Jeste li znali da u Rijeci postoje muzeji koji za vrijeme radnog vremena imaju zaključana vrata? Dobro, to ste znali, često se to spomene na portalu Artkvart (zanimljivo, nikad se po tom pitanju nitko nije osjetio prozvan reagirati op.a.). No, idemo dalje s nagradnim pitanjima. A, jeste li znali da u Rijeci postoji muzej koji to i nije, a kojega njegov spiritus movens još zove i ćumezom, i koji je već godinama najbolje ocijenjena riječka kulturna ustanova na onim platformama što ih turisti rado koriste, a zovu ih još i Trip Advisor ili Google Reviews? To već možda niste znali, kao što možda ne znate kako se taj ćumez zove i gdje je smješten.
E, pa, otkrit ćemo vam da se taj „ćumez“ još zove Muzej starih računala i informatičke tehnologije Peek&Poke, u sastavu kojega djeluje i jedini riječki Muzej djetinjstva, da je taj muzej smješten u Ulici Ivana Grohovca na broju 2A, odnosno da je za sve to izravni krivac Svetozar Nilović Tozo, samoproglašeni guru kozmičkog sexa. Eh, sad, zašto je Peek&Poke najbolje ocijenjeni riječki muzej na platformama što turistima često služe da bi se bolje snašli na nepoznatom mjestu lako je saznati, dovoljno je neko vrijeme proboraviti uz Tozu u njegovu radnom okruženju pa da sve odmah postane kristalno jasno.
Kada dođete u Peek&Poke snaći će vas nevjerojatna količina pozitivne energije, silan entuzijazam i domaćinska atmosfera u jednom velikom kreativnom kaosu, ali i postav kakvoga se mnogi muzeji ovoga tipa ne bi postidjeli. Očito je to recept za uspjeh, pa takav pristup odnese primat pred institucijama u koje su uloženi milijuni novca poreznih obveznika i europskih fondova. Ali, kako je to moguće?
– Kao prvo, moram naglasiti da Peek&Poke, koji postoji već 16 godina, nije muzej. Tako smo prozvani jer nam je to bilo puno jednostavnije reći nego da stalno govorimo kako smo nekakva zbirka, kolekcija, mi imamo nekakvu kobasicu od imena. Peek&Poke je mjesto, između ostaloga i muzej, ali udruga koja se osim muzejskom djelatnošću bavi i organizacijom drugih programa. Kada smo pokretali Peek&Poke 2007. godine nismo željeli stati samo na tome, odnosno nismo nakon otvaranja željeli samo na tome ostati. Bili smo potpuno neiskusni u svemu tome, kada smo krenuli u ovu priču nisam znao ispuniti formulare za javne potrebe u kulturi, svi su nam govorili da prijavimo programe, a nisam znao o čemu ti ljudi pričaju. No, kada smo 2010. godine postavili onaj monolit na Korzu povodom Odiseje u svemiru, dospjeli smo u fokus javnosti i nakon toga kontinuirano provodimo programe koji pretežno nisu bili vezani za računala. Budimo realni, u ovom gradu nema kritične mase ljudi koje bi samo računala zanimala. Krenuli smo u organizaciju koncerata, izložbi, koje smo u prvo vrijeme radili sami i došli smo tu gdje smo došli. Zašto smo najbolje ocijenjeni? Mislim da je druga stvar kada radiš nešto što si sam pokrenuo, a druga je stvar kada dođeš na nešto što je već gotovo. Nama nitko sa strane ne plaća struju, bilo je mjeseci kada nismo imali novaca da si isplatimo plaću, a ljudi su uvijek kod nas dolazili kao da dolaze kući, uvijek je to bilo jedno ugodno mjesto. Mislim da bi ljudi koji rade u gradskim institucijama i čija je plaća zajamčena drugačije doživljavali svoj posao da ovise o svakom posjetitelju i da od tih novaca moraju isplatiti plaću i platiti režije. Smeta li me to? Nisam tako razmišljao o tome, neka o tome razmišlja onaj tko im daje plaću. Mi smo radno vrijeme prilagodili nama koji smo u muzeju, s time sam zadovoljan. No, da me čudi, ne čudi me. Ionako se kadroviraju politički podobni.
Realno, Peek&Poke nije uređen prema pravilima knjige, svaka vitrina kod nas svoju politiku vodi, zovem ga ćumez, ali taj ćumez ima svoju draž, započet će Svetozar Nilović Tozo priču o Peek&Pokeu, muzeju u kojemu možda vlada nekakav nered i taj nered se odmah na ulazu može zamijetiti, ali nered što se čitavo vrijeme doima smislenim i pomno isplaniranim.
– Slažem se da je taj nered smislen, to je nered kojega stranci cijene jer se kod nas zaista osjećaju kao kod kuće. Osim toga, svi naši eksponati, ili gotovo svi eksponati, mogu se opipati, mogu se dirati, mogu se koristiti, a mi smo svi senzualna bića i dodir nam je jako važan osjećaj. Klincima je drugačije kada nešto vide na internetu, od onog osjećaja kojega dobiju kada to vide u živo i još to mogu isprobati. Dakle, sve to skupa rezultiralo je tim dobrim ocjenama i činjenici da nam se ljudi rado vraćaju. Uložen je tu velik rad i trud, ponešto mene, ponešto mojih suradnika, ali na kraju se ipak isplatilo.
Peek&Poke je, dakle, muzej starih računala i informatičke tehnologije, ali je i puno više od toga, on je ujedno i podsjetnik na to koliko su neki od nas ostarjeli, u njemu je sjajna zbirka pisaćih mašina, starih računala, igraćih konzola, kalkulatora, on vas u sekundi vrati u prošlost koja to do jučer nije bila, na tristotinjak kvadratnih metara prostora toliko je natiskano eksponata da je ponekad teško povjerovati da je sve to stalo na jedno mjesto. Muzej ovakvog tipa, pritom i najbolje ocijenjeni od strane onih koji ovaj grad posjećuju, definitivno funkcionira u neadekvatnom prostoru, čovjek točno pomisli kakva bi tek senzacija bila kada bi se našao, primjerice, na Korzu.
– Istina je da trenutačno radimo u neadekvatnom prostoru. Puno toga nam nedostaje, a imamo eksponata da možemo prema pravilima struke napuniti tri tisuće kvadratnih metara prostora, iako funkcioniramo na 550 kvadrata uračunamo li u to i Muzej djetinjstva, koji je zbog problema s vlagom privremeno zatvoren, odnosno na 300 kvadrata kada je u pitanju sam Peek&Poke. Tko kod nas dođe, uz vodstvo će saznati sve što mora znati o nastanku čitavog tog svijeta. Dolaze nam riječke škole, osnovne i srednje, ovdje se može naučiti jako puno toga o razvoju informatičkoga svijeta, često nismo niti svjesni koliko stvari koristimo u našem žargonu ili govoru, a nastale su baš na tim jedinicama i nulama. Da, na početku sam plakao za prostorom, stalno sam zazivao preseljenje u neki veći prostor, imali smo neki projekt za eventualno preseljenje u Bernardi, jer ljudi već znaju da se naš muzej nalazi u Ulici Ivana Grohovca, ali to je propalo. Nakon određenog vremena sam shvatio da bi se možda izgubila draž kada bismo se preselili u nešto veće ili nešto veliko. Volio bih da Peek&Poke jednog dana bude nekakav temelj za riječki tehnički muzej, dogodi li se takvo što, moja će misija biti ispunjena. Rijeka sigurno ima kapacitete za tehnički muzej, pa prvi smo imali električni tramvaj, a završio je kao kokošinjac negdje kod Osijeka, imamo taj torpedo, događalo se jako puno stvari u Rijeci. Primjerice, radili smo projekt o Robertu Bartiniju i naišli na informacije da u Arhivu postoje nacrti i patenti za stabilizatore koje je Bartini radio kao 16-godišnji klinac. Naravno da bih volio da jednom odemo u neki veći prostor, možda je o Korzu malo preambiciozno razmišljati, ali prostora sigurno ima i uz malo dobre volje bi se vjerojatno nešto adekvatnije moglo pronaći. Opet, ne tražim puno, želim samo da me puste da radim, ne petljam se nikome u život, ne želim da se meni netko petlja, želim samo napraviti nešto dobro i za sebe i za zajednicu u kojoj živim. Kada pričamo o tome zašto su nekim muzejima zatvorena vrata za vrijeme radnog vremena nekako mislim da ako već živiš od javnih novaca, onda moraš nešto vratiti javnosti. Neka to bude i mainstream, ne mora sve biti avangarda. Ali napravi nešto.
Iako su mu stara računala strast, Tozo i Peek&Poke nikad samo na to nisu bili koncentrirani. U „ćumezu“ su održavani koncerti, kažu da je onaj Pipsa bio nevjerojatan, gostovali su tu i Feralovci Boris Dežulović, Viktor Ivančić i pokojni Predrag Lucić, bilo je izložbi, ali kao strastveni ljubitelj povijesti i povijesti ovog grada Svetozar Nilović Tozo i Peek&Poke, u suradnji s Teom Perinčić iz Pomorskog i povijesnog muzeja Grada Rijeke napravili su neke nevjerojatne programe gotovo ni iz čega. Od prijevoda Malog princa na čakavski jezik uz izdavanje i audio knjige, preko Povratka na Mjesec, do nevjerojatne priče o Rigu Jancsiju i izložbe o Djetinjstvu iza željezne zavjese.
– Sve što smo radili uvijek smo radili pod imenom Peek&Poke, baš zbog toga da se stavi naglasak na to ime. U ovih 16 godina uspjeli smo od toga imena napraviti, nazovimo ga, brand. Povratak na Mjesec, Rigo Janči i Djetinjstvo iza željezne zavjese smo radili u partnerstvu s Pomorskim i povijesnim muzejom i Teom Perinčić, pokazalo se da jako dobro surađujemo. Prva nam je zajednička izložba bila baš Povratak na Mjesec s kamenčićem kojega je Nixon dao Titu, mislim da je te godine to bilo najbolje otvaranje izložbe. Pravi bum smo napravili s izložbom Rigo Jancsi, za koju smo dobili i neke nagrade. Korona nas je oko te izložbe dosta poremetila, ali Riječki rigojanči je ušao u proces stjecanja oznake zaštićene kulturne baštine. Čitava priča o Rigu Jancsiju mi je izuzetno draga, on je svoj život okončao u New Yorku, a Rijeka i New York su povezani na puno više načina nego smo mi i sami toga svjesni. To nam je najuspješniji projekt kojega smo zajedno imali, izložba je trebala biti i u New Yorku, nadam se da će biti održana. Inače, otvaranje izložbe Rigo Jancsi – Ljubav kao slastičarsko nadahnuće bilo je u Pomorskom i povijesnom muzeju najveće nakon Titanica, cilj mi je bio da imamo nešto autohtono lokalno, a uopće ne znam je li taj kolač sada prisutan i može li se kušati. Možda se je trebala Turistička zajednica više nametnuti, uključiti se u brendiranje toga kolača kao nečeg izvorno riječkog, možda je to trebalo malo više gurati.
Suradnja Peek&Pokea i Pomorskog i povijesnog muzeja Grada Rijeke ukazuje da postoji način da izvaninstitucionalne ustanove u kulturi usko surađuju s institucionalnim ustanovama, što baš i nije slučaj.
– Jednima i drugima to može biti samo na korist. Nama kroz struku, ne bih se sigurno petljao u nešto tako veliko jer nisam stručan, svjestan sam svojih dometa i svojih mogućnosti, dok je Tea Perinčić s druge strane doktorica znanosti i vrhunski kustos. Možda ona nema nešto što mi imamo, a mi sigurno nemamo znanje koje ona ima. To se može odnositi na bilo koju instituciju. Suradnja neprofitnih organizacija s institucijama je neminovna i samo može biti na korist ovom gradu. No, tu se uvijek postavlja pitanje čiji je ego veći. Mislim da je stvar ega tu puno veći problem nego bilo što drugo, kaže Tozo.
Ono što se u čitavoj priči samo od sebe nameće kao pitanje jest kakva je budućnost Peek&Pokea, hoće li se razvijati i na koji način, treba li nešto mijenjati u radu, kako podignuti ovaj prostor i svojevrsni pokret što se oko njega stvara u jednu dimenziju više.
– Način na koji mi radimo treba mijenjati, volio bih da je sve ovo začetak nekom većem zdanju, što bi bilo super. Vjerujem da će čitava ova kolekcija jednog dana pripasti Gradu Rijeci, nadam se da će se tada imati čime ponositi jer nemojmo zaboraviti da smo u trenutku otvaranja Peek&Pokea mi bili peti muzej takve vrste u svijetu. Danas niču kao gljive poslije kiše. Gdje se vidim? Art kvart Benčić će sigurno zaživjeti u jednom trenutku kao produžetak nekakvog Korza, volio bih da se smjestimo negdje na tom potezu i mislim da bi to bilo jako dobro i za nas, ali i za Art kvart Benčić. Na ovoj trenutačnoj lokaciji mi nismo dislocirani, vrlo smo blizu centru grada, ali sam imao prigode čuti od turističkih vodiča da smo im potpuno izvan ruke. Sigurno bi jedan ovakav muzej, s ovakvim načinom i konceptom rada, na Korzu funkcionirao fantastično tijekom ljetnog perioda, ali tu se onda uvijek postavlja i pitanje funkcioniranja tog čitavog pogona. Nas ubiju računi za struju i na ovoj lokaciji, na Korzu bi nas to došlo četiri puta više. Treba ustrajati na ideji Art kvarta Benčić. Treba postojati osoba koja tvrdoglavo vjeruje da to ima budućnost i stvari će se onda pomaknuti s mrtve točke. Da nije bilo mene i moje upornosti Peek&Poke bi vjerojatno nakon godinu, dvije, možda tri, potpuno prestao s radom.
U razgovoru s ljudima koji Svetozara Nilovića Tozu malo bolje poznaju, odnosno malo su bolje upoznati s njegovim radom i načinom rada, često se može čuti da bi Peek&Poke bio na boljem prostoru kada bi Tozo ponekad znao prešutjeti. Je li tome baš zaista tako?
– To je vrlo vjerojatno istina. No, ne pripadam nikome, nisam dio ničije priče, niti je Peek&Poke dio ičije priče. Otvoren sam za svaku moguću suradnju sa svima, gledam samo svoja posla i ne petljam se u tuđe poslove, nije me briga što drugi rade. Meni je samo važno da ovaj grad bude grad. Ima takvih ljudi, tu je Distune promocija, Haris Tančica, Damir Čargonja Čarli, svi oni trude se da Rijeka zaista bude grad, ali kada sve nas staviš na papir mi zajedno imamo tisuću godina, ne vidim mlade snage da se angažiraju po tom pitanju. A to bih ja volio, da se mladi ljudi uključe na takav način u promišljanje našega grada. Imam osjećaj da je čitav grad upao u nekakvu letargiju, ne znam što se događa, ali kao da smo prestali ići u korak s vremenom.
Ono što u Peek&Pokeu pripremaju za iduću godinu ima potencijala postati prava ljetna turistička atrakcija, iduće godine navršava se 30 godina od pojavljivanja Play Stationa, a Tozo i Peek&Poke tim povodom planiraju organizirati Mjesec japanske kulture u Rijeci.
– Ove godine se nismo baš pretrgali od programa, u prosincu će nam izaći drugo izdanje Mićeg princa, ali druge godine obilježava se 30 godina Play Stationa pa sam malo proširio priču i odlučio organizirati Mjesec japanske kulture, koji će se vrtjeti oko Play Stationa. U završnoj smo fazi pregovora s japanskim veleposlanstvom, s Play Stationom Hrvatska, ali tu će biti i japanski gastro fest, moći će se kupiti neki proizvodi kojih inače nema u Europi, uključit će se Riječki sportski savez pa ćemo imati i turnir u judu, Pomorski i povijesni muzej će se uključiti s projektom Moj Japan, odnosno impresijama ljudi koji su bili u Japanu, pa i ovim putem pozivam ljude da se jave sa svojim pričama. Za EPK 2020 smo željeli napraviti Festival robota i svjetla, što je bio najbolje ocijenjeni i najskuplji projekt u prijemnoj knjizi EPK, ja sam tada posjetio Japan i – odlijepio, zaključit će Svetozar Nilović Tozo, čovjek bez kojega ovaj grad ne bi bio isti.
