Spike McLarrity: Kada vas sustav odbaci, nije uobičajeno da vas naknadno prihvati

Maskiranje identiteta, neurodivergentnost, nesigurnost, izvedba

Spike McLarrity govori o suradnji s novosadskim IMAF-om, kao i o osobnom i akademskom radu tijekom izrade doktorske disertacije, koju je završila na Sveučilištu Kingston uz iznimnu podršku mentorice, profesorice Sare Upston. Istraživanje je proizašlo iz njezina performansa dugog trajanja The Barnes White Rabbit, u kojem je deset godina svakog prvog dana u mjesecu odjevena u bijelog zeca mahala prolaznicima. U disertaciji A Hybrid Nation: Reimagined Animal Costume as a Neurodivergent Third Performative Space istražuje hibridne životinjske kostime, neurodivergentnost, identitet, maskiranje i umjetnost performansa, oslanjajući se na koncept trećeg prostora Homija K. Bhabhe. Svoj rad određuje kao autoetnografsko istraživanje u kojem su osobno iskustvo, umjetnička praksa i akademsko promišljanje međusobno isprepleteni. Posebno ističe važnost podrške mentora, ali i osobne odgovornosti istraživača za vlastito akademsko putovanje. Tijekom istraživanja uvodi neologizam Neurodrifting kako bi opisala višedimenzionalno iskustvo neurodivergentnosti i drukčijeg načina pristupanja znanju.

Na otvorenju ovogodišnjega IMAF-a Nenad Bogdanović istaknuo je da festival drugu godinu zaredom nije dobio sredstva od Ministarstva kulture te da ste osobno financirali ovogodišnji festival. Kakva je situacija u Londonu u vezi s financiranjem festivala umjetnosti performansa i koji su najistaknutiji festivali performansa?

– Da, to je točno. IMAF se doista suočava s velikim poteškoćama tijekom posljednje dvije godine, osobito kada je riječ o financiranju. To je ujedno i odraz trenutačnog stanja u Srbiji. Sigurna sam da ste i vi pratili vijesti o tome kako je Studentska lista, koja se na izborima 2026. godine suprotstavila vlasti, pobijedila. Bilo je izvanredno svjedočiti tome. Srbijanska vlast postupno uskraćuje financijska sredstva namijenjena umjetnosti, za koja pretpostavljam da se preusmjeravaju u političke svrhe. To nije pogodilo samo različita umjetnička društva nego i glavne umjetničke muzeje koji su otvoreno podržali studentski pokret. Moj prijatelj Nenad posvetio je svoj život IMAF-u i doista je izvanredno što je uspio dobiti sredstva za organizaciju ovog festivala izvedbene umjetnosti, koji se razlikuje od uobičajenog umjetničkog društva. Smatrala sam da bi, ako bi se IMAF ugasio upravo u ovom iznimno važnom trenutku, bio izgubljen velik dio nečega doista vrijednog. U privitku ću vam poslati primjerak otvorenog pisma koje sam napisala građanima Srbije i u kojem govorim o tome.

Spike McLarrity: Uređivanje IMAF-ovog motela

Srećom, naslijedila sam novac od umjetnika Andrewa Lumsdena, koji se još od 1960-ih bavio aktivizmom te je pomogao oblikovati LGBTQ+ kulturu i politiku. Andrew je bio iznimno plodan aktivist i jedan od osnivača Gay Pridea u Londonu. (1) Oduvijek sam osjećala da bih, ako ikada dobijem novac nasljedstvom – iako nisam mislila da će se to ikada dogoditi – željela taj novac upotrijebiti za potporu umjetnicima. Tu sam želju čuvala u srcu. Umjesto da kupim novi automobil ili odem na skupo putovanje, znala sam što trebam učiniti. Dodijelila sam jednokratne umjetničke potpore deset britanskih umjetnica izvedbene umjetnosti te jednom starijem japanskom umjetniku izvedbene umjetnosti kako bi mogao putovati na festivale izvedbene umjetnosti, a IMAF-u sam također diskretno pružala financijsku pomoć. Prve godine moj suprug Nick ponudio je da podijeli dio svojeg nasljedstva koje je također dobio od Andrewa.

Dakle, oboje smo pridonijeli financiranju prve godine, a 2026., kada sam shvatila da je situacija ponovno teška, još mi je ostalo nešto novca i bilo mi je važno da se IMAF nastavi održavati. Ako se festival ugasi, kao što ćete pročitati u otvorenom pismu, posljedice će biti mnogo šire. Ne bi bio pogođen samo festival nego i sve ono što od njegova postojanja ima koristi. Naime, IMAF privlači umjetnike izvedbene umjetnosti iz cijeloga svijeta, a oni svojim dolaskom donose i novi novac u Srbiju. No sada sam potrošila cijelo nasljedstvo i osjećam da je to bilo mnogo ispunjenije i vrjednije iskustvo nego da sam kupila novi automobil.

Što se tiče financiranja u Ujedinjenom Kraljevstvu, mislim da je situacija teška, kao i u svakoj drugoj zemlji koja podupire umjetnost. Svaka je zemlja imala svoje zlatno doba, razdoblje kada su umjetnost pokretali optimizam i snovi o boljoj budućnosti. Danas smo meta političkih režima kojima je umjetnost potrebna za promicanje vlastitih političkih kampanja, a to uključuje i Ujedinjeno Kraljevstvo. Britansko Umjetničko vijeće (Arts Council) poznato je po tome koliko je teško od njega dobiti financijska sredstva. Nikada nisam podnosila prijavu za financiranje i nikada to nisam ni željela. Ja sam jedna od onih osoba koje, ako nešto mogu same ostvariti, onda to i učine. Ne ovisim o novcu kako bih stvarala, pa čak ni kako bih izvodila performanse. Naravno, novac je važan, osobito kada trebam putovati na festivale izvedbene umjetnosti u drugim zemljama. No imala sam sreće jer se, kada mi je novac bio potreban, uvijek pojavio netko tko bi mi ponudio posao, a upravo mi je to omogućavalo financiranje putovanja. Naravno, tu je i suprug koji me podržava.

IMAF je važan glas izvedbene umjetnosti u Srbiji, osobito zato što je Srbija svijetu podarila jednu od najpoznatijih umjetnica performansa, Marinu Abramović. (2) Umjetnost performansa otvara neka teška pitanja, propituje naše percepcije, pomiče granice i krši pravila. Ona postavlja zrcalo pred represivne institucije kako bi im pokazala laži i obmane koje projiciraju na vlastitu zemlju. Nenad nije odabrao jednostavan put. On radi i izvodi performanse u neprijateljskom okruženju, u kulturnoj klimi koja ga ne podržava, nego odbacuje i potiskuje ono za što se IMAF zalaže. Upravo zato IMAF mora opstati. Zato ga moram financirati. Jer ako se sada ugasi, sustav je pobijedio. Optimistična sam u pogledu sljedeće godine i nadam se da će financiranje IMAF-a ponovno biti uspostavljeno. IMAF je, kroz umjetnost performansa, trn u oku institucijama – i upravo takav treba ostati. On ih prisiljava da postavljaju teška pitanja i preuzmu odgovornost za ono s čime ih suočavaju umjetnici IMAF-a.

Uključila sam IMAF i u svoj znanstveni rad jer sam željela uvesti IMAF u akademski okvir, izvući ga iz lokalnih okvira, iz anonimnosti i nevidljivosti te ga smjestiti u širu javnu sferu, gdje mu s pravom pripada mjesto. Potrebno nam je više znanstvenika koji će pisati o IMAF-u jer je važno da njegovo postojanje bude zabilježeno u povijesnim pregledima umjetnosti.

Razočarana sam Ujedinjenim Kraljevstvom i to već mnogo godina, osobito kada je riječ o umjetnosti performansa. Osjećala sam se odbačenom od zajednice umjetnosti performansa, ako je takva zajednica uopće ikada postojala. Čini mi se da, kada se skupine ljudi i organizacije naviknu na redovito dobivanje financijskih sredstava, njihova scena postaje vrlo zatvorena i klišeizirana te je teško postati njezinim dijelom. To mi je prouzročilo veliku psihičku tjeskobu, koja je na kraju dovela do psihičkog sloma. Doista sam željela biti dijelom zajednice umjetnosti performansa. Činila sam sve što je trebalo: sudjelovala sam na izvrsnim radionicama koje je organizirala LADA, odlazila na festivale performansa u Glasgowu, a u rijetkim sam prilikama i sama sudjelovala u izvedbenim događanjima. Zato sam se okrenula od Ujedinjenog Kraljevstva i započela potragu za mjestom koje bih mogla nazvati svojim umjetničkim domom. Tu potragu vodim već gotovo dvadeset godina. Sve što sam ikada željela bilo je osjećati da negdje pripadam kao umjetnica izvedbene umjetnosti. Tri organizacije i festivala koje sam odabrala nisu strogo vezani uz London, no povezani su s londonskom umjetničkom scenom. Čini se kao da se cijela zajednica umjetnosti performansa seli na ta događanja.

White Rabbit, Downing Street, London

Prvi koji bih svakako izdvojila jest Supernormal. Riječ je o jedinstvenom događanju na kojemu su svi dobrodošli. Održava se svake druge godine, a sljedeće izdanje bit će 2027. na otvorenom prostoru u Oxfordshireu, na imanju Braziers Park, koje ima i vlastitu povijesnu poveznicu s Marianne Faithfull. (3)

„Supernormal umjetnicima, izvođačima i glazbenicima pruža platformu za suradnički i kreativni rad, namijenjen novoj vrsti publike koja traži iskustva izvan glavnih kulturnih tokova. Festival je izrazito posvećen malom i intimnom formatu, s publikom od 1500 posjetitelja. Nastao je iz prostora koji vrednuje ideje i maštu, kao i uključivost umjetnika i publike, a ne komercijalizam i profit.“ Upravo sam na tom festivalu prvi put izvela White Rabbit. Ondje sam također organizirala White Rabbit’s Carrot Den, gdje smo moj brat Alex Chase White i ja besplatno hranili posjetitelje festivala, pripremajući hranu s bijelim kunićem i potom dijeleći gulaš. Izveli smo i performans The Visionaries.

Drugi festival koji ću spomenuti jest SPILL Festival. (4) Ne održava se u Londonu, ali, kao što sam već rekla, usko je povezan s londonskim umjetnicima. Ne slažem se uvijek s njihovim političkim stavovima, no riječ je o iznimno važnoj organizaciji, osobito zbog njezina rada.

Treća organizacija koju ću spomenuti jest LADA (Live Art Development Agency). (5) Iako nije riječ o festivalu, LADA organizira pojedinačna festivalska događanja i platforme koje omogućuju da se umjetnost performansa predstavi široj javnosti. LADA ima iznimno važnu ulogu u održavanju živosti umjetnosti performansa (Live Art) te posjeduje opsežnu knjižnicu s rijetkim materijalima o performansu. Osim toga, povezana je sa svim festivalima koje sam spomenula. Smatram da radi izvanredan posao i ako neki od vaših umjetnika iz Hrvatske budu trebali istraživati ovo područje, upravo je LADA mjesto kojemu se trebaju obratiti. Sudjelovala sam na mnogim radionicama koje je financirala, kao i na izvedbenim događanjima koje je organizirala.

Ovo je samo izbor organizacija koje smatram važnima. Postoji ih još mnogo, ali to bi me odvelo u sasvim novu istraživačku pustolovinu.

U istom intervjuu za Artkvart Nenad Bogdanović spomenuo je da ste se prvi put susreli u veljači 2020. na poznatom festivalu NIPAF u Japanu. Koji ste performans ondje izveli i s kojim ste japanskim umjetnicima od tada ostali u kontaktu i nastavili suradnju?

– Da, divni Nenad! Dođe mi da ga jednostavno posvojim i budem mu majka – moj visoki, sjedokosi Srbin. Već dugi niz godina putujem u Japan. Ondje sam surađivala s feminističkom umjetnicom dr. Yoshiko Shimada, koja mi je prijateljica, mentorica i suradnica. Izrazito je poštujem. Upoznala sam je dok sam studirala na preddiplomskom studiju likovnih umjetnosti na Sveučilištu Kingston u Londonu. Susrele smo se na predavanju koje je održavala moja druga prijateljica, Siumee Keelan, (6) koja je predavala suvremenu japansku umjetnost. Yoshiko je na sveučilište došla kao gostujuća umjetnica i tako smo se upoznale. Izvrsno smo se slagale i zajedno osmislile nekoliko performansa. Jedan je uključivao i otiskivanje penisa! Yoshiko je imala dubok utjecaj na mene i moju umjetnost. Dovodila je u pitanje moje predodžbe, pokazivala mi što je sve moguće i jednom mi rekla: „Ako vidiš umjetnika čiji ti se rad sviđa, ukradi njegov rad.“ To je bila prilično neobična ideja! Upravo mi je Yoshiko otvorila posve novo razumijevanje umjetnosti performansa (Live Art) i feminizma. Upoznala me s brojnim umjetnicima u Japanu, među kojima je bio i Seiji Shimada, koji je vodio radionicu visoko u hladnim planinama. Ondje ću, mnogo godina poslije, upoznati Nenada.

Godinama sam putovala u Japan i ondje svaki put ostajala po mjesec dana. Jednom sam otišla posjetiti Yoshiko na dva tjedna, a na kraju ostala dva mjeseca! Zajedno smo putovale u Peking i izvele performans Milk and Honey, a Yoshiko me potaknula da ostanem još jedan tjedan. Ondje sam upoznala Norberta Klassena, (7) člana skupine The International Black Market, kojemu se svidio moj performans The Deep Cleaner. U tom sam performansu otišla u nečiju kuću i čistila je sedam sati. Imala sam volontera koji je snimao performans, a zatim mu prepustila potpunu slobodu da snimku montira na način koji sam odabere. Video je prikazan u galerijskom prostoru, dok je prljava bijela odjeća visjela sa stropa. Međutim, nitko zapravo nije vidio samo čišćenje uživo, pa publika nije mogla znati što je sve izostavljeno iz snimke.

Nakon toga pozvana sam u Bern na festival BONE 12 (2009.), gdje sam za svoj rad dobila honorar, što je u to vrijeme bilo krajnje neuobičajeno. Mislim da je Norbert znao da umire jer se nije mogao odlučiti trebam li performans The Deep Cleaner izvesti u njegovoj kući ili u njegovu studiju. Na kraju je odabrao studio, gdje sam izvodila performans sedam sati, ponovno prema istom načelu kao u Pekingu: netko je snimao i montirao izvedbu, koja je zatim prikazana u kazalištu, dok je kostim od prljave, zaprljane odjeće visio sa stropa.

Dakle, Yoshiko doista mnogo dugujem. Ona je i dalje jedna od mojih umjetničkih uzora i osoba koju istinski poštujem u svijetu umjetnosti. Ipak, pomalo me strah pokazati joj svoje tekstove jer je vrlo iskrena i izravna, a pisanje je njezina strast. Međutim, smatram da je ona iznimno važna feministička umjetnica koju bismo svi trebali poznavati. (8)

Budući da sam već poznavala Japan, ondje sam se već nalazila kada sam odlučila sudjelovati na festivalu NIPAF (Nippon International Performance Art Festival), koji je vodio Seiji Shimada. (9) Njega i njegovu suprugu poznavala sam još od 2013., kada sam sudjelovala na njegovoj radionici u hladnim planinama. Često sam se susretala sa Seijijem, najmanje jednom godišnje, jer sam nastupala s drugim japanskim umjetnicima. Seiji je izvanredan čovjek. Oboje smo vrlo čvrstih stavova i znamo biti tvrdoglavi. Smatram da je i on iznimno važan japanski umjetnik. Seiji je promicao umjetnost performansa diljem Azije. Njegova je uloga bila osobito važna u povezivanju s mjestima na kojima umjetnost performansa dotad nije postojala. Putovao je u zemlje Trećega svijeta i ondje vodio radionice umjetnosti performansa. Izrazito ga poštujem. Surađivala sam s različitim japanskim umjetnicima koji su izrasli iz razdoblja eksperimentalne umjetnosti, među kojima su Dada Kan, (10) Kosaka Mayu, (11) Ando Yu, (12) Mayumi Ishi, (13) koja se brinula o meni (osvojila je zlatnu medalju na izložbi RHS-a u Londonu), te Mizu Fukada. (14) Svi su oni bili povezani s eksperimentalnom umjetničkom školom Bigakko. (15) Svi ti japanski umjetnici imali su dubok utjecaj na mene, moj rad i moje razumijevanje konceptualne umjetnosti. Na mnogo su načina postali moji mentori, učitelji, suradnici i prijatelji. Japanski utjecaj duboko je utkan u moj umjetnički rad.

Pridružila sam se festivalu NIPAF 2020., koji je, nažalost, postao njegovo posljednje izdanje. I taj se festival ugasio zbog nedostatka financijskih sredstava i potpore, premda je Seiji nastavio raditi o vlastitom trošku. Nenad i Seiji već su se poznavali. Bio je to težak festival jer se održavao upravo na početku pandemije. Zapravo, pandemija je već počela dok smo putovali po Japanu, obilazeći različita festivalska mjesta. Počeli smo primjećivati sve manji broj gledatelja i strah od nepoznatih ljudi. Bilo je to doista neobično razdoblje. Duga putovanja, koja su uključivala i deset sati vožnje noćnim autobusima do različitih gradova, potpuno su nas iscrpila. Bilo je to izvanredno iskustvo, ali osobno, a znam da bi se i Nenad složio sa mnom, nikada ga više ne bismo ponovili. Kao umjetnica osjećala sam da me to iskustvo rastegnulo i pomaknulo izvan granica moje zone komfora. Neprestano sam govorila Nenadu da to uopće nije festival, nego da više nalikuje intenzivnoj egzistencijalnoj radionici za umjetnike performansa. Mogu sa sigurnošću reći da smo oboje bili potpuno lišeni sna i odmora, iscrpljeni i bez energije. No upravo se ondje, početkom 2020., razvilo naše prijateljstvo. Zanimljivo je da Nenad izgleda poput jednoga od moje starije braće, pa sam u njemu odmah prepoznala neku bliskost i srodnost. Tijekom cijeloga putovanja emocionalno smo se međusobno podupirali.

Tijekom festivala izvela sam nekoliko različitih performansa. Ponekad nisam znala što ću izvesti, drugi put imala sam neku ideju, a katkad bih jednostavno čekala sve do trenutka kada bih došla na red i tada izvela performans. U Osaki sam izvela rekonstrukciju performansa koji sam izvela još sredinom svojih dvadesetih godina – šamanskog klauna, u kojemu sam se poigravala strahom i apsurdom. To je dobro funkcioniralo. Izvela sam i White Rabbit, u kojemu se bijeli kunić guši pod maskom represije.

Zaboravila sam koje sam još performanse izvela jer smo ih imali toliko mnogo, a zbog iscrpljenosti više nisam mogla pratiti sve što se događalo. Ipak, to je iskustvo koje iznimno cijenim i čuvam. Kao umjetnici performansa možemo rasti i razvijati se jedino ako izađemo u svijet i počnemo djelovati. Trebamo jednostavno izaći pred ljude, izložiti se. Upravo je u tome umjetnost: biti stvaran, biti ono što jesi, biti ranjiv, dopustiti da te nešto izazove i samo izazivati, propitivati percepciju. Čak je i moj performans Feast, koji sam izvela u Novom Sadu, bio izazovan. Ponekad namjerno nastojim stvoriti nelagodnu atmosferu. U ovom je slučaju ona doista bila takva, ali je istodobno privukla ljude – publika je na kraju i sama postala izvođačima.

Bilo je to neposredno prije pandemije. Tada ste Nenadu Bogdanoviću rekli da biste željeli sudjelovati na IMAF-u iste godine. Kada je izbila pandemija, svi međunarodni sudionici otkazali su svoja putovanja, ali vi ste bili jedina umjetnica koja je ipak doputovala na festival. Nenad vam je tada rekao da će vam vrata IMAF-a uvijek biti otvorena. Koliko ste putovali tijekom pandemije i kako danas gledate na karantene koje su u Srbiji bile osobito stroge?

Spike McLarrity i Yoshiko Shimada / Forest Spirit Chichi mountains, Japan

– Bilo je to nakon što smo se vratili u svoje zemlje s putovanja po Japanu. Nekoliko mjeseci nakon našeg putovanja u Japan, dobila sam poziv da u kolovozu 2020. sudjelujem na IMAF-u. Srećom, britanska je vlada ukinula ograničenja kretanja, pa sam se ukrcala u prvi mogući zrakoplov i otputovala u Odžake. Kada smo se susreli u njegovu selu, upitala sam gdje su ostali međunarodni izvođači. Nenad me pogledao i rekao: „Ti si međunarodna umjetnica.“

Nitko drugi nije došao jer su ljudi zbog straha od bolesti COVID-19 otkazali svoje letove. Upoznala sam jednog od lokalnih umjetnika, Sašu, kojeg ste vidjeli kako nastupa u Novom Sadu. Saša mi je prišao, pružio ruku, privukao me k sebi i najtoplije zagrlio. Ja sam još uvijek bila u britanskom načinu razmišljanja, u strahu od fizičkog kontakta s drugim ljudima. „Ovo je Srbija“, rekao mi je Saša, „mi smo tvoji prijatelji.“ Bio je to spoj straha i ljubavi. Tako je izgledao moj prvi susret s njima.

Nenad me odveo u staru zgradu koja je nekoć bila motel, poznat kao okupljalište političara, a bila je obilježena korupcijom i pranjem novca. Stajala je ogoljena od svega što je predstavljala u svojoj prošlosti. Pomislila sam da je to nevjerojatan prostor: bez vrata, bez prozora, bez toaleta, bez ičega – samo prazna ljuska. Nenad, Saša i ja izveli smo performanse pred televizijskom ekipom. Bilo je izvanredno! Upravo sam u toj zgradi započela novo poglavlje svojega umjetničkog puta. Metlom sam čistila prašinu, prala podove, a televizijska ekipa mislila je da sam luda. Usred propadanja i prljavštine prošlosti stvarala sam novi prostor. Bojala sam zidove i radila razne druge stvari. To je postao moj ritual koji sam nastavila prakticirati i sljedećih godina.

Kada se danas osvrnem na to razdoblje, čini mi se neobičnim da sam tijekom cijele pandemije ipak mogla putovati. Rado sam primila sva potrebna cjepiva i platila potvrdu, premda sam imala osjećaj da me država time pljačka. No to mi je omogućilo putovanja tijekom cijelog razdoblja ograničenja. Mogla sam normalno funkcionirati. Čak sam obojila pročelje svoje kuće, pala s krova – što me zamalo stajalo života – a prvoga dana u mjesecu sjedila sam u stolcu za ljuljanje na krovu svoje dograđene kuće, odjevena kao kunić. Čak sam putovala i u Japan, što mi je ponovno omogućilo izlaganje, izvođenje performansa i druženje s prijateljima.

Taj prostor nazivam IMAF-ovim motelom, mjestom na kojemu je umjetnost performansa oživjela. Bila je to posebna, oronula zgrada koja je umjetnicima, uključujući i mene, omogućavala da rade što god žele. Bila je anarhična, bez ikakvih ograničenja koja bi nametali propisi o zaštiti zdravlja i sigurnosti.

Vatra, boja, golotinja, valjanje po prljavštini, vatromet, bose noge koje gaze po razbijenom staklu i bodljikavoj žici. Taj je prostor nudio opasnost, nudio je slobodu, a unutar svoje ogoljene ljuske pružao je i nadu. Kada obični ljudi vide propadanje, ja vidim potencijal. Upravo to umjetnosti performansa daje glas: mi vidimo potencijal, vidimo priliku, vidimo performans.

Ako malo razmislite, Srbija je, kao i sve druge zemlje svijeta, morala pokazati da ozbiljno shvaća ovaj virus. Dok su drugi, mnogo veći i poznatiji festivali morali biti otkazani, mi to nismo učinili. To je Nenadu otvorilo mogućnost da nastavi raditi, primjerice tako što je pozivao umjetnike da osmisle performanse koji bi se snimali. Upravo je tako sve počelo i upravo je to spasilo festival. Tako danas, uz elemente izvedbe uživo, imamo i filmove. To je ujedno otvorilo vrata sudjelovanju većeg broja umjetnika iz mnogih zemalja. A Andrija, koji je jedan od stupova IMAF-a! On je temelj koji je omogućio da se dogodi toliko toga što ljudi uopće ne primjećuju. Primjerice, montirao je sve filmove i postavljao ih na internet, a pružao je i moralnu potporu iza kulisa. (16) Volim te ljude. I Nenad i Andrija potpuno se predaju umjetnosti. Ljudi vide Andriju kako stoji s kamerom i možda ne govori mnogo, ali on je toliko važan za IMAF. Njegov doprinos u vremenu i energiji neprocjenjiv je. Upravo to održava IMAF na životu – velikodušnost drugih ljudi.

Čak i kada umjetnici sami plaćaju svoje avionske karte kako bi u drugoj zemlji izveli performans u trajanju od petnaest minuta, dovoljno je malo bolje razmisliti da bi se shvatilo koliko je izvanredno uložiti toliko vremena, energije i novca. Bez fizičke prisutnosti umjetnika festival bi se sveo samo na internetsko događanje. I ono ima svoju vrijednost, ali ne može zamijeniti izvedbu uživo, proživljeno iskustvo, bol, tugu, radost, strah i susret s publikom uživo.

Već sam prve godine vidjela kako mogu pomoći. To je konkretno značilo da sam unajmila automobil kako bismo imali prijevoz. Tako je Nenad dobio kotače, a mogli smo i prevoziti opremu. Također sam shvatila da mogu pružiti podršku toj dvojici ljudi i pomoći im da se razvijaju. Trideset godina radila sam u socijalnim službama u Ujedinjenom Kraljevstvu i to je bilo područje mojega profesionalnog djelovanja. Mislim na brigu i skrb u širem smislu. Potrebna im je osoba koja će ih podržavati. Tu sam pronašla svoje mjesto: kuhat ću, voziti, biti osoba koja će ih saslušati, ohrabriti i s njima razgovarati o svim problemima.

I Andrija i Nenad postali su moji dobri prijatelji. Koliko mi to znači, postalo je osobito jasno tijekom jednoga od mojih posjeta, kada mi je, nažalost, umro jedan od braće dok sam bila u Odžacima. Morala sam obavijestiti ostale članove obitelji koji žive u Škotskoj. Imam ADHD i tada mi je um bio u stanju izrazite hiperaktivnosti i pretjerane uzbuđenosti. Istodobno sam preuzimala umjetnike u zračnoj luci i vozila ih na festival.

Tijekom jednoga od mojih odlazaka u zračnu luku automobil mi je sletio s ceste. Pokušavala sam izbjeći sudar s dva kamiona koji su mi dolazili ususret iz suprotnih smjerova. U tom mi se trenutku jarak učinio boljom opcijom nego da završim pod njihovim teškim kotačima. Tako sam završila u jarku, usred seoskog krajolika, srećom neozlijeđena. Odjednom su se pojavili svi ti srbijanski muškarci, među njima i policajac koji nije bio na dužnosti. Svi su iskočili iz svojih automobila, sišli u jarak i zajedno podigli moj automobil natrag na cestu. Bio je to nevjerojatan prizor, a možete zamisliti koliko sam bila u šoku. Moja je obitelj upravo izgubila jednoga člana i posljednje što bi željeli bilo bi da istoga dana izgube još jednoga. Morate imati na umu i da ne govorim srpski, tako da se sve to događalo dok sam ja nijemo stajala pokraj ceste. Vjerovala sam tim muškarcima. Nazivam ih svojim anđelima.

Nenad i Andrija sjedili su s drugim umjetnicima i jeli, dok sam ja usred svega razgovarala telefonom s tvrtkom za iznajmljivanje automobila. Obojica su preuzela stvar u svoje ruke i riješila problem umjesto mene, dodajući jedan drugome telefon i dogovarajući zamjenski automobil. Činilo mi se ispravnim prepustiti Srbima da razgovaraju sa Srbima jer je tvrtku za najam automobila više zanimalo tko će platiti štetu nego što je bila spremna saslušati njihovo objašnjenje da mi je upravo umro brat. Sjedila sam između njih, emocionalno slomljena, ranjiva i obamrla, nesposobna čak i jesti. Ali osjećala sam se sigurno. Osjećala sam da se netko brine o meni i da sam doista među dvojicom prijatelja kojima je stalo do mene. To je potpuno promijenilo moje iskustvo Srbije. Upravo je zato moja odluka da im budem podrška, da stojim uz njih i da se dam na raspolaganje na svaki mogući način kako bi IMAF ostao živ, toliko snažna.

Nenad je osnovao festival prije dvadeset osam godina i osjećam da je privilegij postati dijelom obitelji IMAF-a. Nastavit ću to činiti dokle god budem mogla. Ipak, imam supruga koji stari i boluje od Parkinsonove bolesti, a kako mu se zdravstveno stanje pogoršava, to će određivati što mogu, a što ne mogu činiti. Za sada moje srce, ljubav prema prijateljima i ljubav prema Srbiji ostaju snažni. Upravo mi je festival umjetnosti performansa omogućio ovo duboko iskustvo prijateljstva. Ono nadilazi jezik i kulturu. Bila je to teška godina i za Nenada i za mene jer je i on nekoliko mjeseci ranije izgubio brata, pa smo oboje dijelili iskustvo žalovanja. Svoju sam tugu izvela javno, kroz performans u IMAF-ovu motelu, koristeći vatru i vatromet kako bih izrazila svoj bijes, a zatim i u galeriji SULUV. (Ondje je to postalo svojevrsni sveti obred boli, suza i slomljenoga srca.) Upravo mi je to umjetnost omogućila: da svoju tugu podijelim s javnošću. Osjećala sam da je to ispravno. (17)

Ove ste godine na IMAF-u predstavili počasni eat art performans Feast!, kojim ste proslavili završetak svoje doktorske disertacije. Možete li nam ukratko reći nešto o temi disertacije i svojim mentorima?

– Mislim da se još uvijek oporavljam od cijelog tog procesa, jer je sve to još uvijek svježe, premda ću formalno diplomirati u siječnju 2027. Doktorski studij bio je golem pothvat i nisam zapravo znala kakvo me putovanje očekuje. Prethodno sam završila pripremni studij i preddiplomski studij na Sveučilištu Kingston, a potom i diplomski studij vizualnih i izvedbenih praksi na Sveučilištu u Brightonu. Vratila sam se na Kingston kako bih započela svoj istraživački studij. Godine 2020. prethodno sam bila odbijena na Odsjeku za likovne umjetnosti, no odlučila sam da ono što sam tada prijavila zapravo nije ono čime se želim baviti.

Tada mi je prijatelj predložio da se usredotočim na „zeca“. To mi je imalo smisla pa sam osmislila naslov: Umjetnost, mit i folklor zeca (The Art, Myth and Folklore of the Rabbit). Naime, u Ujedinjenom Kraljevstvu poznata sam kao Barnesov Bijeli Zec (The Barnes White Rabbit). Britanski su me mediji 2016. razotkrili – otkrili su tko je čovjek iza maske. Potpuno sam se izgubila u zečjoj rupi te dugotrajne izvedbe. Sastojala se od toga da svakog prvog dana u mjesecu, odjevena u velikog bijelog zeca, sjedim na zidu i mašem prolaznicima jedan sat, u ranim jutarnjim satima, tijekom deset godina! (18) Mediji su izmislili cijelu priču o tome kako mašem prolaznicima da bih ih razveselila ili kako mašem za mir. Bila sam umjetnica performansa koja sjedi na zidu u zečjem kostimu. S vremenom je taj performans za mene poprimio ritualni karakter. Prijavila sam se na doktorski studij, ali su me odbili. Nekoliko mjeseci poslije upoznali su me s kolegičinom prijateljicom koja je radila na Sveučilištu Kingston i koja je nekoliko mjeseci ranije naišla na moj rad.

Spike McLarrity: Uređivanje IMAF-ovog motela

Upravo su izašli sa sastanka na kojem se profesorica Sara Upston raspitivala što se dogodilo s radom o zecu. Obavijestili su je da sam odbijena, nakon čega mi se javila. Doslovno nekoliko tjedana poslije, 1. ožujka 2021., službeno sam postala studentica. To je bilo krajnje neobično, ali dogodilo se. Sara je pomaknula planine birokratske dokumentacije i upravo se tada moj život promijenio. Kada vas sustav odbaci, nije uobičajeno da vas naknadno prihvati. Ali to je bio blagoslov, najbolje odbijanje koje sam ikada doživjela. Želim reći da bih, da sam bila primljena preko studija likovnih umjetnosti, podbacila. Ne bih imala istu podršku koju sam dobila od Sare. Bilo je to izvanredno iskustvo. Činjenica da je bila profesorica suvremene književnosti pokazala se savršenom za mene. Ipak, pokušavala sam je odgovoriti od toga da me primi jer sam bila uvjerena da ne znam pisati. Mogla sam pisati, ali ne na način na koji su drugi željeli da pišem, ako me razumijete. Imala sam problema s pisanjem, a poslije se pokazalo da mi je dijagnosticiran ADHD i disleksija. Ta mi je spoznaja omogućila dobivanje ključne podrške za nastavak doktorskog studija.

I tako je počelo moje putovanje. Sara je bila iznimno velikodušna u pogledu vremena i energije koje mi je posvećivala. Nadilazila je ulogu mentorice; činilo se kao da joj je misija provesti me kroz cijeli proces, bez obzira na to što je potrebno. To je uključivalo brojne intenzivne konzultacije, vježbe pisanja, mnoštvo prijedloga, mudre anegdote i dar za humor. Zbližili smo se, a otkrili smo i da smo oboje kršćani, o čemu se na umjetničkoj akademiji ne govori. Nije to bilo jednostavno putovanje, ali Sara mi je uvijek bila dostupna, odgovarala je na moje sulude e-poruke, vodila me kroz lavinu zbunjenosti i nesporazuma te mi osvjetljavala put kojim sam trebala krenuti, osobito onda kada se činilo da sve tone u tamu. Čvrsta struktura i podrška koju sam imala oko sebe omogućile su mi da napustim ulogu žrtve i uvjerenje: „Obrazovanje nije za ljude poput mene.“ Bila je to duboko ukorijenjena mantra koja je proizlazila iz odrastanja u siromaštvu i okruženju koje nije imalo povjerenja u autoritete. Trebalo mi je mnogo vremena da pronađem unutarnju stabilnost, ali Sara nikada nije odustala od mene. Uvijek sam bila iskrena s njom u pogledu vlastitoga psihičkog stanja, kao i situacija u kojima sam se suočavala sa smrću bliskih osoba – a takvih je tijekom studija bilo nekoliko. No boravak na sveučilištu doslovno mi je spasio život jer mi je pružio mjesto na koje sam mogla dolaziti, mjesto kojem sam pripadala, u kojem sam mogla uživati i sudjelovati u akademskom životu. Bila sam doista vrlo sretna u ulozi zeca. Sjećam se i razgovora s dr. Shimadom u Japanu, kada me pokušavala odgovoriti od doktorskog studija jer je smatrala da ljudi zapravo ne znaju o čemu govore i da je sve to gubitak vremena. Drago mi je što je nisam poslušala jer se inače ne bih ni pokušala upustiti u taj pothvat. Važno je slušati vlastiti glas, bez obzira na ishod putovanja. To je vaše putovanje i ono će vas oblikovati. Isto se događa i s umjetnošću performansa: ona ljude odvodi na vrlo klimave temelje, ali samo putovanje obogaćuje njihov život, baš kao i doktorski studij.

Važno je razumjeti da je doktorski studij struktura koja se nudi ljudima koji žele rasti i razvijati se, a mi sami odlučujemo krenuti na to putovanje. Mentori su tu da nam daju savjete i podršku kako bismo prošli kroz taj proces. Njihove savjete možemo prihvatiti, ali ih možemo i odbaciti. Oni nisu tu da umjesto vas napišu doktorat niti da vam govore što trebate činiti jer je to vaše istraživanje. Razumijem da dolazi do osobnih neslaganja i da je to ljudski; ne slažu se svi sa svojim mentorima. Zato sam imala sreću što sam ostvarila čvrstu vezu sa svim trima mentorima. Ovo je putovanje, a ono što utječe na vas nije sam doktorski studij, nego vaš vlastiti život. Događaju se razne stvari, okolnosti se mijenjaju, mijenjate se vi, vaše ideje i vaši odnosi. To je životno putovanje na koje se upuštate, a ako se sami ne osjećate dobro, lako je okriviti doktorski studij ili sveučilište jer tako imate nekoga koga možete okriviti. Sukobi mogu proizlaziti iz različitih izvora, ali važno je da mi kao istraživači preuzmemo odgovornost za vlastito putovanje.

Spike McLarrity, Art Bar, Tokio

Mentori su ljudska bića; i oni imaju svoja životna putovanja i akademske obveze. Mnogo sam razgovarala s drugim istraživačima o mentorima i odlučno ih branim jer mislim da je vrlo lako na njih prebaciti vlastite emocionalne dvojbe, kao da su oni krivi za ono kroz što prolazimo. Naravno, ako s mentorom imate akademski spor oko svojeg istraživanja, to može izazvati stres koji se potom prelijeva i na svakodnevni život. Za mene se bit doktorskog studija sastoji u putovanju na koje nas on vodi. Nije nužno riječ o objavljivanju rada, nego o tome da stignete na drugu stranu i preživite to iskustvo. Dok sam istraživala, počela sam sva svoja putovanja uključivati u istraživanje kao terenske izlaske, pa sam tako na to putovanje povela i IMAF. Ostajala bih u Srbiji još tjedan dana jer mi je to davalo vremena za pisanje, promišljanje i istraživanje. Unajmljivala sam stanove kako bih imala vlastiti prostor u kojem se mogu usredotočiti i učiti. Festival sam koristila kao bogat izvor informacija i kao mjesto na kojem sam mogla praktično isprobavati misli i ideje kojima sam se bavila.

Konačni naslov rada, koji sam tijekom procesa mnogo puta mijenjala, glasi Hibridna nacija: ponovno osmišljeni životinjski kostim kao neurodivergentni treći izvedbeni prostor (A Hybrid Nation: Reimagined Animal Costume as a Neurodivergent Third Performative Space). Uvelike se oslanja na Homija K. Bhabhu, odnosno na njegovu ideju trećeg prostora i mimikrije. U ovom mi je trenutku teško sažeti istraživanje jer su dojmovi još uvijek svježi. Pitanje „Možete li mi reći nešto o temi svoje disertacije?“ zapravo je izazovno jer sam ja, na mnogo različitih načina, njezin predmet. Umjetnost performansa koristim kao metodologiju. Koristim hibridne životinjske kostime, kao i različite metode pisanja i sažimanja vlastitog putovanja. Ono što je počelo kao jedan bijeli zec na kraju se pretvorilo u mnoštvo hibridnih bića koja su se rasprostranila Europom i stupala u interakciju s različitim kulturama, etikom i shvaćanjima umjetnosti performansa. I sama sam bila na putovanju kao zec, ali moja me profesorica stalno pokušavala navesti da razdvojim zeca od projekta. „To je zec, Spike, a ne projekt.“ Bilo mi je teško odvojiti se od njega jer sam se duboko utisnula u zečje krzno i ondje se osjećala sigurno. Skrivala sam se iza kostima, nesvjesno, ali maskiranje je postalo jedna od središnjih tema: maskiranje identiteta, neurodivergentnosti, nesigurnosti, svakodnevice i životnih iskustava. Mislim da je upravo iz te pozicije istraživanje poprimilo oblik osobnog putovanja, premda me moja Sara često podsjećala da to nije Spikeova biografija, nego autoetnografsko istraživanje. (Da, zovem je „moja Sara“ – to je ono što je postala.) Bila je poput dosadne savjesti akademskog svijeta, nježno me podsjećajući na to što moj rad jest, što nije i na što trebam obratiti pozornost. Jednom sam joj objasnila da je poput osobne trenerice: zatraži od vas da napišete, recimo, petsto riječi, što i učinim, a onda traži još petsto riječi, pa još petsto. Poput trenerice, gurala me izvan mojih ograničenja i granica. Naravno, opirala sam se; mrzila sam to jer mi je bilo neugodno. Ali ona je radila svoj posao: poticala me da razmišljam i da stvari sagledavam iz nove perspektive.

Iskreno govoreći, još uvijek razabirem o čemu je zapravo bilo moje istraživanje. Budući da je to bilo toliko osobno putovanje, sada, kada čitam svoj rad, počinjem ga sagledavati drukčije. Više ga ne oblikujem niti teoretiziram; on je sada objekt koji mogu držati u rukama i s kojim mogu stupati u dijalog kao netko tko mu pristupa izvana. Mislim da sada uviđam kako je, među ostalim, riječ bila o putovanju kroz pitanje pristupa znanju iz perspektive neurodivergentne istraživačice. Počela sam doživljavati i sindrom uljeza: sada kada je rad dostupan javnosti, javlja se onaj stari strah da „nije dovoljno dobar“. U svakom slučaju, završio je, a sada s njim krećem na novo putovanje.

Važno je razumjeti da doktorski studij nije pitanje inteligencije, nego hrabrosti da krenete na putovanje u nepoznato i prihvatite izazove koji se tijekom njega pojavljuju. Spakirajte kovčeg i ponesite sa sobom mrežu podrške jer pred vama je suluda vožnja vlakom. Osjećala sam se kao da sam u japanskom brzom vlaku koji juri kroz krajolik; ponekad sve tako brzo promiče da se zapitate: „Što je to upravo bilo?“ Ako stvari sagledate na taj način, lakše ćete razumjeti o čemu je riječ u tom radu: ne o pokazivanju akademske briljantnosti, nego o nježnosti, ranjivosti, životnoj krizi, obnovi odnosa, rođenju, završetku, gubitku i novom početku.

Moj je rad sve to; sve je utkano u tekst i kostime. Kada bih ga morala sažeti, rekla bih da je moj doktorat zabilježio putovanje kroz linearnu strukturu, promatranu kroz neurodivergentnu perspektivu. Uključila sam poveznicu putem koje čitatelji mogu besplatno pristupiti PDF-u i pridružiti mi se na tom putovanju, zabilježenom u tekstu. (19) Tijekom istraživanja skovala sam i izraz Neurodrifting kako bih ljudima objasnila da postoje dani kada se ne mogu usredotočiti na ono na što oni žele da se usredotočim te da tada doživljavam višedimenzionalnost psihološke drugosti. To je vrlo teško pretočiti u riječi. Izraz „ADHD-iranje“ nije mi pomogao objasniti to iskustvo, dok se čini da ljudi razumiju pojam Neurodrifting ili im se jednostavno sviđa kako zvuči. Svatko ga može upotrebljavati.

Ove se godine na plakatu IMAF-a nalazila fotografija iz vašega performansa Prehistoric Me, izvedenoga prošle godine. Tijekom performansa publika je bila raspoređena u dva nasuprotna reda, okrenuta jedan prema drugome, preko prostora kroz koji ste se kretali. Nosili ste masku i odjenuli kostim vrlo živopisnog dizajna koji je funkcionirao gotovo poput pokretne slike. Možete li nam reći nešto više o tom performansu?

– Da… Moja je fotografija završila na naslovnici plakata IMAF-a! Bila sam presretna jer već godinama promatram brojne plakate na Nenadovu zidu. Taj je zid svojevrsno svetište performansa – poput osvajanja neke nagrade ili, u svijetu performansa, ekvivalenta pojavljivanju u časopisu Vogue. Mnogo mi je značilo vidjeti tu fotografiju svojega prapovijesnog ja.

Više volim nastupati posljednja jer mi to daje vremena da kao suorganizatorica podržim druge umjetnike i riješim sve probleme koje Nenad treba da preuzmem ili sredim. Uglavnom ne razmišljam previše o vlastitom nastupu sve do nekoliko sati prije izvedbe, kada napokon imam prostora početi razmišljati o tome što bih željela napraviti. Iako me Nenad zamoli da napišem sažetak performansa.

Važno je razumjeti način na koji radim. Ako mi unaprijed opišete kakav će performans biti, za mene je on već izveden. Zato obično ponudim neki egzistencijalni opis, a zatim sam slobodna osmisliti izvedbu kao odgovor na svoje okruženje ili životna iskustva u tom trenutku.

Prehistoric Me razvio se oko ideje držanja svjetla prema budućnosti, a potom bivanja preplavljenim agresivnom glazbom koja me uznemiruje, potresa mene i publiku. To je bolno, prodire u naša osjetila. Za to je zaslužan Daniel iz SULUV-a, koji je nevjerojatan. Uvijek mi u posljednji trenutak izađe ususret i uspije sve realizirati. Često mu se naginjem preko ramena i govorim: „Nije dovoljno ljutito, nije dovoljno uznemirujuće, nije dovoljno heavy metal!“

Središnja ideja performansa bila je pozicioniranje ljutnje, koja je za mene u tom trenutku predstavljala ratove što se odvijaju oko nas, buku toksične maskulinosti koja uništava čitave narode. Postavljajući sebe u ulogu mirnog objekta koji drži svjetlo, ali istodobno penetrirajući vlastiti anus, uši i nos četvrtastom olovkom, simbolički sam prikazivala pokušaj uklapanja u društvo. Time se također isticalo pitanje razumijevanja različitosti u društvu i načina na koji možemo živjeti zajedno unatoč različitim kulturnim iskustvima. Doista je boljelo pokušavati penetrirati se četvrtastom olovkom, osobito bez ikakva lubrikanta.

Kada se osvrnete na neke od dokumentarnih vizualnih arhiva performansa, možete vidjeti članove publike kako rukama prekrivaju uši. To nema smisla ako niste bili ondje, ali ipak vas navodi da se zapitate: zašto prekrivaju uši?

Kostim je bila haljina koju sam kupila na lokalnoj tržnici. Kada sam je ugledala, pomislila sam: da, upravo to želim odjenuti. Pokrivalo za glavu izradila sam od vreća za smeće, kojima su mi bile omotane i noge, zajedno s bijelim papirom za umatanje. Sve se razvijalo vrlo spontano. Nisam satima ili danima razmišljao o tome. Bio je to happening. Takve stvari ne morate planirati, jednostavno im dopustite da se dogode.

Zahvaljujem Danielu jer ste i ove godine mogli vidjeti njegov doprinos: odabrao je glazbu za Feast!, kao i glazbu za prošlogodišnji performans. Svaki put pogodi upravo ono što treba. Zahvalan sam mu na njegovu doprinosu izvedbama.

Istaknuli ste da je publika, prema fotografiji na plakatu, bila raspoređena u dva reda. To me iznenadilo jer nisam očekivala takav raspored publike. Zamolila sam Nenada da organizira sjedenje publike s obje strane galerije jer mi je dosadio format prostora čija je uporaba bila ograničena – uvijek na jednom ili drugom kraju. Željela sam narušiti tu monotoniju.

Yoshio Nakajima i Spike McLarrity

Nisam imala pojma što je Nenad organizirao jer je mislio da upravo to želim, a ono što je osmislio bilo je mnogo bolje nego što sam mogla zamisliti. To je promijenilo performans; zapravo, rekao bih da ga je upravo to učinilo onim što jest. Nenad je rasporedio sve ljude kao da stoje na mimohodu. Ušla sam u svojevrsni vizualni koridor pogleda koji su me promatrali iz različitih kultura.

Naravno, kao i nakon svakog performansa, i ovdje se naknadno mogu pridodati različita značenja, premda u samom trenutku izvedbe značenja još nije bilo. Sve se tek oblikovalo i stvaralo značenje. Čak ni svjetlo nije pripadalo meni. Kada se osvrnem, shvaćam koliko je suradnje bilo uključeno u ovaj performans. Čak i sama spremnost publike da stane u dva nasuprotna reda, ne znajući što će se dogoditi, bila je dio te suradnje. To je bio nusproizvod Nenadove odluke, od koje sam imala golemu korist.

I da, potajno sam doista željela završiti na naslovnici plakata, a upravo je ta fotografija to omogućila.

Zanimljivo mi je što ste opisali da je kostim funkcionirao poput pokretne slike. Sviđa mi se ta ideja, to je lijepa predodžba s kojom se može poigrati. Prehistoric Me bio je moja vlastita izvedbena modna pista. Prethodnih sam godina surađivala s različitim umjetnicima koji su modne piste koristili kao izvedbenu platformu. To su Charlie Murphy (20), Marcia Farquhar (21), Aine Phillips (22) i Franko B (23). Svi su oni na različite načine utjecali na mene. I tako sam, zahvaljujući Nenadu, dobila vlastitu modnu pistu.

I na kraju, nažalost, ove godine nisam uspjela pratiti program u Odžacima. Koji ste performans ondje predstavili? Nenad Bogdanović rekao je da su na vašu inicijativu u Odžacima pokrenuli događanje „Dan zeca“ i popratne dječje radionice.

– Šteta što niste mogli doći u Odžake jer atmosfera ondje nosi posve posebnu energiju u usporedbi s galerijskim prostorima Novoga Sada ili Berlina. Moje ovogodišnje predstavljanje bilo je duboko povezano s usmjerenošću na zajednicu koja određuje moj odnos prema tom gradu. Nenad Bogdanović potpuno je u pravu. Pokrenula sam „Dan zeca“ i popratne dječje radionice kao svjestan čin umjetničkog povezivanja. Nenad već godinama obavlja nevjerojatan posao vodeći IMAF, no suvremena umjetnost performansa lokalnoj se publici često može činiti stranom ili je ona lako može zanemariti. Željela sam promijeniti takvu dinamiku, ne namećući im avangardne koncepte, nego nudeći dar neposrednog sudjelovanja. Već sedam godina vlastitim sredstvima financiram te besplatne radionice, a zec pritom postaje pristupačan pokretač okupljanja. Poziva lokalnu djecu, poput Anje, Mije, Kaline i mnogih drugih koji nam se pridružuju, da izrađuju vlastite maske, prijeđu granicu pukih promatrača i sudjeluju u veseloj povorci. Kroz igru zajednica prirodno ulazi u taj treći, izvedbeni prostor.

Svake godine osmišljavam drukčiju temu kako bih zadržala zanimanje djece i potaknuo njihovo sudjelovanje. Istraživali smo različite likovne tehnike i tehnike izrade rukotvorina, od slikanja, tiskanja i izrade nakita do rada s akrilnim bojama i glinom. Obitelji su oslikavale majice i šešire koje sam im osigurala, a uvijek mi je bilo važno omogućiti im pristup profesionalnim likovnim materijalima, poput pravih slikarskih platna i visokokvalitetnih boja.

Ovogodišnja tema, Arheologija i umjetnost, bila je svjestan pokušaj uključivanja lokalne zajednice. Bio je to zahtjevan proces. Nenad se isprva obratio lokalnoj knjižnici, s kojom je povezana arheološka muzejska jedinica. Premda se u početku činilo da su zainteresirani, ništa se konkretno nije ostvarilo. No to nas nije zaustavilo. Kada smo stigli u Odžake, svejedno smo posjetili muzej. Nevjerojatno je da sam slučajno sa sobom imala knjigu o arheologiji koju mi je darovao jedan drugi umjetnik. Ondje smo susreli jednoga od lokalnih arheologa koji se toga dana zatekao u muzeju i pokazalo se da je upravo on autor knjige koju sam držala u ruci! Bio je to izvanredan, gotovo sudbinski susret. Tijekom svih godina koliko dolazim u Odžake, vjerojatno sam desetak puta prošla pokraj te zgrade, a da uopće nisam znala o čemu je riječ. Ljubazno su nam omogućili prekrasan privatni obilazak zbirke. Moj službeni prijedlog radionice bio je usmjeren na korištenje te baštine kao polazišta za umjetničko stvaranje:

Arheologija i umjetnost – inspiracija muzejskom zbirkom Muzejske jedinice Odžaci

Naslov: Dan zeca

Mjesto održavanja: Gradski trg u Odžacima (pokraj sportskog centra)

Koncept: Promatrat ćemo slike predmeta iz muzejske zbirke i postavljati pitanja o tome kako su nastali. Tko je izradio te predmete? Umjetnik? Netko iz zajednice? Izradit ćemo kolaž, odnosno vlastiti arheološki plakat, koristeći papir, ljepilo i akrilne flomastere kako bismo oblikovali novu, zamišljenu verziju drevnoga artefakta. Tijekom proteklih sedam godina organiziranja ovoga događanja uglavnom bila sam prepuštena sama sebi jer je to bio moj osobni projekt, premda uvijek uz podršku Nenada, Andrije i IMAF-a. Lokalna televizijska ekipa svake je godine dolazila snimiti prilog i razgovarati sa mnom, a ponekad sam uspijevala angažirati i lokalne umjetnike performansa, što mi je bilo od velike pomoći.

Organizacija nije bila jednostavna. Bilo je mnogo pritiska i stalne tjeskobe i pitanje hoće li se obitelji uopće pojaviti. No ova je radionica u svojoj osnovi bila usmjerena na rušenje institucionalnih granica. Radilo se o tome da se nešto „drukčije“ donese na javni trg i pokaže koliko to može biti normalno i blisko ljudima. IMAF-u je tako pridružena ljudska dimenzija s kojom se lokalno stanovništvo moglo poistovjetiti. Ponekad bi prije događanja roditelji zaustavljali Nenada na ulici ili u lokalnim trgovinama kako bi ga pitali o predstojećoj radionici. Za mene je to bio najveći uspjeh: zajednica je dobila pristupačan razlog da mu sama priđe.

Ove je godine bilo manje sudionika nego inače, ali ono što je radionicu učinilo posebno važnom bilo je to što se pojavio upravo onaj arheolog, i to sa suprugom i četverogodišnjom kćeri. Dok sam u tišini pripremala i omogućavala korištenje likovnih materijala, budući da djeca ne govore engleski, arheolog im je mogao objasniti povijesni kontekst predmeta koje su odabrala oslikavati. On je povezivao prošlost, a ja sam kroz umjetnost povezivala sadašnjost. Tako je nastao prekrasan hibridni način rada i komunikacije, u kojem se kreativni ritam odvijao sasvim spontano i bez poteškoća. Ova je godina ujedno bila i moja posljednja radionica. Primijetila sam postupno smanjenje broja sudionika: nekoć smo okupljali i do trideset obitelji, a sada ih je desetak. Ubuduće više ne mogu opravdati osobno vrijeme, energiju i financijske troškove koje takav projekt zahtijeva. Ipak, organiziranje ovih IMAF-ovih radionica za lokalne obitelji bilo je izvanredno i nezaboravno iskustvo.

White Rabbit, The Drummer

Naravno, Bijeli Zec obično se pojavi usred radionice ili na njezinu kraju, a njegova je prisutnost uvijek srdačno prihvaćena. Međutim, ove godine namjerno nisam ponijela cijeli kostim. Umjesto toga nosila sam ručno izrađenu heklanu kapu koju sam kupila na festivalu folklora u Ujedinjenom Kraljevstvu prije putovanja u Srbiju. To je ista kapa koju ste vidjeli na meni tijekom mojega performansa Feast! u galeriji SULUV. Uobičajeno se ovo događanje održava neposredno prije festivala, kao lijep način zaokruživanja ljeta prije nego što se djeca vrate u školu. Zbog nesporazuma oko datuma ove smo ga godine pomaknuli na kasniji termin festivalskog programa.

No upravo u Odžacima nadilazim tradicionalne londonske granice lika Bijelog Zeca. Prvoga dana u mjesecu i dalje bih ustajala rano, zauzela mjesto na lokalnom raskrižju i mahala ljudima koji su odlazili na posao ili u školu. Nevjerojatno je da su reakcije bile potpuno jednake onima uz Temzu u Londonu. Vozači su trubili, mahali mi i pokazivali palac prema gore. Ljudi su mi prilazili kako bi se fotografirali sa mnom, potpuno se uživljavajući u ono za što su vjerovali da je domaći „srpski zec“. U tom sam trenutku bila Srpkinja. U potpunosti sam prešla granice stvarnosti i kultura, kao i granice koje mi omogućuje sam kostim. Okupljanje ljudi u tome je srž Dana zeca.

Dok prolazim kroz sva vaša pitanja i osvrćem se na cijelo ovo putovanje, pitam se kako se sve to međusobno povezuje. Ono što bih željela da čitatelji ponesu iz ovoga razgovora jest osjećaj radikalne otvorenosti. Moj se rad bavi stvaranjem performansa i prostora koji okupljaju ljude, ponekad kako bi se kroz živu umjetnost postavila teška pitanja. Ne postoji ispravan ili pogrešan način da se to učini; vrijednost se jednostavno nalazi u samoj prisutnosti umjetnice koja izvodi performans. Riječ je o obogaćivanju naših života i života drugih ljudi, a besplatna radionica u Odžacima prekrasan je, izrazito liberalan primjer povezivanja zajednice.

Riječ je i o nadahnjivanju nove generacije srpskih umjetnika, od kojih će neki možda s vremenom zakoračiti u svijet žive umjetnosti i performansa. Iz korijena IMAF-a posađeno je sjeme. Nadam se da će se njihova kreativnost njegovati kako bi sazrela u zdravu želju za istraživanjem, avanturom i povezivanjem s drugim kulturama, društvima i „drugima“.

Tko zna kakva će životna putovanja ta djeca odabrati? Hoće li krenuti putem akademske karijere, zaposliti se na nekoj lokalnoj farmi ili jednostavno provesti život opuštajući se u kafiću? Važno je da sami biramo što ćemo raditi u životu, čak i onda kada nam se čini da izbora nemamo. Kroz prostor i djelovanje IMAF-a tijekom svih ovih godina pokazali smo da je istinski utjecaj festivala na ljudske živote toliko dubok da ga je jednostavno nemoguće izmjeriti.

Bilješke

(1) Autorica: Isabelle Truscott; „Pionir LGBTQ+ novinarstva“ i „istaknuta figura“ u borbi za LGBTQ+ prava – tako su Andrew Lumsdena opisivali njegovi poštovatelji nakon njegove smrti 1. studenoga. Lumsden, rođen 1941., bio je iznimno utjecajna osoba: 1971. bio je jedan od suosnivača časopisa Gay News, jedne od prvih vodećih LGBTQ+ publikacija u Ujedinjenom Kraljevstvu; 1970. pridružio se aktivistima Gay Liberation Fronta (GLF), a pomogao je i u organizaciji prvog događanja Gay Pridea 1972. godine. Izvor: LGBTQ+ Journalism Network – Andrew Lumsden

(2) Marina Abramović Institute (MAI); predstavlja i podupire umjetnost performansa na globalnoj razini. Kroz proces koji vode sami umjetnici, Institut njeguje multidisciplinarni pristup performansu, s posebnim naglaskom na dugotrajne izvedbe. MAI nastoji odgovoriti na složenost suvremenoga trenutka kako bi kroz performans potaknuo promjenu svijesti i percepcije ljudskih bića. Institut potiče interdisciplinarnu suradnju i povezivanje praktičara iz svih područja, uključujući umjetnost, znanost, tehnologiju i duhovnost.Izvor: Marina Abramović Institute

(3) Supernormal i Braziers Park; Supernormal – o festivalu; Braziers Park Braziers Park dom je jedne od najstarijih sekularnih namjernih zajednica u Europi. Ondje živi i radi tridesetak ljudi u prekrasnoj povijesnoj vili i na imanju, zaštićenom kao kulturno dobro II. stupnja (Grade II), izgrađenom u neogotičkom stilu Strawberry Hill, na rubu Ipsdena, malog sela u blizini Wallingforda u Oxfordshireu u Engleskoj. U blizini se nalaze Ridgeway, Chiltern Hills i rijeka Temza, a na imanju djeluju sekularna namjerna zajednica i Škola integrativnih društvenih istraživanja. Zajednica se bavi integrativnim društvenim istraživanjima, grupnim procesima, ekološkom poljoprivredom i radom na postizanju održivosti. Ova jedinstvena zajednica upravlja prostorom kao obrazovnim i *centrom za događanja te organizira vlastite tečajeve i događanja. Nudi smještaj s prehranom, kao i mogućnost kampiranja za grupne susrete, festivale, stručne konferencije i simpozije. Prostor se također koristi kao filmska lokacija za velike i male filmske produkcije.

(4) SPILL; je umjetnička organizacija i registrirana dobrotvorna ustanova sa sjedištem u Ipswichu, na istoku Engleske. Surađuje s umjetnicima i lokalnim zajednicama na stvaranju neobičnih i nezaboravnih umjetničkih projekata u svojem gradu i šire. Uspostavlja lokalna partnerstva kako bi omogućila umjetničke aktivnosti u trgovinama, crkvama i javnim prostorima. Njihov intimni prostor i radionica zovu se Think Tank. Ondje predstavljaju umjetničke performanse, izložbe, razgovore i projekcije te organiziraju svoj vrlo cijenjeni rezidencijalni program za umjetnike. Izvor: SPILL Festival

(5) LADA – Live Art Development Agency; LADA je dobrotvorna organizacija sa sjedištem u Londonu, posvećena razvoju istraživanja, umjetničke prakse i infrastrukture umjetnosti performansa (Live Art). Osnovale su je 1999. Lois Keidan i Catherine Ugwu, koje su prethodno zajedno radile u Odjelu za umjetnost performansa Instituta za suvremenu umjetnost (ICA), gdje su tijekom 1990-ih predstavljale umjetničke prakse koje su pomicale granice i znatno pridonijele razvoju umjetnosti performansa u Londonu i Ujedinjenom Kraljevstvu. Nakon odlaska iz ICA-e, uz financijsku potporu Londonskog umjetničkog odbora (London Arts Board), osnovale su LADU kao izravan odgovor na sve veću potrebu za potporom i infrastrukturom za umjetničke prakse u području Live Art. Organizacija je tijekom sljedećih desetljeća imala ključnu ulogu u priznavanju umjetnosti performansa kao zasebnog umjetničkog područja. Izvor: Live Art Development Agency

(6) Siumee Keelan; kustosica je specijalizirana za japansku umjetnost nakon 1980-ih. Pokrenula je projekt After Hiroshima: Nuclear Imaginaries u suradnji s organizacijom Copand Arts, britanskom organizacijom specijaliziranom za kinesku i japansku umjetnost i kulturu. Izvor: openDemocracy – After Hiroshima: Nuclear Imaginaries

(7) Norbert Klassen; rođen 30. svibnja 1941. u Duisburgu u Njemačkoj. Umro 1. prosinca 2011. u Bernu u Švicarskoj. Dvije skupine činjenica, dvije prividno jednostavne rečenice: razdvojene točkama, ali s jednim podrazumijevanim subjektom. A između njih mali razmak. Ne veći od uobičajenog razmaka između dviju riječi. Možda tek širina jednog daha .Izvor: In Memoriam – Norbert Klassen

(8) Yoshiko Shimada; japanska feministička umjetnica, aktivistica i istraživačica. Rad Yoshiko Shimada usmjeren je na sociopolitičke napetosti i povijesnu amneziju nakon Drugoga svjetskog rata. Istražuje složenost rodnih uloga te seksualnih i kulturnih identiteta povezanih s japanskim kolonijalizmom i imperijalizmom, služeći se širokim rasponom umjetničkih i znanstvenih praksi, koje često ostvaruje u suradnji s drugima. Izvor: AWARE – Yoshiko Shimada

(9) Seiji Shimada; Nakon što je kao srednjoškolski aktivist pokazivao zanimanje za sport, književnost i supkulturne pokrete osamdesetih, Seiji se tijekom 1970-ih usmjerio prema umjetnosti akcije (action art).Jedan je od najaktivnijih umjetnika performansa u Japanu i Aziji te je sudjelovao na više od 400 međunarodnih festivala umjetnosti performansa. Često vodi radionice kojima promiče umjetnost performansa, osobito u Aziji. Njegov rad i poučavanje utjecali su na brojne umjetnike, a pridonio je i nastanku međunarodnih festivala umjetnosti performansa u mnogim azijskim zemljama. Izvor: Performance Art – Seiji Shimoda

(10) Dada Kan – umjetnički identitet: zen + dada = nagost; Rođen 1920. godine, Kanji Itoi usvojio je pseudonim Dada Kan u svojem manifestu iz 1961. godine. Njegovu umjetničku metodologiju povjesničari umjetnosti saželi su jednostavnom jednadžbom: „Zen + dada = nagost“. Nastojio je ogoliti konzumerizam i komercijalizam umjetničkog svijeta koristeći vlastito golo tijelo kao sredstvo za izražavanje sirovih, meditativnih i antikapitalističkih stavova. Izvor: Recalling the Days of Expo Art

(11) Kosaka Mayu; rođena je 1950. godine u Tokiju. Godine 1971. upisala je umjetničku školu Bigakko, gdje je studirala pod mentorstvom Yutake Matsuzave, pionira konceptualne umjetnosti. Izvor: Kosaka Mayu – The Bigakko Years

(12) Ando Yu; Kratka biografija: Rođen 1943. u gradu Kawasaki, u prefekturi Kanagawa. Nakon rata preselio se u Fuji, u prefekturi Shizuoka. Godine 1961. završio je srednju školu Fuji u prefekturi Shizuoka. Preselio se u Tokio, gdje je neko vrijeme lutao. Godine 1967. ponovno se preselio u Tokio. Pohađao je Tokijski umjetnički fakultet, gdje je upoznao Mitsugua Ozaka (restauratora) i Katsuoa Kogu (bakroresca i minijaturista).Godine 1969. pohađao je nastavu Nakanishija Natsuyukija u umjetničkoj školi Bijutsu Gakko.Izvor: Ando Yu – biografija

(13) Mayumi Ishi; Mayumi uzgaja ruže u posudama na svojem krovnom vrtu u Tokiju. Velika je obožavateljica Pierrea-Josepha Redoutéa i njegove zbirke slika ruža. Njezin slikarski stil doista podsjeća na Redoutéov. Prepoznala sam tu sličnost odmah i upitala je voli li njegova djela, na što joj je lice zasjalo. Nakon toga smo se izvrsno slagale! Posebno je proučavala reprodukcije Redoutéovih slika kako bi razvila vlastiti pristup botaničkoj umjetnosti. Izvor: Intervjui s dobitnicima zlatnih medalja RHS-a za botaničku umjetnost 2017. iz Azije i Australije Također je pohađala Bigakko, a njezin suprug bio je jedan od osnivača te škole.

(14) Mizu Fukada; S Mizu sam mnogo puta surađivala u okviru svojega lika Bijelog kunića (White Rabbit).

(15) Istraživanje Yoshiko Shimada o umjetničkoj školi Bigakko; pruža detaljniji povijesni pregled njezina djelovanja i njezine uloge u japanskoj umjetnosti. Izvor: Gendaishicho-sha Bigakko: Undercurrents in Japanese Art and Politics

(16) Internetski performans za IMAF; Online performans za IMAF – nešto doista prekrasno: YouTube – IMAF

(17) Performans posvećen preminulom bratu; Fotografije performansa možete pronaći na Facebooku Nenada Bogdanovića: Facebook – fotografije performansa Ovdje je i poveznica na snimku performansa na YouTubeu:[YouTube – performans](https://www.youtube.com/watch?v=FbEQLTRcOVo\&utm_source=chatgpt.com)Performans nosi naslov „An Action of Mourning: Grieving for a Brother“ (Čin žalovanja: tuga za bratom).

(18) Čovjek koji se odijeva u bijelog zeca u Barnesu; „Iznenađujem putnike na putu na posao kako bih im odvratio misli od loših vijesti“ https://www.standard.co.uk/news/london/man-who-dresses-as-white-rabbit-in-barnes-i-surprise-commuters-to-take-their-minds-off-bad-news-a3387556.html

(19) A Hybrid Nation: Reimagined Animal Costume as a Neurodivergent Third Performative Space; PDF istraživanja dostupan je za besplatno čitanje, a dokumentacija umjetničke prakse može se pronaći na mrežnoj stranici: www.spikemclarrity.com

https://researchke.kingston.ac.uk/ws/portalfiles/portal/56663984/McGarrity-S-56663863.pdf

(20) Safe Light; performans i opsežan fotografski rad nastao kao kritički osobni odgovor na utjecajna povijesna djela iz područja fotografije, slikarstva, performansa i pokretnih slika. Među njima su studije ljudskog kretanja Edwarda Muybridgea, Duchampova slika Akt silazi stubama br. 2 (1912.) i performans Franka B. I Miss You (1999.–2005.). Charlie Murphy – Safe Light

(21) „NAPRAVITE MODNU PISTU I NA NJOJ MODELOM PREDSTAVITE VLASTITU ODJEĆU. GOVORITE O SVAKOM ODJEVNOM PREDMETU POJEDINAČNO, SVE DOK NE OSTANETE BEZ ODJEĆE ILI VREMENA.“; Acts of Clothing izveden je 20. rujna i 7. listopada, u samo dvije izvedbe, u galeriji CGP London, u sklopu programa DIFFIKUΛT. Marcia Farquhar – DIFFIKUΛT

(22) The Lost Runway Aine Phillips; opsežan je suradnički projekt posvećen sjećanju na nestale žene i djevojčice. Tijekom jednotjedne radionice nastaje zbirka skulpturalnih kostima, a projekt završava izvedbom na modnoj pisti, pri čemu je svaki kostim posvećen jednoj od nestalih djevojčica. (Spike je bio jedan od modela, nosio je crnu periku i bio trudan.) Aine Phillips – The Lost Runway

(23) I Miss You; performans je umjetnika Franka B., rođenog u Italiji, a nastanjenog u Ujedinjenom Kraljevstvu. Bio je dio programa Live Culture, niza događanja posvećenih performansu, održanih u muzeju Tate Modern od 27. do 30. ožujka 2003. godine. I Miss You izveden je u Turbinskoj dvorani Tate Moderna kao završni događaj programa. Za potrebe izvedbe prizemlje Turbinske dvorane preoblikovano je u modnu pistu. Dugačka traka bijele tkanine protezala se cijelom dužinom prostora, a uz njezine su rubove bila postavljena stroboskopska svjetla. Publika je performans pratila s obiju strana piste, dok su na njezinu kraju bili smješteni fotografi koji su snimali izvođača kako dostojanstveno i nepokolebljivo hoda s jednog kraja piste na drugi, poput modela na tradicionalnoj modnoj reviji. Tate – Franko B

#IMAF #Nenad Bogdanović #Spike McLarrity #Suzana Marjanić #The Barnes White Rabbit

Nasumičan izbor

Upišite pojam za pretragu ili pritisnite ESC za povratak na stranice

Skoči na vrh