Iako se može učiniti da je ostavština projekta Rijeka EPK 2020 za riječku kulturu uglavnom infrastrukturne naravi – preseljenje MMSU-a, Muzeja grada Rijeke i Gradske knjižnice Rijeka u nove prostore, Dječja kuća, zapravo cijeli obnovljeni Art kvart Benčić, ipak su se i na programskoj razini dogodili pomaci koji su nadživjeli kraj 2020. godine.
Primjerice, festival suvremenog plesa Port of Dance pokrenuo je Hrvatski kulturni dom na Sušaku nakon što je poznati putujući SpringForward trebao gostovati u Rijeci upravo povodom titule Europske prijestolnice kulture (trebao, jer se u međuvremenu, znamo svi, dogodio covid te sveo bogat program za 2020. na minimum, a spomenuti se SpringForward održao u virtualnom izdanju).
Drugi je primjer još jedan festival izvedbenih umjetnosti pokrenut upravo 2020. kao dio projekta Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture (u sklopu programskog pravca Kuhinja različitosti): Festival TranziT. Festival kojega pokreće i već šest godina producira Kreativni laboratorij suvremenog kazališta KRILA, fokusiran je na europske nezavisne izvedbene umjetnike/ce i mala izvaninstitucionalna kazališta.
Prije prvog izdanja u sklopu EPK, prethodio mu je projekt MAKE A MOVE, kroz koji su umjetnička organizacija KRILA i brojni međunarodni partneri zajedno promišljali kako zajednički stvarati i dalje surađivati. Tako je nastao TranziT, a danas je to jedna od rijetkih platformi koja riječkoj publici donosi predstave suvremenog kazališta, ali ne samo u smislu gledanja. Publika na TranziTu ima mogućnost aktivnijeg sudjelovanja i dubljeg doživljaja izvedbenih djela kroz jedinstveni festivalski format koji uključuje radionice za publiku prije te moderirane razgovore s umjetnicima/ama nakon samih predstava. Osim toga, nudi i dvodnevne intenzive, kazališne istraživačke labove koji završavaju javnom prezentacijom pred publikom.
Festival je zamišljen kao višemjesečni program, pa time obogaćuje kulturnu ponudu grada ne samo kroz tjedan dana (koliko traje većina festivala), nego kroz cijelu jesen. Osobno ga pratim od početka, a od 2022. godine prisustvovala sam gotovo svakoj izvedbi koja se našla na programu. Do sada je TranziT ugostio mnogobrojne domaće i međunarodne izvedbene umjetnike/ce. Da spomenem samo nekoliko zvučnih imena: Irena Tomažin Zagoričnik i Jule Flierl, Mala Kline, Theatre Re, Eva Hofer, Claire Huber, Jasna Jasna Žmak, Nika i Luna Lilek, Senka Bulić, Žak Valenta, Marin Lemić, Zrinka Šimičić Mihanović; te ove godine poljski Cosmino Theatre, Tomoya Kawamura iz Japana, talijanski kolektiv Hombre Collettivo, talijansko-hrvatski dvojac Jessica d’Angelo & Toni Flego, renomirani Francesco Scavetta te Sanja Frühwal i Sunčica Bandić iz organizacije VRUM.
Pritom je selekcijski potpis Ivane Peranić, začetnice i umjetničke direktorica festivala, inače samostalne izvedbene umjetnice iz Rijeke, istovremeno prepoznatljiv i otvoren ka različitim izrazima. No uvijek na prilično iznadprosječnoj razini. Na TranziT-u će se tako naći hibridne kazališne forme koje kombiniraju elemente fizičkog kazališta, lutkarstva, kazališta objekata, glas, suvremeni ples, mimu, multimediju… Svakako su to snažni autorski radovi nastali iz osobnih poriva i potreba umjetnika/ca, uz neizostavan kritički društveni komentar, pa iz njih izbijaju i osobna priča i ono kolektivno. Ono zajedničko im je korištenje tijela kao cjelovitog izvedbenog aparata te poigravanje s granicama same izvedbe (primjerice, kroz istraživanje različitih uglova i udaljenosti gledišta kroz kameru, razbijanjem četvrtog zida, izvedbom na specifičnim lokacijama).
Ovogodišnje izdanje TranziT-a nastavilo se u svom uspostavljenom umjetničkom tonu i raznolikom, osnažujućem ritmu. Od kazališnih izvedbi imale smo priliku gledati kolažirane ženske priče u predstavi Heartburn (Žgaravica), koju je Cosimo Theatre kreirao kao odgovor na sve češća zatiranja teško stečenih ženskih prava, od svakodnevnice do sistemskih razina, a konkretno u sjeni radikalnog kriminaliziranja prava žena na prekid trudnoće u Poljskoj 2020. godine. Radionica Tvoja priča na kojoj smo u tehnici kolaža mogle izraziti što za nas znači biti žena (danas, trenutno, u životu, u društvu…) bila je posebno osnažujuća i omogućila nam je da se zbližimo s autoricama, dublje proživimo predstavu te da svoje priče povežemo s pričama drugih žena diljem svijeta na platformi šireg projekta Heartburn.
Zatim su nas potresla Pisma iz Chirana Tomoye Kawamura, koji progovara o još uvijek kontroverznoj temi kamikaza i japanske imperijalističke povijesti (pogotovo u Japanu iz kojeg dolazi). Posebno su dirljive priče dječaka koji odlaze u vojsku nesvjesni kobne sudbine koja ih čeka te topli ljudski odnosi koji su opstali unatoč ratnim okolnostima. Među istinitim pričama prikupljenih na temelju pravih pisama iz mjesta Chiran, ona je i Tomoyinog djeda, koji je umiranje za naciju izbjegao domišljatim ispijanjem velike količine soja sosa koji mu je bio na raspolaganju na služenju roka, odnosno predoziranjem. Sam autor je naglasio kako ne bi stajao pred nama da nam priča tu priču, da nije bilo tog očajničkog poteza preživljavanja njegovog pretka. Sve je te priče Tomoya vješto prikazao kroz svoju solo izvedbu uz minimalistični scenografski krajolik, s raznim maskama kao značajnim izražajnim sredstvom.
Alle armi (Na oružje) Hombre kolektiva, još je jedan rad koji progovara o nažalost i dalje (i sve više) aktualnoj temi rata. Kroz paralelu između industrije igračaka i oružja, p(r)okazuje svu banalnost ratnih razaranja i krzo dječje oči puno snažnije niže slike katastrofe od realističnih snimaka na koje smo kao drušvo, porazno, već oguglali.
Od predstava koje su prvensveno plesne, gledale smo Želiš li me producirati? i Nigdje kao ovdje. U prethodnoj se Jessica d’Angelo i Toni Flego kroz svoj poetski i humoristični duet dotiču zakulisja same plesne predstave i realističnog života izvedbenog/e umjetnika/ce, u kojemu su kreativni proces i ono autentično i umjetničko u stalnoj frikciji i raskoraku s onim svakodnevnim, trivijalnim i egzistencijalnim (poput plaćanja računa), uz sve promotorske i produkcijske paralelne procese koje iziskuju angažman i energiju umjetnika/ce.
Cijenjeni izvođač, autor i edukator s dugogodišnjom karijerom, Francesco Scavetta, Talijan sa švedskom adresom,u kolaboraciji s međunarnodnom grupom izvedbenih umjetnika/ca (Rumunjska, Hrvatska, Poljska, Slovenija, Mađarska, Španjolska) kreira predstavu na temu doma. Uz impozantnu scenografiju koja se sastoji od panela s printovima prizora različitih interijera i eksterijera domova, grupa se poigrava semantikom pokreta u nastojanju da uspostavi komunikaciju na nepostojećem jeziku. Na momente korišten glas uvodi neodovljivo humoristično, kroz reference iz pop kulture, njihove vlastite kulturološke razlike i svima nama prepoznatljive “prakse” primanja gostiju doma, približava energiju izvedbe do daleko u gledalište. Dok dio publike zatim biva pozvan da drugu polovicu predstave gleda na samoj pozornici, završnica je svima približena živom snimkom i projekcijom mikrokozmosa doma kojega izvođači/ce stvaraju manipulacijom dijelova makete, poput lutkara, nižući sliku za slikom, u poetični i asocijativni niz.
Osim što riječkoj publici donosi radove europskih i domaćih nezavisnih izvedbenih umjetnika/ca i organizacija, TranziT publiku angažira kroz relevantne teme koje su u toku s društvenim kontekstom, te istu uključuje kroz već spomenuti format radionica-predstava-razgovor. Ovaj prostor razmijene kojeg otvara, a služi kao katalizator društvene mikro-promjene unutar umjetničkog, kroz susrete profesionalaca i publike, možda je i najvrijedniji adut ovog festivala, koji se u samo šest godina već utkao u tkivo lokalne kulturne scene.
Fotografije snimio Marin Ćuk Vurnek
#Ivana Peranić #Tranzit
