Identiteta ima raznih počev od onih u filozofskom pa do onih u sociološkom smislu. U sociologiji to je skup značajki koji određuju posebnost pojedinca ili skupine u smislu različitosti ili pak pripadnosti u odnosu na druge pojedince ili skupine. Individualni identitet odgovara na pitanje „tko sam ja?“ , dok društveni „tko smo mi?“ On može biti spolni ili rodni, dobni, seksualni, rodbinski, jezični, vjerski, nacionalni, regionalni, klasni itd. No identitet danas jest u svakodnevnom govoru i riječ koja zbunjuje jer je teorijski neprecizan pojam ili koncept, a kada se govori o nacionalnom identitetu dolazi do izražaja sva složenost toga problema. Huntington recimo o nacionalnom identitetu kaže da on: ,,obično, ali ne uvijek, uključuje teritorijalni element, može također uključiti jedan ili više pripisanih (rasa, etnicitet), kulturnih (religija, jezik) i političkih (država, ideologija) elemenata, kao što ponekad može uključiti i gospodarske (poljodjelstvo) ili društvene (socijalna povezanost, mreža) elemente.“ No kako onda možemo recimo odrediti ili usporediti identitet naroda u naslovu; Hrvata? Jedan od načina je i komparativno povijesno-antropološka analiza. Uzmimo na primjer dvije regije, sa svim njihovim različitostima, počev od formiranja u određenom geografskom polju, preko povijesnog naslijeđa, genetike, govora, društvene i psihološke anatomije i drugih i usporedimo ih. Te dvije regije pored drugih koje čine Hrvatsku, stanovništvo koje se odaziva imenom Hrvat, no opet toliko različito da netko tko nas pažljivo promatra sa strane može zapitati jesmo li mi isti narod, odnosno Hrvati. Ako bi nas podveo samo kroz lingvistički model onda smo bez sumnje Hrvati jer ono što definira neki narod kao narod jest na prvom mjestu jezik, a mi govorimo hrvatski, bilo kroz različita narječja ili govore, no nije samo jezik onaj koji definira identitet jednog naroda.
Hrvate se, kako je već uvriježeno, gleda na homogenu populaciju što je u stvari krivo. U okviru Iliricuma kao geografskog pojma mnoštvo je socio-povijesnih modela stvorenih kroz povijesne okolnosti. Hrvatski identitet postojao je kroz razna imena (dalmatinski npr.) još prije Otomanske invazije ovih krajeva. Hrvatski identitet stvaran je kroz religijsku prizmu Kršćanstva te hrvatskom pisanom kulturom izraženom u tri alfabeta (Latinicu, Glagoljicu i Bosančicu) i kroz tri jezika (Hrvatski, Latinski i Staroslavenski). No ovo je opet jedan široki zarez u pokušaju davanja odgovora na pitanje o hrvatskom identitetu pa stoga treba promotriti kako bi to izgledalo na jednom mikro, regionalnom planu, jer Hrvatska je prvenstveno regionalno podijeljena zemlja.
Neka obilježja submediteranske Dalmacije
Društvo koje se razvijalo u submediteranskom području Dalmacije, odnosno izvan Venecijanske vojne granice razvijalo se kroz patrijarhalni model, a to je značilo između ostalog da je otvorenost prema nekome sa strane bila ograničena. S obzirom na to da je ovo stanovništvo bila predstraža u kojem se stoljećima četovalo i borilo sačuvati goli život pred Osmanlijama nikome tko nije bio istoga roda, vjeroispovijesti ili na bilo koji drugi način pripadnik plemena, na onog drugog gledalo se s izrazitim nepovjerenjem. (Tko je drugačiji taj nije naš i s njim treba oprezno). U ranom novom vijeku u ovomu gorskom narodu ,,Dinarcima,, sigurno je postojanje posebnog graničarskog mentaliteta, ukorijenjenog u ratničkoj patrilinearnosti i patrijarhalizmu, (hajdučija je na visokoj cijeni, a kad je jednom nestane ona još duboko živi u kolektivnoj svijesti) koji se dugo očuvao na prostorima Ilirika. Taj mentalitet je čvrst, a povijesne okolnosti mu mogu, zbog lakoće manipulacije njima, dati razna obilježja. One mogu u datom povijesnom vremenu biti graničarski-ratnički, a u drugom se ,,modernizira,, i postaje nacionalistički. Kako god bilo, ovaj ratnički dinarski mentalitet održao se do današnjeg doba. Postojala su plemena, zadruge i velike obitelji unutar kojih je tekao život, u kojem je svaki član plemena, zadruge ili obitelji imao svoja zaduženja od najmlađeg pa do najstarijeg člana, a ona su bila strogo zacrtana. Gospodarstvo je bilo nerazvijeno, uglavnom prevladavalo je stočarstvo. Zajednica proizvodi gotovo sve što je potrebno, osim npr. vina, soli, ulja do kojih dolazi zamjenom ili prodajom za proizvode koje nudi primorska Dalmacija. Uprava se na ovim područjima stalno mijenja od one osmanske preko mletačke, potom francuske te austrijske, no pravne okvire stvara Venecija koja poštuje i običajno pravo stanovništva. Nepismenost je skoro potpuna, a kulturni utjecaj šire uglavnom franjevci i popovi glagoljaši u okvirima franjevačke pisane kulture, razvija se bosančica. S obzirom na posvemašnju nepismenost pisane književnosti nema, pa nema ni knjiga. Zato se razvija vrlo bogata usmena riječ i predaja. Mitologija i mitski junaci sa svojim nadnaravnom snagom, poput Kraljevića Marka zauzimaju izrazito mjesto u kolektivnoj memoriji slušatelja. Usmena se književnosti širi zahvaljujući sposobnim i maštovitim pripovjedačima, bardovima riječi koji uz narodne instrumente ili bez, uvečer uz vatru izmišljaju tekst. Uglavnom je to usmeni izričaj gdje se hvali snaga, junaštvo, potiče kolektiv na uzajamno povjerenje i zajedništvo, ali i na osvetu nanesenu zajednici (ona se može oprati jedino krvlju), a osuđuje sve što je strano i nepoznato. Od glazbenog izričaja ovo područje karakterizira ojkanje (gange, rere razgalice) temeljene na kromatskim tonskim nizovima s intervalima koji često odstupaju od temperiranog sustava i epska junačka narodna epika. Paganstvo je dugo prisutno i jače očuvano (vjerovanje u nadnaravne sile, vještice i vukodlake). Također ne postoji jasna granica između živih i mrtvih jer su groblja tik uz naselja. Može se reći da mrtvi žive u nekoj vrsti simbioze sa živima. Govor je štokavski, a prevladava ikavica.
Posebno mjesto zauzimaju odnosi između muža i žene. Odnosi su takvi da je izrazita dominacija muža. Ženina najvažnija funkcija jest rađanje nasljednika. Ona radi najteže poslove (pored kuhanja, briga za odjeću i obuću, skupljanje drva, nošenje vode) uz odgajanje djece svedeno na socijalizaciju sinova na način koji osigurava budućnost grupe.
Kvarner i kvarnerski model
Drugi model u ovom razmatranju oko nacionalnog identiteta „crven, bijeli, plavi“ jest Kvarner i kvarnersko mjesto. Ovdje je u lingvističkom pogledu stoljećima prevladavao čakavski jezični idiom. Nekad je ovaj idiom zalazio duboko u unutrašnjost Hrvatske i u Bosnu, no pojavom Osmanlija i njihovim osvajanjima u Iliriku te velikim migracija uslijed toga, dijalektalna slika znatno je promijenjena. Čakavština je potisnuta prema Istri i Kvarneru te uskom dalmatinskom području priobalja. Kao takva našla se u novim okolnostima na području gdje je vlast bila mletačka (otoci) i habsburška (Rijeka i okolica). Ovdje je nastala jedna posebna vrsta feudalizma i komunalni sustav s kolonatom uz veliku kulturnu raznolikost na malom prostoru. Rani začeci kapitalističke proizvodnje u i oko Rijeke uvjetuju društvene odnose stanovništva. (npr. trgovina i prerada drva, sukna itd).
Za razliku od patrijarhalnog modela gorskog područja Dalmacije s izrazitom zatvorenošću ili u najboljem slučaju ograničenom, ovdje je otvorenost izrazita. To se može vidjeti u otvorenosti vanjskim utjecajima (Venecije, Habsburga i općenito Zapada) uz održavanje tradicije. Stanovništvo Kvarnera prihvaćalo je razne pravne utjecaje. (Vinodol npr. pod utjecajem hrvatsko-ugarskog prava, Krk jest dugo bio pod Frankopanima i dr.) Ovdje je važan čimbenik seoska samouprava koja je s jedne strane, štitila seljake od samovolje lokalnih plemića, a s druge rješavala sporove među seljacima. U sporovima u građanskom pravu rješavala je sporove oko nasljedstva, razdiobe zemljišta, no bavila se i krivičnim pravom (fizičko zlostavljanje, krađe među ostalim) U sporovima odlučivali su porotnici nakon saslušanja svjedoka. Išlo se ponajprije pomirbom u rješavanju sporova, a kažnjavalo se tek ako pomirba nije uspjela.
Submediteranska Dalmacija zadržala je dugo oblik plemenskog djelovanja uz zadružni socijalno-ekonomski aspekt. Obitelji su velike s mnogo članova. Kvarnerski model već u kasnom srednjem vijeku više ne poznaje plemenski oblik udruživanja- Plemena su nestala, a zadruge se raspale. Razvija se mikro zajednica, odnosno obitelj. Takav oblik odražava se i na odnose među supružnicima. Naglašena je suradnja bez dominacije muža. Ženu se ne gleda kao na objekt, nego kao na subjekt. Ovdje je važno naglasiti kako je žena ravnopravna (recimo na Veprincu u 17. stoljeću žena je mogla ući u nasljedstvo, ako nije bilo oporuke). Ravnopravnost se ogleda i u minimalnoj razlici u godinama supružnika, za razliku od Dalmacije gdje je suprug bio znatno stariji od žene, u mnogim slučajevima i skrbnik mlađoj ženi. Žene na Kvarneru kasnije rađaju (prosječna dob žene rodilje kod prvog djeteta bila je oko 26 godina). Dakako bez obzira na specifičan položaj, žena je na Kvarneru teško živjela pa njen poseban položaj ne treba idealizirati. Ipak pretpostavka je da ovakav poseban položaj žena, nevažno kojem upravno-pravnom okviru je pripadalo pojedinačno područje (Mlecima, Habsburzima, kratko Francuskoj) imalo utemeljenja u starom liburnskom društvu.
Važan segment u razvoju kvarnerskog čovjeka jesu i bratovštine čiji se utjecaj dugo održao. Pojedinac se uključivao u ovakav oblik da bi bio zaštićen. One su pružale društvenu i mentalnu sigurnost pa su uz obitelj predstavljale čvrsti oslonac kolektivnog postojanja. Bratovštine su pomagale bolesnima, organizirale pokop te pomagale obiteljima pokojnika. Pravila bratovština definirala su se statutima ili matrikulama.
Školstvo Kvarner poznaje od davnina. Škole na ovim područjima omogućavale su mladima stjecanje znanja i vještina. Prisutna je duga tradicija glagoljske i latinske kulture. Općenito društvo je bilo mnogo bolje obrazovano od onoga u gorskoj Dalmaciji, a svećenstvo bolje izobraženo. (velik broj svećenika školovao se u Italiji i Rimu). Uz usmenu književnost postoji i pisana riječ, naglašena je kulturnim utjecajem Venecije i Italije lirika.
Na Kvarneru također postoji vjera u nadnaravne sile, vjera u progonjene i progonitelje (vukodlak recimo), no njihova moć pod utjecajem crkve te više novijim spoznajama u europskom prosvjetiteljskom svijetu polako opada, iako povremeno dolazi do osuda na smrt spaljivanjem zbog čaranja. (zadnja u Kastvu 1716. godine, u Zagrebu se ljude osuđivalo na lomaču još u doba Marije Terezije).
Iako danas možemo reći da je konstitucija hrvatskog nacionalnog bića završena, ipak su velike razlike hrvatskim regijama, ova dva primjera u njihovom razvoju to pokazuju. U mentalnoj svijesti, kulturnom utjecaju, odnosima u obitelji, odgoju, povijesnom impaktu i drugima. ,,Modernizacija,, Kvarnera prošla je bez velikog šoka (moguće da je tome razlog i dugo trajanje težački gradova), ali je u gorskoj Dalmaciji itekako došla do izražaja. Modernizacija, a to znači uprava, školstvo, trgovina, ovdje je narušila stabilnost plemensko-patrijarhalnog oblika života. (čak i u pedesetim godinama 20. stoljeća čuvaju se zadruge, npr. u Škabrnji gdje se traži od ondašnje vlade NRH da im se ne oduzima zemlja jer su oni oduvijek tako živjeli, u zadruzi) No taj šok modernizacije neće bitno promijeniti patrijarhalni način razmišljanja JA iznad ostalih te će se održati i prisutan je do danas.
Istaknuta i druga fotografija: Marta Ožanić
#Grad #Hrvat #hrvatstvo #Identitet #Rijeka
