„Sve se promijenilo, a mi smo ostali u pionirima.“ Ova rečenica, koja odjekne na početku predstave, uvodi nas u tinejdžerski rock-koncert o napetostima igre i rata. Predstava Sloboština Barbie donosi energiju djece koja preko medija izdaleka prate zabavni svijet zapada dok se skrivaju u podrumima svog kvarta za vrijeme zračne uzbune. Pratimo generaciju koja otkriva pop kulturu u turbulentnom razdoblju prijelaza iz Jugoslavije u Hrvatsku. Kroz dječje oči, predstava nam prikazuje kako rat (i Barbie) oblikuju njihov svijet.

U ovom mikrokozmosu, likovi stvaraju alternativnu stvarnost daleko od političkih i društvenih previranja toga doba. Međutim, vanjski svijet neminovno prodire u njihovu svakodnevicu, čineći kontrast između dječje nevinosti i ratne stvarnosti još izraženijim. No, ne mijenjaju se samo granice zemalja, već se probijaju i one dječjoj igri. Dovoljna je jedna Barbie, poslana iz Njemačke ili Amerike, da se pojavi pitanje – jesu li želje neophodna stvar?

Žudnja za plastičnom lutkom u ovoj predstavi nije ništa manje snažna od želje za mirom. Obje su velike, samo što je prva ipak lakše pojmljiva i nabavljiva. Barbie, Twin Peaks, punk, telenovela Crystal, Tito… sve može inspirirati igru i izgraditi ili otkriti osobnost igrača. Gledanjem te igre, publika, kao i likovi djece, pronalaze poligon za postavljanje pitanja. Bila ona škakljiva, problematična, neodgovorljiva ili glupa – „Sloboština Barbie“ ih sve tretira jednako.

Tročlana vokalno-instrumentalna skupina svojim glazbenim nastupima stvara nostalgični album i uvlače publiku u svoju stvarnost. Stvarnost u kojoj se škola otkazuje zbog bombardiranja a igrat se ponekad smije samo u mrklom mraku. Ali igra je sveprisutna, ona ipak omogućuje ono najpotrebnije u takvim trenucima: imaginaciju, da postanemo netko drugi, da osjetimo posljedice za odluke koje inače ne bismo donijeli. U njima se najranije može kvalitetno sročiti najčudnije misli kao i reflektirati naš običan život kako bi u njemu vidjeli ono neobično. Barbie tako nema prava, ali ima ljubavnu baladu, može imati proslavu za vrijeme bombardiranja, no ponekad mora napustiti svoje vjenčanje iz snova zbog glazbene škole. Barbie gleda Dnevnik prije seksa i održava bal izbjeglica. I može biti sve što poželi… u igri.

Bolno je vidjeti da je jedan dio odrastanja pitanje – smiješ li se igrati da su stvari bolje nego što jesu? Možeš li istovremeno jednako jako osjećati želju biti bogata plavuša na američkoj plaži i želju da netko avionima preseli i spasi stanovništvo Vukovara? Predstava se vješto bavi tranzicijom iz djetinjstva u odraslost, prikazujući kako su djeca tog vremena morala brzo odrasti pod teretom rata, no ipak ne toliko različito od nadolazećih generacija. Igra s Barbie lutkama predstavlja način na koji su djeca kanalizirala svoje strahove i čežnje, stvarajući svijet u kojem su mogla (ali i nisu morala) kontrolirati sudbinu svojih junaka. Za razliku od stvarnosti u kojoj su živjela u kojoj nisu imali osjećaj kontrole ali im je ukazano na njihovu odgovornost.

„Sloboština Barbie“ nije samo priča o djeci i ratu; to je priča o ljudskoj sposobnosti da stvara i održava svjetove nade i ljepote čak i u najtežim vremenima. Kroz prizmu Barbie lutaka, predstava nas podsjeća na važnost igre i mašte kao sredstava rasta. To je hommage djetinjstvu koje je uspjelo pronaći ljepotu usred kaosa. Oni više nisu pioniri s početka predstave, sve se promijenilo a kroz igru i stvarnost, promijenili su se i oni. I ne treba za sve dati zaslugu ratu, bila je tu i igra.

prema romanu Maše Kolanović

autorica adaptacije i redateljica: Natalija Manojlović

autorica adaptacije i dramaturginja: Ivana Vuković

producentica: Romana Brajša

izvode: Maja Kovač, Damir Klemenić i Amanda Prenkaj

autori glazbe: Ivana Đula i Luka Vrbanić

kostimografkinja: Ana Fucijaš

oblikovatelj svjetla: Igor Markić-Nikolac

asistentica režije: Petra Pleše

asistentice produkcije: Hana Zrnčić Dim i Dina Tudor

produkcija: umjetnička organizacija Punctum i KunstTeatar

Fotografija: Karla Jurić