Ovaj tekst započeo sam pisati u jednom kafiću u centru Dioklecijanove palače (skraćeno: u Getu), ali ga sigurno neću tu završiti. Zašto? Zato što je njegov ambijentalni ugođaj postao neugodan: zbog prenamjene je sada jestilište za turiste pa je vonj užeglog ulja i grila teško podnošljiv mome domaćemu nosu. A do nedavno je to bilo mirno i udobno mjesto za pijuckanje, lagano mućkanje glavom i pisuckanje. Slogan „Kao kod kuće“, koji se već godinama nalazi na kesicama šećera ovog lokala, mojih je vijuga djelo i prodao sam ga za pristojne pare njegovom tadašnjem vlasniku. Točno je izražavao bit atmosfere koja je u njemu vladala, prije ove invazije luzera s kruzera koji se tiskaju uskim ulicama Palače i konzumiraju fancy jela i pića u njenim mnogobrojnim hranilištima, redizajniranima po njihovom masovnom ukusu. Mome osjetljivome domaćem želucu od svega toga prijeti gastritis.
Nekidan se nama nekolicini lokalaca dogodio cjelodnevni brain storm & hearts warm boravak, u eksterijeru i interijeru, posljednjeg autentičnog lokala u centru Splita koji je de facto zalogajnica (koja lijepa domaća riječ!), a de iure se zove „Dioklecijan“. Mi ga zovemo „Tri volta“, skraćeno „Trica“ (a to stvarno jest, u košarkaškom i alkarskom smislu riječi). Dakle, tu se može pojesti isključivo domaća spiza (sir, pršut, lešo govedina, punjene paprike itsl.) po domaćim cijenama. To se mjesto nije promijenilo zadnjih 50 godina, ostalo je otporno na sve trendovske, pomodne i dizajnerske utjecaje, čuvajući u svojoj unutrašnjosti duh neorealizma, socijalizma i humanizma, kao da nikada nije čulo za trans-humanizam, tehno-feudalizam i ostale aždaje novog doba i poretka. Kao takvo, garant je kontinuiteta našeg identiteta i konzervator našeg mentaliteta. I kao takvoga bi ga trebalo zaštiti kao kulturno i javno dobro prvoga i posljednjega reda.
Open minds – closed hearts; to je stanje koje svijet stimulira i promovira. U otvorene umove se onda ubacuje svašta, ponajviše trasha, ljudima se od toga pomiješaju živci, a to odgovara novim vladarima koji djeluju pod egidom: „Pomiješaj pa vladaj“ (vladari staroga kova su prakticirali onu Podijeli pa vladaj“). Mnogo ljudi dobiju upalu misli od svih tih sastojaka koje su dali da im ubace u glavu, što je lako kada čovjek nema filter otvorenog srca. A kada se događa susret i spoj tih dvaju otvorenosti, moždane i srčane, onda je to događaj u kojima se jedni drugima događaju svi koji u njemu sudjeluju pa se tek onda događa i nešto, nešto zaista vrijedno pamćenja i praktičnog primjenjivanja zapamćenog. Naša dva putnika namjernika sa sjevera Hrvatske, koja su nam se nakratko pridružila, nisu mogli priključiti se toj zabavno-poučnoj gozbi zbog visokog splitskog napona na kojem smo, tog radnog popodneva, započeli kuhati duhovnu večeru pa su otišli okupati se u moru, iako im je bilo srdačno ponuđeno kupanje u valovima riječi i gutljajima vina ili piva.
Ne može svatko uskočiti in medias res; tako ni ja nisam mogao odmah skočiti u pun lonac slavonske hrane u Đurđevcu, trebao sam se najprije akomodirati nekim aperitivom i predjelom. Nema veze, učimo se i dokle učimo – dotle smo živi. Najbolje učimo s onima – i od onih – koji su različiti od nas, oni nama – i mi njima – najefikasnije pomažu naći pravu mjeru svega. Mi splitsko slani, kad se nađemo skupa u istoj vibri, presolimo svako jelo, a onda je ono i mačkama preslano pa radije sjedaju za stol s nekim sivim miševima. Isto tako, istočni susjedi znaju servirati preslatke slastice (iza kojih ostaje gorak okus u ustima), a sjeverni nam nude premasnu hranu (koja voli postati salo oko stomaka). U svakom slučaju, bez soli bi sva jela bila bljutava (s tim se svi slažemo), a o ostalome ćemo se dogovoriti – ljudi smo, nismo roboti.
Estetika iznad etike
Cjelovečernji dokumentarac „Reisentahl“ Andresa Veiela gledali smo nas trojica u kinoteci „Zlatna vrata“, više se ni tu neće prikazivati. Leni je bila kći ambiciozne majke koja je kroz nju ostvarivala svoju nerealiziranu karijeru. Bila je od malih, a dugih, nogu ljepotica i lijepom je ostala decenijama poslije. Umrla je u vrlo lijepoj starosti od 101 godine. Karijeru je započela kao glumica, njena je zvijezda zasjala na njemačkom nebu 1932. filmom „Plava svjetlost“, a zvijezda Adolfa Hitlera 1933. (kada je izabran za kancelara). Leni Reifenstahl je bila rođena umjetnica i kao takva je i umrla. Hitler je želio biti umjetnik, ali ga nisu primili na Likovnu akademiju u Beču pa se prebacio u niže duhovno polje tj. politiku, a Austriju je anektirao 1938. (svakako s osvetoljubivim apetitom). Sljedeće godine je započeo Drugi svjetski rat, invazijom na Poljsku. Za razliku od arta (u kojemu od početka nije bio uspješan), u ratu je u početku bio vrlo uspješan.
Njegova ideološko-politička slika svijeta je nastala na izopačeni umjetnički način: ono što je umjetnosti stilizacija (odbacivanje suvišnoga), kod njega je bilo eliminacija suvišnih (Židova, Cigana, Slavena, hendikepiranih). Čitava Njemačka je bila njegovo platno po kojemu je slikao riječima tisućugodišnju budućnost Trećeg Reicha. Govor koji ga je lansirao u orbitu održao je 1934. na 6. kongresu Nacional-socijalističke radničke partije u Nunbergu, a započeo ga je s: „Drugovi i drugarice“. Leni je snimila dokumentarni film „Trijumf volje“, za kojeg je dobila gotovo neograničena financijska sredstva, najsuvremeniju tehniku i 30 snimatelja. Kao što smo već rekli, Leni je bila lijepa, talentirana i ambiciozna i majka u njoj nije mogla odbiti takvu narudžbu od strane nacističkog vodstva (a najvjerojatnije ni njen otac u njoj nije imao ništa protiv). Ukratko, bio je to dvostruki trijumf: Hitlerov politički i njen filmski (dokumentarac je osvojio brojne međunarodne nagrade, između ostalih i na festivalu u Veneciji).
Umjetnost iznad politike
Drugim riječima kazano, taj je – duhom i tijelom – njemački film osvojio dobar dio svijeta prije nego što su ga osvojile trupe Wermachta i SS-a. Tako je to bilo i tako to biva: umjetnost je prije politike tj. art prije rata pa umjetnička djela traju dulje od političkih i ratnih ne/djela. Rat koji nam vjerojatno slijedi protiv AI i divizija njenih strojeva (na što trebamo računati, kad se već o računalima „pametnijima od nas“ radi) najavio je već „Terminator“ (kojeg, gle, glumi baš jedan Austrijanac). I on je osvojio svijet prije nego što ga krenu osvajati strojevi, po Hitlerovoj estetici eliminacije inferiornih (ljudske vrste) kao suvišnih (u optimalnoj slici budućega svijeta). Leni je, naravno, postala Hitlerova miljenica, a Goebels ju je želio za ljubavnicu. Deset puta ju je, kaže ona, pokušavao osvojiti na razne načine (najprije joj je čitao „Zaratustru“, a na koncu je pokušao i silom), ali bezuspješno. „Nije bio moj tip ni po čemu“ – kaže Leni u kameru. Njen tip je bio stanoviti, zgodni oficir iz roda planinske vojske za kojega se 1944. i udala ali on nije preživio rat.
Dakle, riječ je o vrlo kontroverznoj filmašici kojoj su zamjerali što je svoj veliki talent za vizualnu ljepotu kadrova i moćni montažni ritam stavila u službu nacističke ideologije, pa se zato „Trijumf volje“ i naziva „najmonumentalnijim propagandnim filmom svih vremena“. Montirala ga je 18 mjeseci, kao i sljedeći naručeni, „Olimpijadu“ 1936. Znakovita je njena nesvjesna fokusiranost na Jessy Owensa, kojemu daje najveći broj kadrova (što je skužila tek u montaži), iako to, po rasnoj teoriji, ne bi smjela. No, ona je (zaokružimo je): ljepotica sportskog tijela i duha, rasna plavokosa mačka i po’, umjetnica od glave do pete (učila je balet i studirala slikarstvo), i prirodno je slaba na svaki vid ljepote (počevši od muške pa do one planinskih vrhunaca). Drugim riječima, u njoj je najviše erotike, a najmanje politike, erotologija joj je iznad ideologije, a estetika važnija od etike.
U poznim godinama (ali i dalje vitalna i dobrog izgleda) odlazi u Sudan (sa svojim 40 godina mlađim partnerom i suradnikom) da bi snimala crnu ljepotu pripadnika tamošnjih plemena (Owens je bio prvi Crnac kojeg je vidjela u životu). Godine provedene tamo smatra najljepšim dobom svoga života, što je posve logično za nju: tamo je bila okružena ljepotom bez ideologije i mogla je posve uživati u njoj. Tako ispada da rasni umjetnik, ako dovoljno dugo poživi, na koncu izda svoga političkoga zaštitnika i negira njegovu ideologiju u ime Ljepote kao svoga istinskoga božanstva kojemu se trajno klanja. Za Leni je umjetnost suprotnost politike, što izričito u filmu kaže, samo što je problem kod velikih filmskih umjetnika što trebaju velike novce da bi realizirali svoje filmove kojima će zadiviti i osvojiti svijet. A to u nekim državama i povijesnim uvjetima nije moguće dobiti bez visoke politike, koja obično završi nisko (u Hitlerovom slučaju vidu njegova spaljena leša). Piscima i slikarima je, što se toga tiče, lakše postupati etički ispravno u takvim situacijama.
U tom smislu ne bi bilo zgorega sagledati slučaj Kusturice, a našlo bi se još poneko veliko ime kada bi se zakopalo dublje.
#Ante Kuštre #dnevna doza umjetnosti #dokumentarni film #Reisentahl #Split
