivo da su mladi ljudi jako proaktivni, da promišljaju, da su angažirani, da im je zapravo važno kakav je svijet, i kakav svijet grade. Mislim da odrasli ljudi to vrlo često žele drugačije prikazati, ne znam zašto, ali iz moje perspektive – ja jako vjerujem u mlade ljude, vidim puno potencijala i mislim da je to resurs koji izvlači cijelu priču.
Misliš li da je mladim volonterima lakše komunicirati s djecom jer su im, makar po toj nekakvoj dobnoj granici, bliži, da ih bolje razumiju?
– To je zapravo jako važan dio priče, možda je i ključan. Možda čak više znači curama, nego dečkima. Kada dođu ovdje, one imaju neke ogledne primjere u familijama ili nekim svojim okruženjima, ali kada dođu ovdje vide nešto što ih totalno zakači, kao nekakvi idoli. I onda ono, žele biti cool, pa više rade ovo ili ono, a nisu ni svjesne kako na nekoj finoj razini dobivaju neki dobar primjer i nekoga tko ih motivira i inspirira.
Koje sve aktivnosti provode volonteri?
– Imamo instrukcije samo iz matematike, pomoć u učenju iz svih predmeta, i onda imamo te radionice – kulinarska, gluma, šivanje, informatika, imali smo DJ-iranje, zapravo ovisi o ljudima koji dolaze volontirati i koje afinitete imaju. Jedan volonter prati jedno dijete kroz jednu ili više godina, ovisi koliko tko ostane volontirati, ali to je važno naglasiti jer se tako zapravo stvara nekakav odnos. Naravno, imamo i savjetovanja, koja su užasno važna, jer mislim da je mentalno zdravlje danas u ono, top tri teme.
Tko provodi savjetovanja, imaju li volonteri uloge u tome ili to odrađuju isključivo zaposlenici?
– Savjetovanja provode samo zaposlenici, i samo ljudi koji su obrazovani za to. To su preosjetljive i predelikatne stvari da bi išta po tom pitanju radili osim onoga što je zaista po striktnim pravilima. Problem je što je na razini grada Rijeke mladoj osobi vrlo teško naći oblik podrške koji joj je potreban. Prevelika je potražnja, a mala je ponuda. Vrlo često dobivamo pozive i potrebe, a jednostavno nismo u stanju to isporučiti. Puno se djece želi uključiti samo zbog tog savjetovanja, a mi, zapravo, imamo dvije osobe u organizaciji koje to provode.
Jesu li sva djeca uključena u savjetovanja, imaju li u početku problema s tim? Koje se sve aktivnosti uopće provode, imate li nekih koje se odvijaju izvan udruge?
– Kada se dijete želi uključiti u program, ima inicijalni razgovor sa psihologinjom ili socijalnom pedagoginjom, i oni tu kažu ono što žele – a onda s druge strane imaš i ono što stručnjakinje primijete gdje dijete treba dodatno podržati. Na osnovu toga se djeca uključuju na željene radionice ili potrebne instrukcije. Ono što je super spomenuti, povezujemo se sa svim klubovima Sportskog saveza Rijeka, gdje djecu besplatno uključujemo na treninge, dobivaju besplatnu članarinu u dječju knjižnicu, što je omogućila Gradska knjižnica Rijeka, preko Sveučilišta imamo tople obroke, tako da se zapravo umrežujemo sa svime što se nudi. Evo baš smo prošloga tjedna jednu mamu uključili na pilates, što je super.
Što je s roditeljima, koliko su oni uključeni u cijelu ovu priču?
– Neki su roditelji u početku više bili orijentirani na materijalne stvari. Postoji puno ljudi u Rijeci koji žele biti dio ove priče, i onda se javljaju s nekom svojom idejom, kako bi oni mogli pružati podršku. Neki ljudi stipendiraju djecu na mjesečnoj razini, neki su se povezali s nama kroz neke humanitarne akcije ili nešto što smo u prošlosti organizirali, pa su povezani s nekim obiteljima na način da znaju kada je neka velika potreba da ih mi možemo kontaktirati, pa oni ulete, kupuju naočale, kupuju udžbenike iz godine u godinu za tu pojedinu djecu, plaćaju izlete.. Super je primjer jedne žene koja je nedavno slavila 50. rođendan, i svojim gostima je rekla da joj uplate novce, skupila je 1000 eura, i dala je nama, a mi smo s tim kupili mjesečnu špežu obitelji s četvero djece, platili smo jednu godinu glazbene škole našem korisniku, platili smo tri izleta trima djevojčicama, kupili smo jednoj obitelji tri para tenisica za djecu, i udžbenik za jednog dečkića, i još nam je ostalo 160 eura. Tako da, hoću reći, u početku su roditelji bili orijentirani na te materijalne stvari, ali onda s vremenom, ovi koji su zaista ostali uključeni jednostavno su ovdje počeli osjećati tu neku sigurnost i nešto što im se pruža kao neka podrška. Imamo negdje desetak obitelji koje su s nama sve ove godine, i ono što oni vrlo često kažu je da dobiju taj osjećaj da nisu sami, a to je zapravo jako važan osjećaj.
Postoje li neke aktivnosti koje se provode s roditeljima, nudite li i njima savjetovanja?
– Roditelji su uključeni tako da redovito imamo sastanke, gdje zapravo komuniciramo o svim stvarima vezano za djecu, i slušamo njih i njihove potrebe te na temelju toga kreiramo sadržaje. Također su uključeni u savjetodavni rad, ne u onoj mjeri u kojoj to njima treba, puno su veće potrebe, ali im nismo u mogućnosti pružiti koliko im treba. Znamo organizirati i izlete, tako smo dva dana bili na Plitvičkim jezerima, na kojima su bile jednoroditeljske obitelji. Na sastancima oni izraze i neke svoje želje, pa su mame izrazile da se žele naučiti šminkati, pa smo s Romanom Poropat, vizažisticom, organizirali radionicu šminkanja. Bistro „Mornar“ je jedno vrijeme, jednom mjesečno, ugostio jednu obitelj u restoran na večeru, a za Božić su počastili sve mame iz udruge večerom. Prošle smo godine organizirali radionice pisanja životopisa, tako se jedna mama i zaposlila, jer smo joj pomogli napisati životopis i malo smo je osnažili. Također ih informiramo oko njihovih prava.
Pretpostavljam da je uključenost roditelja izrazito važna – bi li uopće bilo moguće raditi isključivo s djecom?
– Kada smo počeli raditi radili smo samo s djecom, i već smo u prvoj godini shvatili da to uopće ne funkcionira, da jednostavno ne možemo raditi samo s djecom. Mislim, u teoriji smo znali da ne možemo raditi samo s djecom, ali kao, krenuli smo malim koracima, pa kako ide, ide. Kada smo uključili roditelje, tih smo prvih godina vrlo često imali grupne podrške s roditeljima, ali bilo je puno manje roditelja, puno manje djece, dakle, trećina. Na drugačiji način smo bili prisutni u njihovim životima, znam da to njima fali, fali i nama, ali prije smo bili u prostoru koji je imao 60 kvadrata, sada smo u prostoru od 380 kvadrata, mislim da je to dovoljno reći.
U deset godina provođenja ovoga programa prevalili ste velik put – preselili ste se u šest puta veći prostor, uključeno je puno više obitelji. U čemu se, osim u brojčanim podatcima, očituje taj napredak?
– Prije par dana sam išla s jednom djevojčicom tražiti praksu, i mi se spustimo niz ove stepenice, i ona preko ceste ugleda ženu koja je kod nas volontirala, penzionerka je, ima 70ak godina, a djevojčica se zaletjela prema njoj preko ceste, nije pogledala ni lijevo ni desno. Ja trčim za njom, lovim je, a ona trči volonterki u zagrljaj. Sljedeći dan ja zovem njezinu mamu, a ona mi kaže da su djevojčica i ta volonterka zajedno išle tražiti praksu. I to je baš taj neki prekrasan feeling. Sve je to počelo s nekom romantičnom idejom, ono, ajmo napraviti nešto, i kako onda od toga doći 10 godina kasnije i gledaš u ovaj prostor, i gledaš u taj cijeli sustav, i onda razmišljaš – kako sada nekome tko stoji s tom idejom, kao što si ti stajao prije 10 godina, što bi mu rekao, što je ono što je bilo presudno u tome da se sve naše ideje pretvore u ovakva djela. Ne znam jesam li u pravu, no prva stvar je to da se stvarno ne frustriraš oko toga kako sustav funkcionira, to je ključno, sustav ne funkcionira, točka. Što možemo napraviti? Imaš milijun ideja, milijun inicijativa, pa zavrneš rukave i naučiš se nositi s frustracijom. Ključna stvar je naučiti se nositi s frustracijom. S frustracijom se možeš nositi, s frustracijom možeš biti konstruktivan, možeš biti kreativan, možeš biti inovativan. Zapravo, ta privilegija da gledaš kako se događa bilijun promjena, zato što se okupila ta neka vojska ljudi – iza Mojeg mjesta pod suncem je vojska ljudi, koji su se u nekom trenutku pojavili, i nešto sitno napravili, ali se onda na to sitno nadoda još nešto sitno, pa još nešto, i onda se skupi dovoljna količina sitnog da se dogodi ta neka velika promjena. Tako da jako želim da ljudi imaju u svojim sferama života neko takvo iskustvo, i da im to bude inspiracija i motivacija.
– Što se tiče djece, najviše mi je to bilo vidljivo kada je Mirko Ilić napravio logo za kampanju Moje mjesto pod suncem. On je od sunca napravio superheroja. S time je htio reći da su svi naši klinci superheroji, što sada zvuči malo patetično, ali kada si u toj privilegiranoj situaciji da vidiš toliko tih metamorfoza, onda stvarno vidiš da u svakome od njih leže neki talenti, i zapravo ih treba u tome jako poticati. Recimo, Fotoklub besplatno uključuje djecu na svoje škole i edukacije, i zapravo puno sportskih klubova, i puno tih sadržaja koji se nude djeci, ako roditelji dođu i kažu da su socijalno ugroženi, puno takvih organizacija djecu prima besplatno. Želim ovim putem pozvati i te organizacije, i roditelje, i sve one koji su u nekoj okolini da vode o tome računa, jer zapravo mogu puno promjena stvoriti u životu tog djeteta, i to samo tim jednim potezom. To je ono što mi vidimo da se događa u programu.
Koliko se zapravo teško svakodnevno nositi s tim situacijama? Kako se vi i djeca nosite sa svime?
– Moj obrambeni mehanizam nošenja s tim je da brijem na pozitivu, ali ima trenutaka kada se na licu mjesta raspadneš. Kada uđeš u nečiji dom, primjerice. Meni se događalo kada sam sudjelovala u tom istraživanju, bila sam u romskom naselju i ušla sam u jedan dom i raspala sam se, baš sam se raspala. Zato što sam imala ideju da znam što je dječje siromaštvo, ali dok nisam ušla u taj dom, zapravo nisam znala što je dječje siromaštvo. Ali nekako, naučiš se gledati ono što vidiš, biraš koju ćeš perspektivu vidjeti, i to je zapravo jedini način da opstaneš. Mislim, satre te sve ovo, mogu reći da sam ja sad malo otpornija nego što sam bila na početku, ne znam, jednostavno mi se s vremenom koža malo odebljala.
– Ponekad kod djece primijetim tu neku apatiju, i možda neku razinu obeshrabrenosti. Nekako kao, dobili su te nekakve karte, i nisu baš previše njima oduševljeni, pa kao ajde zaigrat ćemo, ali nisu previše odlučni, smioni, nabrijani.. Neka su djeca ostala u tom filmu da nisu uspjeli u sebi naći nešto da to prebace, i tu je naš zadatak. Socijalna pedagoginja je rekla da im ona vrlo često kaže da su dobili takve karte, i da s njima moraju napraviti najbolje što mogu. Naš je zadatak da ih zapravo ohrabrujemo, ali mi nismo dovoljno, u to ulaze i škole, i cijelo okruženje.
Najtragičnije je od svega to što se mi zapravo moramo naučiti nositi s tim – naučiti da sustav ne funkcionira, naučiti, i pomiriti se s tim, da je nekom djetetu puno gore nego nekom drugom. Meni osobno to jako teško pada, pa mogu misliti kako je vama tu u udruzi, kada se s time suočavate na dnevnoj bazi.
– Pa znaš što, mi smo okruženi s ljudima koji su naši istomišljenici, i mi smo onda u nekom balončiću. Zapravo se ne nosimo s nekim idejama o siromaštvu i siromašnoj djeci koje su nama frustrirajuće. Znam da prosječnoj osobi vrlo često padne na pamet ideja da su ti ljudi sami krivi, ali mi, koji radimo ovaj posao, koji to gledamo, vidimo da baš nije tako jednostavno, kao što bi mnogi ljudi željeli da bude. Iza te jednostavnosti krije se neznanje, i neiskustvo s takvom populacijom, zaključila je Sandra Grozdanov, jedna od osnivačica programa Moje mjesto pod suncem.
Istaknuta fotografija: Marta Sirotich
#CeKaDe #Dječje siromaštvo #Moje mjesto pod suncem #Sandra Grozdanov #Udruga Centar za kulturu dijaloga
