Muškarci se slabo peru Ti i ja i Baraba U zvijezdu me vuku sluge Begemot, Ašmedaj, Abadona O (O-o), 'ko će shvatiti to? Gledam te zelenim očima O (O-o) Gledam te zelenim očima Haustor, Neobičan dan
Jednom prilikom Milivoj Solar primio je studenta radi polaganja ispita u svojem kabinetu. Tada se još nije bio ustalio običaj da vrata ispitne prostorije ostanu otvorena zbog naveliko izopačenog shvaćanja tzv. političke korektnosti (pritužbe zbog spolnog uznemiravanja nisu šala), a danas obvezna praksa nepušenja u javnim institucijama izgledala je praktično nemoguća. U jednom trenutku profesor je poželio zapaliti te ponudio studentu da i on zapali. Samo je pružio ruku s već otvorenom kutijom cancer sticks. Akademski je običaj tada bio, valjda još i danas ostao, da ispitivač unaprijed pripremi popis ispitne literature. Upitao je studenta što je iz područja klasifikacije književnih rodova i vrsta čitao, a student mu je s nelagodom odgovorio: “Započeo sam čitati knjigu s popisa, ali odustao sam nakon što sam pročitao kritike nekih drugih profesora s Filozofskog fakulteta. Knjiga s popisa učinila mi se previše pojednostavljena”. I umjesto da zamjeri studentu na takvoj neobičnoj iskrenosti i inicijativi, profesor je lakonski odgovorio: “Pa ubrojio sam tu knjigu upravo iz toga razloga.” Zbog pojednostavljivanja?!
Milivoj Solar posjedovao je rijedak dar da u jednoj osobi, poput rimskoga Janusa (usp. “Janusovo lice filozofije” u V. Biti, Pripitomljavanje drugog), nosi sposobnosti i kritičara i ironičara, a da njih ne harmonizira nužno. Te su mu ne uvijek skladne sposobnosti znale ponekad priređivati iznenađenja kod čitatelja; ni kritici ni ironičnosti samorazumljivosti ove ili one vrste ne mogu biti ni na kakvoj visokoj cijeni. Naprotiv, samorazumljivosti su njihova svojevrsna hrana ili bogato tlo uzgoja (poveznica po značenjskoj liniji cultura – coltura). A na njih nisu ponekad imuni ni sveučilišni profesori, iako se od njih očekuje da usavršavaju svoja znanja pa da, znao je govoriti Tonko Maroević, ne bi umrli nenačitani. Kao da se očekuje da dok hodaju gradskim središtem drže otvorenu knjigu i čitaju te vijugaju među prolaznicima. (Neki od studenata, danas također sveučilišnih profesora na Komparativnoj književnosti, bije glas da i sami zadubljeno u knjigu vrludaju među prolaznicima.)
S odlaskom Solarovim bilo je za očekivati konvencionalne nekrologe, ali i pokušaje vlastitog repozicioniranja. Valja već sada istaknuti da je u jednom važnom segmentu institucionalnog života Solar bio zapravo usamljenik. Drugim riječima, da nije osnovao svoju školu pa je bio u nekoliko navrata naveden odbaciti uvjerenje kako pripada Zagrebačkoj stilističkoj školi. Također i to da jedna od njegovih provodnih ideja dolazi iz klasičnog njemačkog idealizma: “Istina je cjelina”. U jednom prisjećanju ovih dana može se prepoznati pripovjedni obrazac karakterističan za žanr tzv. akademskog romana, ali s preokretom njegovih osnovnih obilježja. Namjesto pripovijedanja koje se ne libi iznošenja tuđeg prljavog veša, ovdje gotovo da ni nema ničeg drugoga nego riječi hvalospjeva. Ne bi to bilo ništa iznenađujuće da u tim probranim riječima važnu ulogu nema opet i ponovno – pojednostavljivanje. “Ovo je olovka” – toj jednostavnoj istini doista ne trebaju velike riječi i dugački govori. Ali ako se složena cjelina, a cjeline jesu složene, nastoji pojednostaviti onda je žrtva neminovna. Zamalo je bespotrebno isticati da u tome žrtvovanju u pravilu stradava ono bitno i da kao u drevnom ritualu ne žrtvuje se ono što je već okamenjeno ili fosilizirano, a to su jezični i misaoni stereotipi, nego ono što je naprotiv živo i trsi se preživjeti.
Profesionalna Solarova karijera određena je dvama širokopoteznim zahvatima. Prvo, komparativno proučavanje književnosti preusmjerio je u pravcu suvremene književnosti. Drugo, redefinirao je metodologiju (bolje: paradigmu) studija književnosti i namjesto znanosti o književnosti oko koje su se sredinom 50–ih godina zauzimali predstavnici Zagrebačke stilističke škole (Z. Škreb, A. Flaker, I. Frangeš, V. Žmegač …) argumentirano je od sredine 70–ih godina radio na paradigmi filozofije književnosti. Bez Solara teško da bi se za prvake suvremene književnosti u nizu od Homera do danas pronašao način primjerenog vrednovanja, oni bi doživjeli sudbinu jednih među mnogima. To je moguće pokazati kod dvojice romanopisaca. U Majstoru i Margariti (roman je objavljen 1966/1967) Mihaila Bulgakova nalazi se dojmljiv trenutak šegačenja vražje družine kada policajci upucaju mačka Behemota, a taj u hropcima moli da mu donesu čašu petroleja za popiti kako bi mu rana zacijelila. U toj se epizodi bez teškoća uočava da vražja družina nije skupina mitoloških likova, ali da ni njihova moć nad ljudima nije bezgranična. Za razliku od toga, kod Kafke nema suprotstavljanja svakodnevnog i navodno autentičnog života. Kafkina su djela – piše Solar – bez sumnje nalik nekim šifriranim porukama, ali ne samo da se pokazalo kako nijedan predloženi ‘ključ’ nije uspio obuhvatiti ni barem većinu Kafkinih motiva i tematskih sklopova, nego se još uvijek raspravlja o tome koliko je opravdano takvo tumačenje. Termin ključ je ovdje eufemizam jer ponekad se teško oteti dojmu da se ovdje radi o nekakvom pajseru, provalničkom alatu; postoji tumačenje da se Kafka oslanjao na jednu od struja židovske mistike prema kojoj se Tvorac nakon stvaranja svijeta prestao baviti ljudskim poslovima i prema zimzun (stezanje) učenju Isaka Lurije povukao u sebe. (To se može prepoznati i u pjesništvu Paula Celana, posebno onom nakon Auschwitza: “smrt je majstor iz Njemačke”.) Solar ne propušta istaknuti razliku između dvojice romanopisaca. Kod Kafke se rijetko javlja ironija koja bi neizreciv užas povijesnih događaja učinila podnošljivijim. Također i ponuditi tumačenje kafkijanskog svijeta u kojemu udjel nema samo birokracija, fenomen vidljiv golim okom, nego i neka ljudskome biću nevidljiva i prijeteća moć. Dakako, pri tome ima u vidu da brojna Kafkina pripovjedna djela nemaju oblik završenih djela. (Neka s time u vezi ovdje bude spomenuta anegdota: studentu s početka ovoga teksta bili su prije nekih dva desetljeća ponudili da napravi prijevod nekog vodiča kroz kreativno pisanje; njega ta ponuda nije nimalo zanimala, no ipak nije htio odbiti nakladnika. Ponudio je prijevod druge knjige u ediciji koju je Solar uređivao, ali uz uvjet da napiše pogovor. Solarova reakcija bila je u stilu “Hvala bogu da ne moram pisati pogovor”, a među probnim stranicama prijevoda i poglavlje “U obranu Kafke od njegovih tumača”.)
Evo dva zanimljiva i poticajna citata iz knjige Roman i mit. Književnost, ideologija, mitologija (1988). Iz njih se lijepo i pregledno može vidjeti da Solar nije uvijek i po svaku cijenu pojednostavljivao jer je smatrao potrebnim tražiti mjeru u komunikaciji sa svojim čitateljem. Razlog? Talijanski je semiotičar Umberto Eco znao kazati da je tekst, svaki tekst, poput poruke u boci što je bačena u more – nemoguće je zapravo znati kome će ta poruka doći u ruke. Dakle:
1) Vrijeme u mitu i vrijeme u romanu doimaju se tako kao dvije različite vrste vremena naprosto zato jer je u romanu svagda prisutno nešto povijesno, a u mitu se radi svagda o pretpovijesnom, što će reći zapravo izvanpovijesnom vremenu.
2) Romani Joycea, Manna, Becketta ili Bulgakova npr. uspostavljaju zapravo ambivalentan odnos prema mitu jer u njima samo s jedne strane dolazi do izražaja neki povratak mitskim oblicima mišljenja, dok s druge strane parodija mita i dubinski ironijska struktura otkrivaju i destrukciju mitske svijesti upravo u onome što je za nju od bitne važnosti, upravo u njezinoj apsolutnoj obveznosti koja proizlazi iz uvjerenja o jeziku kao objavi zbilje.
Među Solarovim studentima ima i onih koji pamte da je na dan profesorova umirovljenja cijeli odsjek Komparativne književnosti (ili samo profesorice?) nosio majice s natpisom Solar System – kako bi kazao estradni pjevač i nekadašnji eksperimentator u području elektronske glazbe Franco Batiatto: centro di gravità permanente. Trajno središte gravitacije, točka oko koje se propitujući kruži bez potrebe za identifikacijom s njome, s kritičkom distancom i izvan područja navodno spontane i empatične uživljenosti, mimo carstva prostodušne blaženosti. Ako je Solar ponekad i nakratko pojednostavljivao stvari o kojima je govorio, onda se on nije upuštao u ohrabrivanje banalnosti ove ili one vrste.
#In Memoriam #Ivan Molek #Milivoj Solar #studenti #studentice
