Borba čovjeka s prirodom, u prirodi za prirodu, kao jedna od najplemenitijih, nekrvavih oblika rata pridonijela je k tome, da su golemi prostori bijelih “mrlja” polarnih područja na starim zemljovidima bitno smanjeni zahvaljujući žrtvama, koje su podnijeli istraživači.
Kada je istraživački brod Admiral Tegetthoff 1872. godine isplovio prema Arktiku, malo tko je mogao slutiti da će važan dio njegove posade činiti pomorci s istočne obale Jadrana. Austrougarska polarna ekspedicija, koja je trajala do 1874., brojala je ukupno 24 člana – svi državljani tadašnje Monarhije – a njih dvanaest bili su hrvatski pomorci, većinom iz Istre, Kvarnera i Dalmacije.
Na čelu ekspedicije stajao je poručnik bojnog broda Karl Weyprecht, tada 34-godišnjak, dok je terenskim istraživanjem upravljao 31-godišnji Julius Payer, časnik kopnene vojske. Posadu su činili i poručnik Gustav Brosch kao prvi časnik i zaduženi za opskrbu, Eduard Orel kao navigator, liječnik dr. Gyula Kepes, strojar Otto Krisch i ložač kotla Josef Pospischill. Kuhinju je vodio mladi Johann Orasch, a dva alpinista i vodiča pasa – Johann Haller i Alexander Klotz – odabrao je sam Payer. Pridružio im se i iskusni norveški istraživač kapetan Elling Carlsen.
Ključnu ulogu u uključivanju hrvatskih mornara imao je riječki lučki inspektor Heinrich von Littrow, dugogodišnji Weyprechtov suradnik. Njih dvojica vjerovala su da jadranski mornari, unatoč nepoznavanju polarnih uvjeta, posjeduju vještine koje ih mogu učiniti jednako sposobnima kao i njihovi sjevernjački kolege. Kritike koje su zbog toga trpjeli pred polazak ubrzo su zamijenjene priznanjima – hrvatski pomorci pokazali su se iznimno pouzdanima i otpornima u surovim arktičkim uvjetima.
Na poziv objavljen u novinama i upućen svim jadranskim lučkim kapetanijama, javilo se gotovo 150 kandidata. Nakon pomne selekcije, odabrano je 12 hrvatskih pomoraca. Među njima je bio i kapetan jedrenjaka Petar (Pietro) Lusina iz Cresa, koji je imenovan vođom palube. Uz njega, tu su bila i trojica dočasnika iz pulske Ratne mornarice: Petar Falešić iz Kraljevice, Josip Latković iz Kožljaka/Jesenovika i Ante Zaninović iz Svete Nedilje na Hvaru.
Liburniju su predstavljali Jakov Sušić iz Voloskog, Fran Letiš iz Opatije, Vicko Palmić iz Lovrana te Juraj Štiglić iz Praputnjaka. Iz Dalmacije dolazili su Ante Lukinović iz Pučišća, Ante Katarinić iz Malog Lošinja i Lovro Marola iz Rijeke. Uz njih je i brodski tesar Ante Večerina iz Drage kraj Rijeke te Antonio Scarpa iz Trsta. Rječanin Marola je do mirovine radio u riječkoj Tvornici duhana.
Ekspedicija je bila zahtjevna i opasna – jedini član posade koji se nije vratio bio je strojar Krisch, koji je preminuo od tuberkuloze. Svi ostali, uključujući i hrvatske pomorce, sretno su se vratili u jesen 1874., iza sebe ostavivši značajan trag u kartografiji polarnih krajeva – i dokaz da se vještine stečene na Jadranu mogu mjeriti i s najsurovijim izazovima Arktika.
