KONJUŠNIK BEZ KONJA Don Kihot je plemenit hidalgo, a ja sam konjušnik bez konja. I spor sam pješak i trom sam malko, kada zemlja i kiša vonja. Ne slavim srce ni svete laži suza, ja cijenim razum hladni; jer hipnoza je opasna Meduza i svi smo tek Uma gladni. Ja sam čekao da me pokopa snijeg i spavao u vrtu, na tlima; i na me je palo brdo i brijeg, i duh je moj ukrutila zima. Ne plačem. Ali žalim prazna ljeta, godine bez napora ruku; žalim propala vremena svijeta, žalim propuštenu muku. Cepnem do prve biblioteke da u tišini žvakam kruha; i do vrbe, do srebrne rijeke da skinem ljagu mojega ruha... Tin Ujević
POEZIJA I SKLADANJE NA PLATNU
Wim Wenders je tokom posjete Sarajevo film festivalu, pored ostalog rekao, kako sve umjetničke discipine kojima se on bavio (fotografija, film, pisanje) svoje izvorište i inspiraciju imaju u muzici. U umjetnosti je interdisciplinarnost jako poželjna jer se rakurs posmatranja umnožava, tako da istu stvar vidimo drugačije iz različitih uglova. Taj proces jako podsjeća na prevođenje, jer jedan fenomen koji pređe iz jednoga jezika u drugi, čak i ako je precizno preveden, ne ostaje isti, jer ga mijenja ako ništa, sociološki kontekst, koji je nužnost različite pozicioniranosti jezika, među kojima se dijalog ostvaruje. To važi i za ostale discipline, one koje su više znanstvene. Tako Albert Einstein govori: „Da nisam postao fizičar, bio bih najvjerovatnije muzičar“. To nije nimalo slučajno. Muzika po svojim zakonitostima više od ijedne druge umjetnosti podliježe zakonima fizike. S tim u vezi Nikola Tesla piše da ukoliko želimo razumjeti tajnu svemira moramo razmišljati u kategorijama energije, vibracije i frekvencije. To su oblasti čije zakonitosti istražuje fizika. Međutim, energija, frekvencija i vibracija su od svih umjetnosti najimanentnije muzici. Time se ponovo potvrđuju riječi Einsteina o srodnosti fizike i muzike. Muzika je energija, jer je zvuk sam po sebi kosmička energija. To važi i za vibraciju, jer je muzika oblikovanje vibracije, posebno u žičanim instrumentima. Vibracija je fizička pojava treperenja oko tačke ravnoteže. Jedan herz označava jedno ponavljanje u sekundi. Vibraciju određene učestalosti ljudsko čulo čuje kao zvuk. Herz je mjerna jedinica frekvencije, koja iskazuje broj ponavljanja neke periodične pojave u jedinici vremena. Frekvencija je kategorija energije (elekromagnetno zračenje), a odnosi se na valove, svjetlost i druge kategorije. Pošto se ovdje o ovim problemima raspravlja iz perspektive umjetnosti, zapažamo da je muzika po svojim osobinama najbliža zakonima energije, vibracije i frekvencije, o kojima je govorio Tesla. Ali ne treba zanemarivati ni druge umjetnosti, zbog principa interdisciplinarnosti i prožimanja. Ovi zakoni na drugačije načine važe i za ostale umjetnosti. Stil britanske umjetnice Daisy Parris bi se mogao opisati kao „prljavi impresionizam“. To je najuzbudljivija pojava u suvremenom apstraktnom slikarstvu. Za nju je karakteristično da ubacuje tekst u svoje slike. Na pitanje kakvu ulogu riječi imaju u apstraktnom slikarstvu Daisy Parris odgovara: „Puno pišem, ponekad pjesme, ponekad samo zapažanja. Teško mi je prestati uključivati tekst u moje slike. Toliko sam se dugo borila protiv toga. Ali pokušavam pronaći ravnotežu između apstrakcije i pisane riječi koja nas vraća u stvarnost. Naslovi djela mogu imati tako veliki utjecaj. Volim dodavati male bilješke slikama. Tekst u mome radu postaje sve sofisticiraniji kako stječem sve više povjerenja u njega, a imam i dosta slika koje se sastoje samo od teksta. Volim pisati tekst a zatim ga fizički uređivati i skladati na platnu. Tekst vidim kao još jednu slikarsku gestu s kojom se mogu igrati i graditi ritam.“
Premda se ritam veže za muziku, vidimo koliko je bitan u književnosti, ali ništa manje i u slikarstvu. Za sve forme umjetnosti su jako važni intervali – intervali kao dionice. Kretanje u svemiru se ostvaruje kao interval. Sunce u intervalima oslobađa energiju, koja uvjetuje zemljino kretanje. Time pravi prostor, između dva intevala, za ostvarivanja forme i ideje. Jedan muzičar je svoj album podijelio na sljedeće dionice – snovi, buđenje, nade, počinak. Ili kako kaže Tarkovski – nadamo se, gubimo nadu, približavamo se sve više smrti i naposlijetku umiremo. To su neke osnovne karakteristike života, koje su uvjetovane intervalima kretanja nebeskih tijela. Interval je u glazbenoj teoriji prvi definirao Pitagora. Interval je, pored ostalog, razmak u stupnjevima između tonova. Interval je svojvrsni zakon fizike, kojemu podliježe formiranje materijala. Važi za sve umjetnosti, ali u svakoj se na drugačiji način ispoljava. Interval je dionica vibracije muzičke struje, dionica formiranja misaone struje, kao i dionica koja označava putanju kista kojim se nanosi boja na platno. Svima je zajednički univerzalni zakon ritma. Premda se smatra da za umjetnost prije svega važe zakonitosti ljudskog duha, jer umjetnost je ispoljavanje unutarnjih stvarnosti duše, vidimo koliko to izražavanje duše podliježe zakonima fizike, posebno u procesu transformacije. Psihofizika je disciplina koja istražuje način na koji zakoni fizike imaju svoj odraz na procese duše i duboke podsvijesti. Poznati filozof psihofizike je francuski Nobelovac Henri Bergson. S tim u vezi je u uvodnoj bilješci za njegovu knjigu „Ogled o neposrednim činjenicama svijesti“ zapisano: „Duh konstruira broj, usmjeravajući se prema periferiji u kojoj se presijeca psihičko sa fiziološkim i fizičkim, kvalitet sa kvantitetom, heterogeno vrijeme sa homogenim prostorom. Sadržeći u sebi mogućnosti tako usmjerene dvostruke prirode, ideja broja jest prvi teoretski (dakle, neograničen) zahvat kojim čovjek posiže u vanjski svijet, da bi se u njemu afirmirao; sama zamisao prostora još je neosmišljena, a mjerenje je omogućeno tek primjenom broja. Ako preokrenemo smisaonu usmjerenost ove ideje, te funkciju numeričkog razlikovanja diskretnog mnoštva upotrebimo za tumačenje kvalitativne kompetencije svjesnih stanja i kontinuiranje mijene duševnog života, problematika onoga što želimo objasniti toliko više će nam izmicati i ostati skrivena, koliko konzistentnije u sebi budu postajale neadekvatne joj forme kojima se služimo i koje u stvari spoznajemo, zamjenjujući ih sadržajima unutarnjeg života.“ Bez obzira što su zakoni fizike naizgled vanjski, u smislu da se mogu izmjeriti, oni su podjednako određujući za unutarnje stvarnosti, bez obzira da li se ispolje u vanjskom svijetu u formi neke umjetnosti ili ne. Sami duševni procesi su također prožeti kosmičkim kategorijama i zakonima fizike, i to kosmičko tkivo duha je još uvijek najveća misterija, jer zasad samo slutimo da pored ovog vanjskog svemira postoji i jedan unutarnji, paralelni svemir – koji je njegovo izvrnuto naličje. Za sada je umjetnost samo jedan posrednik i prevodilac između ta dva kosmosa. Tako Ivo Andrić piše kako mi zapravo od jednog tamnog svijeta otkidamo komade za jedan drugi svijet: „Po prokletoj muci i neuporedivoj draži ovoga posla, mi osećamo jasno da od nekog nešto otimamo, uzimajući od jednog tamnog sveta za neki drugi koji nam je nepoznat, prenoseći iz nečega u nešto što ne znamo šta je. Zato je umetnik izvan zakona, odmetnik u višem smislu reči, osuđen da natčovečanskim i bezizglednim naporima dopunjuje neki viši, nevidljivi red, remeteći ovaj niži, vidljivi, u kom bi trebalo da živi celinom svoga bića.“ Andrić dakle piše o tome da postoje vidljivi i nevidljivi svjetovi, i da duh umjetnika oblikuje materijal koji pripada tom nevidljivom svijetu, i da ga prevodi na jezik razumljiv u ovom vidljivom svijetu, u kojem sve kratko traje, i u kojem je sve osuđeno na propadanje. Tako da bi na tragu Tesline ideje o spoznavanju svemira putem zakona frekvencije, energije i vibracije mogli zaključiti da bi veliki iskorak bio demistifikacija tog unutarnjeg kosmosa, koji je vrelo i pogonska snaga cjelokupne umjetnosti, jer te unutarnje stvarnosti ljudskog duha imaju tako snažnu potrebu da se ispolje u stvarnosti i urežu u materijal, a taj proces prate zakoni fizičkog svijeta. Među tim svjetovima se stalno odvija igra između ogledala i njegovog odraza, jedna stalna igra gubljenja i pronalaženja. Zakone tog unutarnjeg kosmosa, kojeg mi još uvijek ne poznajemo, nego samo slutimo putem vlastite samoreflekcije, ne treba zanemarivati u pokušajima širenja spoznaja o svemiru, o čemu je nagovješavao i Nikola Tesla sa svojim ukupnim radom. Kako piše Henri Bergson u knjizi „Ogled o neposrednim činjenicama svijesti“: „Kada astronom, recimo predskazuje pomračenje mjeseca, on samo na svoj način primjenjuje moć koju smo mi pripisali našem zlom duhu. On naređuje vremenu da teče deset, sto, hiljadu puta brže, i on na to ima prava pošto na taj način mijenja samo prirodu svjesnih intervala i pošto ti intervali, po hipotezi, ne ulaze u naše račune. Zato će astronom u psihološkom trajanju od nekoliko sekundi moći da sažme nekoliko godina, čak nekoliko vijekova astronomskog vremena: u tu operaciju se on upušta kada unaprijed ocrtava putanju nekog nebeskog tijela ili kada je predstavlja jednačinom. Istina, on se ograničava na to da utvrdi niz odnosa u položaju između tog i drugih datih tijela, niz numeričkih relacija: što se trajanja, u pravom smislu te riječi, tiče, ono ostaje izvan računa i mogla bi ga uočiti jedino svijest kadra ne samo da bude u tim uzastopnim istovremenostima već i da živi njihove intervale.“ Taj unutranji svemir kao da relativizira i nadmašuje fizičke zakone stvarnosti, rastvarajući njegove granice i zatirući tragove u „šumama fikcije“ i pejzažima imaginarnog labirinta duha. U svakom slučaju je podjednako izazovan za istraživanje kao i pokušaj da teleskopima i sondama osvojimo ovaj vanjski svemir. Zasad je umjetnost najdalje otišla u mapiranju sazviježđa unutrašnjeg svijeta. Pravi bi iskorak bio poništavanje granice koja postoji između vanjskog svemira i njegovog unutarnjeg odraza. Vidjeli smo da za oba važe zakoni fizike, ali umjetnost je slutnja da postoje još neke nad-fizičke sile, koje ne bismo trebali zanemariti.
Istaknuta fotografija: Sarajevo-planina Igman (na fotografiji Marko Raguž)
#Marko Raguž #pismo #Sarajevo #Sarajevo film festival
