Danas je vrlo riskantno biti ljevičarom, a riskantno je i da te takvim smatraju. To je još riskantnije od nedjelje, kada je Trump (na prepunom stadionu u Arizoni) optužio „radikalnu ljevicu“ (povodom komemoracije Charlieju Kirku) i izjavio da „nasilje dolazi uglavnom s ljevice“ (ne navevši, as usual, nijedan dokaz). Ja na to mogu pripjevati, u neo-country stilu, „Nosi mi se lijeva ruka“, uz prozno objašnjenje da bez nje ne mogu zapljeskati nikome pa ni njemu (a nije da mi ne dođe katkad). Naprosto, nisam dovoljno budan da mogu izvesti budistički pljesak jednom rukom te mi ne preostaje ništa drugo nego da čuvam svoju ljevicu kako bih mogao i dalje objeručke raditi, pljeskati i veslati. Probao sam sve to i bez nje, ali bez uspjeha, osim u vrtnji u krug.
Domaća ljevica se našla neugodno iznenađenom povratkom desnice na političku scenu, njenom ofenzivom čak, možda iz jednostavnog razloga što je gledala Povijest kao linearno kretanje u vremenu tj. kao kontinuirani progres. A ona se ipak ponavlja, kao što smo bezbroj puta čuli, ali ne prihvaćajući to zaista. No, činjenica od pola milijuna crnih majica kratkih rukava na zagrebačkom hipodromu tjera na prihvaćanje ponavljajuće povijesne realnosti: u 20. stoljeću crne košulje, u 21. black T-shirts. Stvari se, dakle, ipak ponavljaju, ali s varijacijama i ne kreću se u zatvorenom krugu (vječno vraćanje istog) nego spiralno. I u tome je valjda sva evolucija?!
Jedan je kršćanski teolog i filozof Povijest definirao kao „neprestano napredovanje dobra i zla“. Ljudi obično vide rast kvantitete zla, koje ima bolji PR od dobra pa je medijski vidljivije, impozantnije i čak atraktivnije: zavodljivo kao „Sympathy for the devil“ od Rolling Stonesa. Dobro je pak nekako introvertno, skoro pa stidljivo i ne može se pohvaliti velikim brojkama: njegova moć dolazi od riječi i djela koja su u skladu s njima. Kao takvo ono uvijek pobjeđuje na kraju – jer mu pripada i sam početak. Na kraju 7. KAP-a / Korčula After Party dogodio se mali zločesti incident s transparentom „Korčula nikad partizanska, uvijek hrvatska“, kojeg su trojica mladića s desnice izvjesila (u noćnoj diverzantskoj akcijici) na zidine ponad ljetnog kina. Bilo je nešto zdesna i na uvodnoj pressici KAP-a, ali na njoj nisam bio pa bih to preskočio.
¸ Redikul i readycool
I doskočio na temu lijevog Oportunizma kod nas, kojeg namjerno pišem velikim slovom radi njegove veličine, koji generira bojazan, šutnju i pasivnost, ostavljajući tako slobodan prostor desnim snagama da se razmašu rukama i nogama. Mislim da je upravo njega akcentirao u svome izlaganju Ranko Britvić, ne libeći se usput jezikom kao britvom zarezati stanovite tamne likove s hrvatske političke scene (s brčićima i bez njih ), nazivajući ih redikulima i tome sličnim dijagnozama, a poznavao ih je profesionalno iz prve ruke. Bilo je to već prvog temperamentnog dana KAP-a, na panel diskusiji „Revizionizam i simboličko prisvajanje Domovinskog rata i kultura sjećanja“, u kojoj su još sudjelovali Niko Ivančević, Nebojša Blanuša i Senna Šimek. Moj dojam je da lijeva scena ne oskudijeva likovima koji su readycool, što se moglo vidjeti i čuti ovih dana u Korčuli, samo što ih se rijetko ima prilike doživjeti u grupnim nastupima, kada njihove individualne kvalitete i osobenosti posebno dolaze do izražaja u višeglasju stavova i stilova.
Zato ovakvi i slični festivali i jesu na meti jednoumnih i jednobojnih zabranitelja jer oni njuše opasnost u svakom okupljanju ljudi na mjestima koja nisu konjska trkališta ili stadioni i na kojima se oni susreću u ozračju kulture dijaloga. Tamo gdje razgovaraju ti se ljudi mogu nešto i dogovoriti, npr. da se na istom mjestu ponovo nađu i dogodine, recimo u Korčuli. A to već prijeti kontinuitetom razgovaranja, sjećanja i djelovanja. I u tom grmu leži taj njihov zec, sakriven iza crnog pamuka majice. Nebitna im je forma susreta i spretnost njegove festivalske izvedbe (kazališne, filmske ili filozofsko-sociološko-političke), sadržaj je to što ih mobilizira u akciju koja bi ga spriječila ili zabranila. Pitanje je veliko (iako se tu radi o šačicama festivalskih ljudi u odnosu na brojčano neusporedivo veće šake i šaketine) i najvjerojatnije retoričko: radi li se tu zapravo o velikom strahu? Jer strah tjera na bijeg ili napad, nema treće.
Globalni kontekst ovim našim temama i problemima dao je naslov drugog panela prve večeri: „Nova geopolitička situacija u svijetu: raspad poslijeratnog poretka (SAD, Rusija, Ukrajina, Izrael, Palestina)“, na kojem su sudjelovali Dubravka Stojanović, povjesničarka iz Beograda, Jerko Bakotin, novinar i analitičar iz Splita i sociolog Boris Buden iz Berlina. B.B. je, naravno, moderirao razgovor u svome nekonvencionalnom stilu, naglasivši u uvodu pitanje granice kao „mjesta demokratski legitimiranoga nasilja“ preko kojih se pravi politika EU: „Dobro, nećemo te tući, ali nemoj misliti da si kao mi jer nisi, nisi još. A mi ćemo ti reći kako možeš postati pa onda kad postaneš, možda“. To je kazao uzimajući ironično kao primjer gđu Stojanović za stolom do sebe. A ona je okrenula pilu naopako rekavši da nije točno da mi pratimo svijet nego obratno: „Moja teza je da smo mi avangarda! Pokazalo se da ratovi koje smo mi vodili 90-ih nisu bili posljednji ratovi 19. stoljeća već prvi 21. Mi smo počeli! Ne pratimo mi njih nego oni nas“. Bakotin je pak, u brzom i preciznom splitskom ritmu, eksplicirao svoju tezu ovako; „Nemoguće je odreći se ustaštva, a da se zadrži Franjo Tuđman. Jer on uvijek u sebi krijumčari komad ustaštva“.
Simpatija i empatija
Da se samo ovo čulo prve večeri, bilo bi više nego dovoljno za otvaranje dodatnih pitanja iz publike i dobivanje očekivanih i neočekivanih odgovora za stolom, za nastavak razgovaranja tijekom večere i poslije nje. A svi su jeli isti, ukusni i besplatni obrok, kao što se i piće točilo, a izložene knjige dobivale, na bazi slobodnih donacija. Reklo bi se, drugarska atmosfera koja oživljava duh, a ne zapostavlja tijelo. Čak sam i ja malo prisolio diskusiji na otvorene teme, u svome artističkome stilu, ali sam, as usual, pri tomu bio malo preopširan pa me je Buden prekinuo na rez, što je samo doprinijelo dinamičnijoj montaži skicirane sekvence. Nemoguće ju je prenijeti opširnije, iako to itekako zaslužuje, jer bi tada zahtijevala puno više teksta od ovog raspoloživog. Stoga, shvaćajući tek na ovom mjestu da prikaz 7. KAP-a traži drugi nastavak, prebacujem se u prvu polovicu njegova drugoga dana.
Otišli smo brodicom na izlet na Vrnik. Bilo nas je više na njoj nego što propisi zahtijevaju ali who cares: život je prekratak da biste propisno isključivali kompjutor. Negdje na pola puta došla mi je pred oči slika brodice prepune emigranata iz Afrike i na nekoliko trenutaka sam bio u njihovome brodu. Znam što je pokojni Charlie Kirk mislio o empatiji, ali ja sam se prepustio toj „slabosti“. Potrajala je sve dok nisam vidio i stanovnike onog grčkog otoka kako glasnim uzvicima i mahanjem ruku tjeraju emigrante u brodici blizu otočke plaže. Onda je empatija otišla još korak dalje, u flash backu, pa sam ih vidio na pučini, stiješnjene i preplašene i tu sam se zaustavio. Siguran sam u jedno: da sam večer prije slušao neke druge priče u nekom drugom društvu ne bi mi se dogodila ova unutarnja epizoda, emigranti mi ne bi pali ni na kraj pameti. Ovako se empatija razlila u asocijaciju na moj nedavni post u kojem sam stavio kratki video uradak koji, u jednom kadru, pokazuje novinski naslov „GAZA – konačno uništenje!, uz pripadajuću fotografiju, zatim ozbiljno lice jedne žene koja gleda u oči gledatelje, i prizor zelene krošnje smokve, pod kojom sam sjedio). Video je imao 157 pregleda i nijedan lajk.
Toliko, za sada, o našem oportunizmu, bojažljivosti i šutnji. Tri dana KAP-a bili su otok u tom moru indolencije i ignorancije. To be continued…
#desnica #KAP #Korčula #ljevica #povijest
