Svaka vječnost kratko traje

Snježna mećava naše dane briše.
Od vječnosti kojom nas straše
nebo će nešto i nama dati.
Borama na licu
starost svoju mudrost piše,
ko umorni pustinjski beduin
kad se pera lati.
“Sve su vječnosti kratke”, reče Bog
vršljajući između Pakla i Raja.
Nakon toga sjede za klavir i
otpoče sa svirkom na
ledenim vrhovima Himalaja.
Bog iznenada na tren stade
te se u pauzi između dvije arije upita:
“Da nije belaja
kako bi stado uopće znalo
ima li razlike između Pakla i Raja”?
Nebeskom simfonijom opijene
oko Svevišnjeg plešu muze,
dok niz lice teku im radosnice suze.
I dok razmišljamo imali li razlike
između Pakla i Raja,
do nas dopiru božanski zvuci
sa ledenih vrhova Himalaja.
Ka stvoritelju za klavirom
upiremo pogled nade.
Pospani Katmandu drijema u zlatnoj dolini,
sa zlatnim kupolama u snježnoj bjelini.
Da li za njega Bog uopće znade?
Bog ne progovara, Himalaja se gordi i
blješti u svojoj ledenoj tišini.
S maglovitog zimskog neba
što nam krov nad glavom dade
tek ledena kiša pade.
Snježna mećava naše tragove briše,
od vječnosti svoje nebo će nešto i nama dati.
Borama na licu starost svoju mudrost piše,
ko umorni pustinjski beduin kad se pera lati.

Marko Raguž (Stihovi iz pjesme Bog i klavir)

DA NIJE TAME, NI “SVJETLOST” NE BI BILA SVJETLOST

U operi Karla Menotija „Smrt biskupa Brindizija“ evociraju se sjećanja umirućeg biskupa, vezana uz Dječiji krstaški pohod. Mučen osjećajem krivnje on preispituje svrhu i ograničenja svoje vlastite moći. Ono što se nije moglo dočarati opernom muzikom uspijeva književniku Ježi Andžejevskom. On kroz tok svog romana “Vrata raja” sve više i više razotkriva tu Istinu, koja je potpuno suprotna onoj koja je ponuđena u zvaničnoj historiografiji. U skladu sa tim je i komponovan roman “Vrata raja”, odnosno sve je unaprijed usmjereno na jednu točku, na jednog lika koji jedini u potpunosti poznaje istinske uzroke pohoda. Svi likovi, kroz čiju ispovijest na verbalnoj razini (odnosno kroz ono što govore svećeniku) saznajemo o događajima u romanu, su na različite načine povezani sa glavnim likom Žakom iz Kloaja, i svi oni pripovijedaju događaje iz vlastite vizure, u odnosu na ono što znaju ili misle o tim događajima. Taj “krug” se tokom romana sve više i više sužava oko glavnog lika, da bi se Istina potpuno otkrila kroz njegovu ispovijest. Prema tome, roman “Vrata raja” je jedna vrsta mozaika, fragmentirane cjeline koja na kraju upravo kroz te fragmente uspostavlja jasnu sliku i smisao, a takva vrsta mnogostrukosti, više različitih vizura kroz koje se promatraju događaji, iako jesu subjektivno determinirani, upravo tom dimenzijom subjektivnog u “posmatranju” događaja, pojačavaju “uvjerljivost” i doprinose objekivnosti onoga što su “posmatra”. Poljski pisac Ježi Andžejevski je svoj kratki roman “Vrata raja” zapravo napisao u dvije rečenice, ili tačnije govoreći, u jednu rečenicu je strpao “roman” a drugom – koja se sastoji od nekoliko riječi (“I išli su cijelu noć.”), je tek kontrastirao, odnosno istakao prethodnu. Naravno, tvrdnju da je Andžejevski roman napisao u dvije rečenice treba shvatiti metaforički, premda je sa tehničkog stanovišta zaista tako, ali je u stvari Andžejevski tek neznatno promijenio strukturu rečenice, umećući veliki broj veznika, dok je stvarna promjena nastala jedino na nivou interpunkcijskih znakova. Kako kaže Petar Vujičić u predgovoru za roman “Vrata raja”, rečenica Ježija Andžejevskog, se pretvara u jedinstvenu cjelinu na način da spajajući nekoliko ispovijesti od kojih je u formalnom smislu izgrađen roman, ona spaja sve ispovijesti u “autorovu ispovijest”. Zbog onih bez nade nada nam je dana, reče neko mudar. Nada počinje i umire sa osobom koju smo voljeli, čak i onda kad nismo bili dostojni te ljubavi. “Mislim, dakle postojim” – filozofirati nije zabranjeno. Sve dok je živ čovjekovo postojanje je određeno činjenicom da još uvijek postoji i da nije izrekao svoju konačnu riječ. Riječ i pokret su komplementarne aktivnosti, jer bez kretanja ne bi bilo niti jezičnih refleksija. Tokom kretanja, bez obzira u kojoj se formi ono ostvarivalo, imamo potrebu da nešto modeliramo i definiramo riječima. Kao prijenosnici ideja, riječi često upravljaju našim kretanjem, jer je kretanje na svijetu kao partija šaha, ispresijecano preprekama i neprijateljskim namjerama, koje je potrebno savladati. Ali i bez toga je kretanje jedna neminovnost. Čovjek koji je bolešću zakovan za krevet, također se na svoj način kreće. Sve dok je živ, nešto se u njemu pokreće, makar to bile misli i unutrašnji organi. Morski vuk Džeka Londona na kraju tog romana biva sahranjen u svoje vlastito tijelo. Naime, tijelo mu je postalo nepokretno i oduzeto, a on je u njemu ostao još živ kao u grobnici. Premda je za vanjsko oko bio nepokretan, u njemu se još odvijalo neko duševno kretanje, određena smjena svjesnih stanja i sna, ali u svakom slučaju kretanje. Treba zapaziti i činjenicu da planeta svojim gibanjem kroz svemir sva živa bića koja nosi na svojim plećima naprosto nagoni na kretanje. Sva živa bića trebaju pokret, kao vodu i zrak. Živimo samo od toga što još nije došlo vrijeme za posljednji pokret, uzdah ili riječ. Nekad su filozofi govorili da svijetom vlada Pokretač, koji pokreće sve, a sam ni od čega nije Pokrenut. Ali ljudi nekako olako pokušavaju nepojmljivo uhvatiti u paradokse nekih proturiječnih misli. Kao na primjer sv. Augustin koji se obraćao bogu riječima: “Daj što zahtijevaš, pa zahtijevaj što hoćeš”. Ali za razliku od životinja, čovjek je u prednosti, zato što je u stanju da sposobnost nizanja riječi razvije u umjetnost jezika, sustav komunikacije. Sposobnost kretanja je u stanju da razvije u umjetnost plesa, ili umijeće ratne strategije, koja uključuje vještinu kretanja na bojnom polju. U indijskoj mitologiji “Bog je plesač, a sam ples je stvaranje”. Nije li ovo divan način stvaranja Svijeta? Ne treba zaboraviti “ritam” jer kad nova godina rastvori svoje zastore od magle i smoga nad zaleđenim gradovima, pred nama se otvaraju vremenske dionice, koje je kretanjem potrebno savladati, kao i prostorne površine u koje je potrebno nešto urezati, izvajati, modelirati formu od određenog materijala. Marijan Grakalić je svoj roman “Posljednji Štignjedeci” podijelio na određen broj Uspinjanja. Tokom jedne kalenarske godine je potrebno preći recimo osam Uspinjanja do kuće koja se nalazi na brdu. Možda tih uspinjanja bude i više, ali osam je dovljno da se to kretanje ostvari u svim godišnjim dobima. Preko spomenutih Uspinjanja pokušavamo da zatvorimo jedan Krug. To uspinjanje je kao jedno malo hodočašće, koje zahtijeva kretanje i razmišljanje. Kretanje je tjelesno ali i mentalno, jer je sam krug i vanjski i unutrašnji, kao što je sve na svijetu poput jave i sna, dualno i ima svoje lice i naličje. Međutim, svi ljudi generiraju na svoj način to kružno kretanje. Navijačke skupine, razne Horde zla ili Manijaci se možda osam puta tokom godine uspinju na najvišu tribinu Sjevera na stadionu, kako bi bodrili svoje junake u dresovima. Imaju svoje vođe, svoje ideologe i svoj stil života. Između pustinjaka koji kao Ničeov Zaratustra sanja na brdu ispod oblaka i običnih ljudi koji se natiskuju u dolini postoji jedna bitna razlika – vrijeme im različitom brzinom i kvalitetom protiče. Dok se ovi obični ljudi zapletu u filozofiju crno-bijelog svijeta, koja ljude dijeli na naše prijatelje i neprijatelje s druge strane barikade, Ničeov Zaratustra možda svoju životnu filozofiju ostvaruje na nekim višim frekvencijama i valovima, ali tih osam uspinjanja ga povezuje sa gradom koji leži u dolini. Tako kad se nakon određenog vremena ponovo nađe u dolini među običnim svijetom, zapazi da je već izbio rat, da je grad okupiran od tuđe vojske, da se dogodio razorni zemljotres ili nešto treće. S tugom konstatira da filozofija života ljudi koji popunjavaju mjesta na nogometnim utakmicama ili onih koji nakon kazališne predstave izlaze na parlamentarne izbore, nekako zastranjuje i dolazi u stanje ratnih ili povijesnih kolizija mnogo brže nego je to slučaj sa onima koji poput njega žive pod oblacima. Životna filozofija ljudi u dolini je jednostavno doživjela terminološku eroziju. Riječi i pojmovi su se počeli osipati, a sve definicije prokišnjavati. Na to mjesto dođe obično neka pseudo-ideologija političara sklonih malverzacijama, prevarama i obmanama. Tada dolazi do toga da se naše kretanje pretvara u sukobljavanje. Pripadnici torcide navuku vojne uniforme i završe u rovovima poput ukrajinske brigade “Azov”, u okviru nekog velikog i sumnjivog projekta političara, koji to slanje ljudi u smrt obično pojmovno i terminološki defirniraju određenom političkom ideologijom, pri čemu se ispostavi da se to stradanje običnih ljudi ostvaruje radi nekih viših ciljeva. To je tako kad megafon kojim se upravlja narodom bude zaposjednut od strane nekog tko je sklon crnoj magiji i umjetnosti obmanjivanja. Ničeov Zaratursta na brdu pod oblacima sve to zapaža, ali samo jednim okom dok sanja, udišući plavetne dubine čistog planinskog ozona. U tom svijetu visina ostaje onaj pravi smisao svih pojmova i definicija, dok se u dolini dogodi ideološka erozija, pri čemu Riječi podivljaju kao zapjenjeni divlji konji dok pršću sa usana grlatih ideologa, koji predvode novopečenu pješadiju u juriš protiv neprijatelja. Sve to se ne bi dogodilo da nije došlo do otklizavanja na polju pojmova i definicija.

Evo na koji način se to otklizavanje ostvaruje:

Pitali su jednog šamana “šta je otrov”? Sve prekomjerno od onoga što nam je potrebno je otrov, jedan je od odgovora. “To može biti moć, ljenost, hrana, narcizam, ambicija, sujeta, strah, bijes, šta god”, odgovorio je mudri šaman. Postojanje šamana je jako dragocjeno, jer bez njih određeni pojmovi ne bi dobili milost adekvatnog definiranja. A što se događa bez postojanja šamana, filozofa, odnosno mudrih i pametnih ljudi? Onda definiranje pojmova preuzme netko sklon špekulacijama i prevarama, pri čemu pokretačku moć riječi, ideje i ideologije koristi u proizvoljne svrhe, što može rezultirati neredima, ratovima i slanju ljudi u smrt. To je posljedica isključivo otklizavanja na polju adekvatnog definiranja pojmova i riječi kojima se usmjerava kretanje ljudi. A ljudi moraju biti u nekakvom pokretu. Das Leben ist Bewegung (Život je pokret), što bi rekli Nijemci. Bez pokreta i akcije jednostvano nema ničega – stagnacija je ponekad gora od destrukcije. Razlika je samo u kretanju koje podliježe zakonima kaosa ili reda. Iz ljudi rat i kaos teško izlazi, ali može izaći, upravo kroz jednu zdraviju životnu filozofiju ili drugu upravljačku ideologiju.

Tako naš gore pomenuti šaman pokušava definirati odgovor na pitanje: Šta je strah? – Neprihvatanje neizvjesnosti. Kada neizvjesnost ipak jednom prihvatimo počinje avantura koja je sama od sebe neizvjesnost, odgovorio je šaman. Život bi uistinu trebao biti avantura. Kad dođemo do njegovog kraja, čovjek bi trebao imati osjećaj da želi sve to ponoviti. Tome nas uči prava životna filozofija, jer računa s tim da je život dar i da je potrebno vrijeme i prostor ispunjavati kreativnošću i slobodom izbora, koja rezultira životnom avanturom. Kreativnost i produhovljenost se naravno podrazumijevaju. Ako ne znaš gdje je pakao pitaj umjetnike, ako umjetnika nema onda si već u paklu. Niko od nas ne mora postati Pikaso, Salvador Dali ili Čarli Čargonja, ali je poželjno da nešto naslikamo. Slike su važne, slike ponekad govore više od riječi. Nikola Tesla je često citirao velikog Getea – poezija je u svim vremenima visoko rejtingovana. Kad već pomenuh Teslu da kažem da je jedan od malobrojnih prijatelja sa kojima se povremeno družio bio neki anonimni pjesnik porijeklom iz Njemačke. Ne moramo biti virtouzi na gitari poput Paka de Lusije, ali se možemo potruditi da nešto kreiramo tonovima na žicama. Ne moramo postati veliki kao senjor Dante, ali ispisati neki stih nikome nije zla nanijelo, a takva kreativnost je pogonska snaga za ljudski duh. Zakon neizvjesnosti ili prisile je nešto što je posljedica terminološkog odstupanja i ima za cilj da pokvari određene životne vrijednosti, da bi nam time postojanje ogadili. U takvom stanju razmišljamo na način da bi život najbolje bilo ne ponavljati, jer tko bi htio ponoviti svu ovu količnu patnje, agonije i nepravde. Ali to je samo posljedica spomenute erozije u razvoju određene životne filozofije. Šta je zavist? – pita se naš šaman. – Neprihvatanje dobrog u drugima. Kada ga prihvatimo, nastaje inspiracija. Uistinu možemo doći u stanje da omrznemo i ruku koja nas hrani i želi nam dobro. Samim time odbijamo vrijednosti i tavorimo u tmini, koja ne vodi stazama kojima se Uspinjemo prema vrhovima životne mudrosti. Kada naučimo da razdvajamo dobro i loše, kada u nama nastane jedan duhovni filter, koji prima samo ono što je dobro, a odbacuje loše, onda se otvara prostor i za životnu inspiraciju koju možemo dobijati od drugih ljudi. A na svijetu je to tako, da je božje i đavolje sraslo i ponuđeno na istom pladnju. Sa muzikom nam se poslužuje i droga. Ubijeđuju nas da je taj izbor radi duhovno uzvišene stvari kakva je muzika, dok ne postanomo žrtva ovisnosti. Tako da je teško naučiti da uzmemo muziku, a izostavimo drogu. Taj filter je jako važna stvar, jer bez njega ne može doći do pojmovne kristalizacije određenih vrijednosti. Šta je bijes? – potom su upitali šamana, koji odgovara: Neprihvatanje onoga što je van naše kontrole. Kada takvo što ipak prihvatimo, rađa se tolerancija. Na ovaj šamanov odgovor bi se moglo nadodati – van naše kontrole je stanje ludila. Baš zato što postoje određene zone koje u nama samima ne možemo kontrolirati, javlja se ludilo. To ludilo može biti društvena dijagnoza, koja je preduvjet da zajednica klizne u anarhiju i rat. Tako da nije lako ovladati onim silama u ljudskom karakteru, kojima nismo naučili vladati. Njima može ovladati netko drugi izvana i na taj način nama manipulirati. Toga je politički ideolog itekako svjestan, stoga mu je prisustvo šamana u blizini njegove govornice nepoželjno i opasno. Pametni i mudri ljudi ne mogu biti zli jer to zahtjeva od ljudi ograničenu percepciju, govorio je filozof Žan Pol Sartr. Šta je mržnja? – na kraju je upitan šaman. Neprihvatanje ljudi onakvima kakvi jesu. Kada ih prihvatimo nastaje ljubav, glasio je njegov odgovor. Najgore što nam se može desiti jeste to da nam život prođe bez ljubavi. To se na kraju i dešava upravo zbog raznih vrsta osipanja, koje nas odvode na krivi put. Postoji i jedna poznata birtija “Na krivom putu”. Pojmovno definiranje je osnova svake životne filozofije. To je i svojevrsno projektiranje, jer na taj način se u ljudske aktivnosti i kretanje unosi neki sustav i plan. U suprotnom to kretanje može biti sumanuto, pa na taj način voditi u ludilo ili anarhiju. Samo putovanje i kretanje u sebi krije određene iluzije. Naime, mi možemo obići cijeli svijet čak i ako smo potpuno nepokretni. Ne moramo se micati s mjesta da bismo putovali. Mnogi ljudi provede svoj radni vijek vozareći podzemnom željeznicom s jednog kraja grada na drugi. To je jednosmjerna ili dvosmjerna putanja koja je u suštini pravolinijska i mogu proteći decenije a da se ne promijeni. Međutim, duhovni odrazi putovanja su krugovi. Baš kao spiralno uspinjanje stazom oko planine prema njenom vrhu. To putovanje je duhovni život i ono je uvijek uspinjanje. Kako je moguće da toliko mnogo dana stane u jedan tako kratak život, pitao se svojevremeno Kafka. Svaki dan je kao jedan interval, jedna muzička dionica kojom unosimo neku kreaciju. Ili pak jedna fotografija. U svakom slučaju je dan površina u koju unosimo neku kreaciju. Ta kreacija teži da se uobliči u savršenstvo. Putovanje i vrijeme razvijaju određenu formu do savršenstva, smatraju šamani. Jer jedino se preko savršenstva možemo približiti i sjediniti s Bogom, prema kojem upiremo poglede i nade tokom svog putovanja spiralnom stazom prema vrhu planine. Pređeni put je uvijek duhovan i integriran u krug, dok je pojedinačni vanjski put uvijek pravolinijski ili pak cik-cak, ali od jedne do druge fizičke točke. Stoga uvijek treba imati na umu da je istinski put onaj duhovni i on nema prekidanja, jer se izmjenjuju dionice unutrašnjeg i vanjskog, poput igre između svjetlosti i tame. Pomoću umjetnosti vremenske i prostorne dionice dobijaju svoju formu, jer kreacija je put prema savršenstvu, koje je most prema božanskom. Tih detalja su šamani u svakom slučaju svjesni. Problem je što mnogo ljudi na planeti postoji, ali ne vlada umijećem čije nam tajne šapuću usamljeni šamani. Većina ljudi je “upregnuta” u određeno kretanje, kojim bivaju izrabljivani kao tegleća marva, kako bi kapitalisti na njihovom radu profitirali. Prisilni rad često ne mora imati nekog smisla. Toga su ljudi u radnim logorima i kažnjeničkim kolnijama itekako svjesni. Čitav svijet se pretvara u “Prljavo kazalište”, odnosno podijum izrabljivanja i stradanja, ako iz svakodnevnice odstranimo spiritualnost i moralna načela. Ukoliko se ne držimo mudrosti iz starih spisa, među koje se ubrajaju i mudrosti šamana, koji nam tumače kosmičke zakone, vrlo lako možemo otklizati. Cilj duhovnog putovanja je dospjeti do rubova svijeta, a po mogućnosti i prekoračiti granicu u nepoznato. Mudrost sibirskih šamana je prisutna u Čehovljevom izvještaju iz udaljene kažnjeničke kolonije na samom rubu svijeta, pod nazivom “Otok Sahalin”. Dospjeti na rub svijeta podrazumijeva putovanje, ali putem Čehovljevog spisa tamo možemo dospjeti i mi koji samo čitamo. U tom izvještaju s ruba svijeta Čehov piše: “Poslije objeda, u šest sati, bili smo već kraj rta Pronge. Tu završava Azija, i moglo bi se reći, da na tome mjestu Amur utječe u Veliki ocean, kad se tu ne bi ispriječio otok Sahalin. Pred očima se širi Liman, a naprijed se jedva razabire maglena pruga – to je robijaški otok; nalijevo, gubeći se u vlastitim zavijucima, nestaje u magli obala, koja se proteže prema nepoznatome sjeveru. Čini se, da je ovdje kraj svijeta i da se dalje ne može ploviti. Dušu obuzima čuvstvo, kakvo je vjerojatno osjećao Odisej, kad je plovio po nepoznatome moru i nejasno naslućivao susret s neobičnim bićima. I doista, zdesna, na samome zavoju u Liman, gdje se na žalu smjestilo giljačko seoce, u dva čamca plove prema nama neka čudna bića, zapomažući na nepoznatu jeziku i mašući nečim. Teško je bilo razabrati, što drže u rukama, no kad su se približili, primijetio sam sive ptice.” Da nije bilo želje za avanturom, čovjek nikad ne bi mogao savladati strah od nepoznatog, čiju je granicu potrebno prekoračiti i vojničkom nogom stupiti na novo polje. Nošeni tim osjećajima ljudi su poduzimali putovanja na sam rub svijeta, kao što je to radio u svoje vrijeme i Odisej. Od Odiseje i trojanskog rata je prošlo stotine i stotine krugova ove naše planete, što je zapravo bio njen put kroz svemir. Putovanje ljudske vrste je bilo zabilježena historija, a svaki pojedinačni čovjek je morao izmaštati svoje osobno putovanje, kao što je to na primjer radio naš Ahmed Bosnić. Važno je izabrati svoj put jer “oni koji biraju puteve utrte ne pale svijetla onima koji dolaze”.

Za kraj ponovo moji “Razgovori sa Valterom”

U svoju teku sam, pored ostalog, zabilježio i neke emotivne detalje iz Valterove romanse koju je imao sa pjesnikinjom Ksenijom Kancijan.

Za ovu prigodu sam odabrao par zanimljivih prisjećanja:

UZ IZNENADNI ODLAZAK PJESNIKINJE KSENIJE KANCIJAN

Ovako je o pjesnikinji Kseniji Kancijan govorio sarajevski Valter:

“Ne budi ravnodušan prema onome što dolazi i ne žali zbog onog što odlazi. To su tek oblaci nad pejsažima prolaznosti”, pisala mi je pored ostalog u jednoj poruci. Rastanci uvijek bole, pogotovo rastanci od dragih osoba koje imaju dušu anđela i koje znaju da vole. Ovo je jedan od takvih rastanaka. Ksenija je bila moja prijateljica, zapravo mnogo više od prijateljice. Stalno smo bili skupa, a nikad se nismo sreli – nije li to čudno? Možda se radilo o nekom davnom poznanstvu – poznanstvu iz nekog od naših bivših života. Počeo sam od skora vjerovati u “putovanje i besmrtnost” duša. Kao dvoje davnašnjih prijatelja smo razmjenili na stotine poruka. Poslala mi je i neke od svojih divnih pjesama. Pisala mi je: “Sve velike ljubavi su tužne, rekoše pjesnici i pjevači pjevajući najtužnije balade Mladost nisu samo rane godine Ona je najveća krađa Sunca u očima skrivena Još da smo znali kuda s njime, koje bi Pjesme pjevali”.

Bilo je tokom naše romanse i poljubaca, ne onih pravih koji se rađaju u vatri ljubavne ekstaze i požude, ali ipak poljubaca. Kasnije kada smo se još bolje upoznali ona je svoje poruke završavala riječju “zagrljaj”. Slala mi je i neke stihove koji su bili baš meni posvećeni. Govorila mi je da voli prženu ribu i crno vino i da bi jako voljela da me posjeti u Sarajevu. Obećala mi je da će prije putovanja kupiti novu mornarsku haljinu. Imala je već jednu staru koju je nosila po kući. Jako mi se sviđala pa sam joj u par navrata rekao da u njoj izgleda seksi. Ne znam je li stigla kupiti tu svoju novu mornarsku haljinu, to uostalom više nije ni važno. Ona je otpočela jedno sasvim drugo putovanje te je sasvim razumljivo da iza nje ostanu neki planovi i poslići nedovršeni. Uprkos tome što sam u nju bio zaljubljen do ušiju, bila je veoma ljubomorna. Ispoljavala je to na simpatičan i profinjen način. Sve što je radila, radila je sa stilom. Njezinu ljubomoru sam ipak smatrao djetinjastom i nepotrebnom – ja sam na koncu konca samo sarajevski Valter. Da sam barem Če Gevara, pa ajde. S početkom proljeća ove godine mi je napisala sljedeću poruku: “Umrijet ću jedne jesenje noći kad sva priroda spi, niko me tada žaliti neće, jedino možda Zdeno ti”. U tom periodu mi je bivala iz dana u dan sve draža i počeo sam osjećati neki neobjašnjiv strah da je ne izgubim.

Možda su neki događaji koji će nam se desiti unaprijed zapisani, a da mi toga nismo svjesni. Ponekad se pojave neke sjene, slutnje i naše šutnje koje odnekud dođu i teško ih je pojmiti i razumjeti. Abdulah Sidran je tvrdio da je svakom čovjeku “zapisano koliko će koraka u životu zbrojiti – kad čovjek napravi jednom i onaj posljednji, to ne biva slučajno, jer mu tako bijaše zapisano”. Njeno prisustvo sam uvijek osjećao bez obzira na udaljenost. Čak i sada u ovim trenucima osjećam da tu negdje okolo lebdi i da ćemo se ponovo u nekom našem budućem životu sresti.

Pisao sam joj nadahnute i emotivne poruke, barem sam ja mislio da je to tako bilo. Nije ih komentirala, niti na njih reagirala na bilo kakav način, što me je, iskren da budem, čudilo. Onda sam jedne prigode napisao malo dužu poruku, a u potpisu stavio “Andrić”. Ona je bila oduševljena – napisala je, pored ostalog “divno, volim Andrića”. Sutradan sam napisao još jednu sličnu poruku, možda i ljepšu od ove koju pomenuh, ali je poslana sa mojim potpisom. Pjesnikinja ponovo nije reagirala. Sutri dan sam tu poruku obrisao. I gle čuda, moja draga Ksenija je ovaj put reagirala. Napisala mi je: “Zašto brišeš, onako divne poruke”. Poslije smo se dogovorili da sklopimo i jednu knjigu od naše prepiske koja bi bila prošarana sa njezinim pjesmama – naravno, ukoliko naša romansa bude potrajala. Na žalost, to se nije desilo. Neki su nam se “vanzemaljci” umiješali u vezu i sve pokvarili. Orwelovi žandari su joj obnoć upali u kuću, nakon čega je veza prekinuta. Nešto se krupno desilo. Ona me je skinula sa spiska prijatelja i nestala sa fejsbuka. Naša se veza prekinula prije pet-šest mjeseci, ali sam i nakon toga često mislio na nju…

Da li će pjesnikinja Ksenija Kancijan dobiti ulicu sa njezinim imenom – ne znam, iskreno se nadam da hoće. Ukoliko se to desi, neka to bude tiha ulica sa puno zelenila, ptica i cvijeća.

Zbogom, draga prijateljice. Počivaj u miru, dobri anđele”.

Istaknutu fotografiju snimio Marko Raguž