Ivica Buljan, redatelj predstave “Nigdje, niotkuda” u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca
Od prvog susreta s njegovim kazališnim kritikama, Ivicu Buljana sam doživljavala vrhunskim intelektualcem. Iz njegova pisanja izbijalo je čitanje.
A istinski sam ga upoznala kasnije, prateći njegov redateljski rad kroz desetljeća. Imala sam sreću i zadovoljstvo devedesetih putovati s njegovom “Fedrom” i ansamblom Teatra &td u Caracas, potom u Solun. Gledala sam njegovu “Ribicu” na festivalu u Cividaleu, putovala sam na Buljanove premijere u Ljubljanu, ljeti u Split, čak jednog ljeta u Preko na otoku Ugljanu. Sve što je radio bio je njegov osobni izbor teksta i njegov osobni pristup scenskoj realizaciji. U većini predstava igrali su isti glumci, kao da je oko sebe okupio jato koje je uživalo u lepetu krila. A i sjajno su zvučali. Bez obzira radilo se o autorskoj glazbi Leta3 koju su izvodili na instrumentima izrađenim u Istri upravo za “Fedru”, ili skladbama Mitje Vrhovnika koji je godinama već skladatelj scenske glazbe u Buljanovim predstavama – u pravilu to su uvijek žive izvedbe koje podjednako dižu na noge ansambl i gledatelje.
Ivica Buljan otvorio je kazališnu godinu 2025. u Rijeci, izvedbom dramskog teksta Bekima Sejranovića “Nigdje, niotkuda”. Nagrađeni roman (jedno vrijeme) našeg sugrađanina a potom stanovnika norveškog Osla, otkriva čitatelju život emotivnog mladića koji izmješten iz svoje sredine traži uporište koje će ga vratiti u ravnotežu.
Roman je potresan, a takva je i Buljanova predstava.
Premijera je odigrana sredinom veljače, a reprize i dalje pune gledalište riječkog Zajca. O čudesnom romanu kojeg je pretvorio u predstavu, razgovarala sam s Ivicom Buljanom, uoči nove serije repriznih izvedaba, želeći tako ukazati onima koji će tek gledati “Nigdje, niotkuda” s čime će se suočiti, a onima koji su gledali predstavu – osvježiti emocije… Ivica Buljan napravio je predstavu s toliko nijansi, da bi ju trebalo gledati više puta.
Ako zanemarimo vrijeme kada ste pisali kazališne kritike, teatarsku ste karijeru započeli kao dramaturg. Mnogi redatelji često sami rade dramatizacije svojih predstava upravo zato da im u fokusu ostane njihovo viđenje ili nit radnje.
Kao dramaturg, osjećao sam potrebu da istražim jezgru teksta, njegovu društvenu ili podsvjesnu pulsaciju. Walter Benjamin je smatrao da je priča uvijek, na neki način, uputstvo za život. Kao redatelj, uvijek sam i dramaturg, jer želim sačuvati unutarnji ritam priče, ali i otvoriti je za kolektivno iskustvo. Autorske dramatizacije nisu samo o kontroli, već o odgovornosti prema tekstu i publici. Autorske dramatizacije su moj način da izbrišem granicu između individualnog sjećanja i kolektivne amnezije.
Kad ste se susreli s knjigama Bekima Sejranovića i kakve je emocije njegovo pisanje izazvalo kod Vas? Jeste li ga osobno poznavali?
Prvi susret s njegovim pisanjem bio je poput otkrivanja karte nestalog svijeta. Sejranovićevi likovi su progonjeni geografijom i sjećanjima, što je rezoniralo s mojim interesom za marginalizirane narative. Upoznali smo se dok sam pripremao Krležino „Kraljevo“ u Oslu, kad mi je pomogao oko izbora suradnika i prijevodnih pitanja. Njegova proza je dirljivo bliska onima koji su osjetili bol raseljenosti. Hannah Arendt je napisala da je izgnanstvo gubitak prava na imati prava. Sejranović je pisac bez domovine, što ga čini par excellence suvremenim autorom. Njegovi likovi su prognani ne samo geografijom, već i vremenom, žive u paralelnom svemiru gdje su sva mjesta istovremeno prisutna i nestala. U mom imaginariju, on stanuje blizu Andrića i Knausgaarda, dva antipoda. Njihovi svjetovi su mi pomogli da premostim jaz između eksperimentalne forme i političke subverzije.
Izazov fragmentarnog i poetskog stila
Kad prvi put čitate neko djelo, radite li to kao dramaturg ili kao redatelj?
Prvo čitanje je uvijek tjelesno, prevladavaju emocija i instinkt. Tek kasnije dolazi analiza. Barthes je smatrao da tekst postoji samo kroz čitanje, a ja dodajem: kroz čitanje koje oscilira između naivnosti i strategije. Dramaturgija je katalog neizrečenog, priča je tu kao uputstvo za preživljavanje. U postjugoslavenskom kontekstu, gdje je jezik često bio oružje laži, naša je dužnost iskopati riječi koje su zatrpane pod ruševinama ideologija. Kao redatelj, ne prilagođavam tekst potrebama današnjice, čistim ga kao što Krležini arheolozi iz Areteja pažljivo skidaju slojeve s mozaika.
Vaši dramaturzi su posljednjih godina Ivor Martinić i Goran Vojnović. Obojica jako uspješni u poslu kojim se bave, s tim što Vojnović još šire zahvaća u tkivo profesije. Jeste li imali alternativu za dramatizaciju romana Bekima Sejranovića ili je Goran Vojnović bio jedini izbor?
Gorana Vojnovića sam izabrao jer je polifoničan – on je scenarist, romanopisac, filmski i kazališni redatelj. Roman „Nigdje, niotkuda“ zahtijevao je širok pristup. Goran je, kao i Sejranović, pisac granica. Njegovi “Čefuri” i “Jugoslavija, moja dežela” nisu samo priče o identitetu, to su kartografije mentalnih barikada. U našoj suradnji nije bilo kompromisa: borili smo se za svaki prijelaz, jer smo znali da svaka fraza mora nositi teret odgovornosti.Važne je dijelove napisala Nives Ivanković, koja ima izvanredan scenaristički nerv.
Roman je i opširan i razveden – trebalo je zadržati nit i naći pravu mjeru, k tomu prikazati Bekima Sejranovića kao osobu u vremenu i prostoru.
Pritom vam autor – kompozicijom i stilom romana sazdanim od sjećanja – nije išao na ruku.
Kako ste došli do završnog teksta i u kojoj se mjeri on mijenjao kroz rad na predstavi?
Sejranovićev stil, fragmentaran i poetski, bio je baš izazov. Morali smo pronaći ritam sjećanja, ne poštivati kronologiju, već uvažavati asocijacije. Sjećanje je zapravo uvijek sadašnjost. Kroz probe smo tekst komprimirali, a zadržali njegovu melankoliju i ironiju. Goran je kroničar raspada. Zajedno smo se suočili s dijalektikom Sejranovićeva stila: njegove rečenice su poput šrapnela, lijepe su u letu, a smrtonosne pri udaru. Radili smo po principu dokumentarnog sna, izvukli smo kostur teksta, a zatim ga ponovno oblikovali kroz probe, iskustva glumaca, njihovih tijela. Njihova emocionalna iskustva su bila zadnji i najvažniji dramaturg. Svaka scena postala je suđenje prošlosti, ne linearna naracija, već polifonija glasova koji se bore za prevlast.
Publika danas teško podnosi predstave koje se igraju bez pauze, a „Nigdje, niotkuda“ traje dva sata u jednom bloku, pritom drži pažnju od početka do kraja.Jeste li gledali premijernu izvedbu (jer mnogi redatelji to ne rade, već sjede u bifeu i strepe od susreta s publikom) i kako ste ju doživjeli kao autor. Gledalište je bilo ispunjeno do posljednjeg mjesta.
Da, gledao sam premijeru. Publika je bila naelektrizirana, dva sata bez pauze su dokaz da teatarska iskrenost može nadjačati konvencije. Nisam strepio, već čekao da vidim hoće li se stvoriti zajedništvo između scene i gledališta.
Razmjena glumaca tek je prvi korak
U Rijeci ste zatekli brojčano nevelik dramski ansambl, koji ste pojačali gostima za ovu predstavu. Otvara li koprodukcija sa splitskim teatrom još neke planove, osim razmjene glumaca?
Razmjena glumaca je samo prvi korak. Sanjam o mreži regionalnih kazališta koja dijele resurse i izazove. Koprodukcija nije samo praktičnost, već i politički čin, suprotstavljanje centralizaciji kulture. U ansamblu su me dočekali moji raniji znanci. Damir Orlić se vratio u pravi trenutak. Njegova mentalna snaga, važan je pokretač, Dražen Mikulić, čije iskustvo je neprocjenjivo. Jelena Lopatić je glumica koju bi poželio svaki europski ansambl. Ona je prirodni okupljač, stvara oko sebe kreativno okružje i uvijek iznenađuje novim izvedbenim rješenjima. Aleksandra Stojaković isto tako kompletna umjetnica, jako dobro razumije tekst, i savršeno slobodno vlada tijelom. Ana Vilenica je sjajna u iznalaženju psiholoških nijansi.
Odlučili ste se za dvojicu glumaca koji igraju Bekima Sejranovića? Zašto Leon Lučev? A zašto Tarik Žižak?
Leona sam izabrao zbog njegove sposobnosti da unutarnju bol pretoči u tišinu. Tarik, s druge strane, donosi energiju mladića koji se još bori s identitetom. Dvojnost lika zahtijevala je dvije perspektive, prošlost i sadašnjost. Leon je sjenka koja progovara, a Tarik svjetlost koja muca. Sejranović je dijalektički fenomen, intelektualac s rukama prljavim od ugljena iz bosanskih rudnika, estet koji je prezirao establišment. Leon nosi njegov intelektualni bijes, miris akcije i mudrost knjiga. Tarik, s druge strane, igra nepokvarenost mladog autora koji još vjeruje da literatura može promijeniti svijet. Ta podjela nije samo dramaturška, to je komentar na okamenjenost našeg društva koje ne prepoznaje vlastite junake dok nisu mrtvi.
Najveći aplauz na premijeri dobila je Nives Ivanković koja je osvojila publiku dubokim poniranjem u lik žene koju je život izložio različitim ulogama. Imala sam osjećaj da je upravo Nives Ivanković bila najčvršća poveznica s tekstom Bekima Sejranovića, kao da je u sebi nosila duboko razumijevanje bosanske žene. A onda Zoran Prodanović Prlja. Prisutan u mnogim tvojim predstavama, u ovoj je dobio pravu glumačku scenu i dirnuo nas duboko svojom pričom o mačku… Prlja je prije svega iskonski glumac, a onda sve ostalo čime se bavi.
Nives je živi spomenik svim ženama koje je rat pretvorio u koreografiju preživljavanja. Njezina uloga nije bila karakter, ona stvara čitav ritual. Kada je stajala na sceni, njezino tijelo postalo je teritorij: šapat, ožiljak, pogled. Nije glumila, živjela je. A Prlja? On je naš šaman bez ceremonije. Njegova priča o mačku nije sentimentalna digresija, to je esej o beskućništvu. U jednom trenutku, dok je pričao o svom Micku koji umire usred vojne akcije, publika je shvatila: ovo nije metafora. Ovo je više.
Niste dugo radili s riječkim glumcima. U međuvremenu se nekoliko generacija formiralo u klasama Rade Šerbedžije. Osjećate li utjecaj njegove glumačke škole?
Šerbedžijin utjecaj je primjetan u fizičkoj prisutnosti glumaca, hrabrosti na probama, otvorenosti za novo. Ova generacija mora pronaći i svoj vlastiti jezik unutar institucija.. Šerbedžija ih je sigurno naučio da nemaju straha od rizika, da se drže povjerenja u vlastitu intuiciju. Romina Tonković je savršena performerica, Nika Grbelja rafinirana psihološka glumica. DeniSanković se već nametnuo u jednog od vodećih u generaciji. Petar Baljak ima ogroman potencijal, i divna je osoba.
Rijeka je grad protu-rječnosti
U Rijeci ste boravili u vrijeme kad se u gradu kopa na sve strane. Ljudi zaobilaze centar grada, društveni život sveo se na – izlaske subotom i to samo mladih Riječana. Ostali kao da ne postoje. Grad potresaju političke i ine afere, demonstracije i otpor pojedinih kvartova koji se bore za svoj opstanak i način života na koji su navikli… Središte grada odumire…
Pa ipak, taj i takav grad ujedinio je film „Fiume o morte“, koji gotovo svakodnevno igra od početka veljače, a da i dalje za njegove projekcije – nema ulaznica. Može li film ili predstava vratiti Riječane gradu?
Rijeka je postala laboratorij neoliberalne melankolije. Film i teatar se grade od tih krhotina. Film ”Fiume o morte” i naša predstava razotkrivaju lažnu nostalgičnu sliku grada, a zatim postavljamo ogledalo u kojem se Riječani mogu prepoznati, ne kao žrtve, već kao suučesnici. Danas je drugačije vrijeme, možda nije više presudno da se sve događa u centru. Periferije su novi centar.
Rijeka je grad protu-rječnosti,ima ogromne mogućnosti. Kazalište može biti prostor okupljanja, ali samo ako se suočava s demonima, kao ogledalo u kojem Riječani prepoznaju vlastite frakture.
Nakon predstave rađene po romanu Nedjeljka Fabrija „Vježbanje života“ – krenulo je i zanimanje za sve njegove kasnije knjige. Naprosto je postao omiljeni riječki pisac.
Kažu da je i roman „Nigdje, niotkuda“ Bekima Sejranovića, nemoguće kupiti u Rijeci. Nema ni knjiga Daše Drndić, odavno!
Prije bih rekla da se radi o malim tiražima nego velikom zanimanju, ali ipak – raduje da članovi Kluba Drenova, na primjer, najprije čitaju roman Bekima Sejranovića i razgovaraju o njemu, a onda (15. ožujka) – dolaze na predstavu u kazalište. Zar to nije hvale vrijedna urbana reakcija na premijeru!?
Mali tiraži su posljedica sustava koji podcjenjuje kulturu, a reakcija Kluba Drenova dokazuje da postoji glad za dubokim narativima. To je kulturno gerilska akcija. Dok ministarstva troše milijune na projekte, građani sami organiziraju čitalačke kružoke. Galeano je rekao da kultura koja se ne hrani jede ljude, a ovi ljudi odlučili su se hraniti međusobno. To nije samo reakcija na premijeru, to je obrazovni udar protiv sistema koji proizvodi funkcionalne nepismenike. Na nedavno objavljenoj listi čitatelja u EU, Hrvatska je pri dnu, a baš je kazalište sjajan medij za poticanje čitanja.
Je li Vas rad s riječkim ansamblom potaknuo na razmišljanje o daljnjoj suradnji?Kakva je budućnost dramskog ansambla u Rijeci? I kakav biste repertoar igrali da ste ravnatelj Hrvatske drame?
Riječki ansambl me inspirirao otvorenošću. Repertoar bi mogao biti agora, mjesto gdje se sudaraju teme identiteta, migracija, rodne nejednakosti, gentrifikacije, ekološkog kolapsa. U središtu bi bila djela koja uznemiruju savjest. Znam da Dubravka Vrgoč priprema takav program, prema odabiru umjetnica i umjetnika koje je pozvala da pišu, režiraju, glume. Pokrenula je akcije koje će riječko kazalište dovesti u vezu s relevantnim europskim teatrima. Znam da je za nju važan i rad u zajednici, kao i snažna internacionalna prisutnost. Filozofski teatar promovira kazalište koje se ne boji biti tribunal. Kazalište mora postati špijunska organizacija ljepote. Dok desnica gradi zidove, kazalište treba kopati tunele i nalaziti putove u druge svjetove. Dok oni šire strah od Drugog, mi ćemo na sceni postavljati svečanosti različitosti. Ne trebamo direktno napadati njihovu retoriku – trebamo je učiniti smiješnom kroz apsurd. Kao što je Brecht rekao: “Najbolji način da se uništi ideologija je da je se igra do krajnosti.”
Posljedice geopolitičkih podjela
Odmah nakon premijere u Rijeci, započeli ste rad s dramskim ansamblom u Novoj Gorici, na Shakespearovom Kralju Learu.
Postavljati Shakespeareovog Kralja Leara u Novoj Gorici 2025. godine, u gradu koji je živio kroz promjene granica (od jugoslavenske do slovensko-talijanske), znači aktualizirati tragediju raspada kroz prizmu suvremenih društvenih i političkih tenzija.
Kao što Lear dijeli kraljevstvo između kćeri, što dovodi do kaosa, Nova Gorica simbolizira posljedice geopolitičkih podjela. Grad, nekada dio jedne, pa duge, onda treće, zajednice, baš poput Rijeke, danas je mjesto gdje se preklapaju identiteti, jezici i kulture. Learova pogreška podsjeća na iluziju da se granice, bilo političke ili emocionalne, mogu kontrolirati bez posljedica.
Learova borba za moć može se čitati kao metafora za današnje europske i globalne trendove: povratak nacionalizma, pitanja suvereniteta, ili sukobe između zajedništva i izolacije. Nova Gorica, kao granično područje, postaje pozornica za pitanje: Što znači pripadati nekom mjestu ili narodu kad se granice stalno redefiniraju? Kralj Lear u Novoj Gorici 2025. nije samo komentar na prošle ratove ili granice, već i upozorenje na cijenu podjela, bilo da se radi o obitelji, naciji ili planetu. Tragedija postaje ogledalo za današnju nesigurnost, ali i poziv na solidarnost koja prelazi granice.
Osjećate li tu solidarnost i u činu riječkih glumaca koji su nakon izvedbe „Nigdje, niotkuda“ 15. ožujka, na poklon izišli s transparentima podrške studentima u Beogradu? Prije njih takvu podršku dali su i brojni zagrebački glumci.
Osjećam duboku solidarnost s tim činom, kao pojedinac i kao umjetnik koji vjeruje da kazalište nije izolirani svijet, već most između scene i društva. Kada riječki glumci izlaze s transparentima podrške studentima u Beogradu, oni prepoznaju zajedničku ljudsku i građansku odgovornost. Studenti na ulicama Beograda, kao Antigona, ili kao Cordelija, traže pravo na autentičan govor, a kazalište, kao prostor kolektivne svijesti, mora biti njihov toranj za odašiljanje poruka.
Gesta riječkih glumaca nije slučajna, ona je dio dugog, bolnog, ali i ponosnog naslijeđa regije: poziv da se, usred svih podjela, prepoznamo u onome što nas čini krhkima i moćnima u kolektivnoj solidarnosti.
Istaknuta fotografija: Ivica Buljan, portret, autorica fotografije Nada Zgank
