U subotu 5. rujna u Zagrebu će se prosvjedovati zbog otpada u Gospiću. Zbog desetaka tisuća tona otpada koji se ondje nisu pojavili preko noći, nisu pali s neba niti ih je netko krišom istovario tijekom jednog vikenda dok je država spavala. Gomilali su se godinama.
To nije prosvjed samo onih izravno ugroženih, samo stanovnika Like, to nije samo i isključivo borba Gospićana i Gospićanki za vlastito zdravlje, svoj okoliš i pravo da znaju što im je godinama dovoženo praktički pred kućni prag. To je prosvjed koji se izravno tiče svih nas, svakog našeg doma, svake naše okućnice, svake naše zelene površine, svakog lučkog pristaništa, svake napuštene tvornice. To je prosvjed i za Rijeku, Istru, Dalmaciju, Slavoniju, Međimurje.
Na taj prosvjed ne treba otići samo iz solidarnosti. Treba otići i iz straha da ono što danas netko negdje nekažnjeno gomila sutra ne završi u našem tlu, našoj vodi i našem zraku. A onda će nam netko ponovno objasniti da postoje i drugi čimbenici rizika. Alkohol, primjerice. Ministrica Hrstić već nas je na to podsjetila. Zanimljivo, duhan nije spomenula.
Ljudi, Gospić nije samo problem Gospića. Gospić je pitanje funkcioniranja države!
Trideset sedam tisuća tona otpada ne nastane preko noći. Da bi se tolika količina otpada našla na jednom mjestu, netko ga je morao proizvesti, netko prodati, netko organizirati njegov prekogranični transport, netko prevesti, netko zaprimiti, netko evidentirati, netko kontrolirati, a netko dopustiti da ondje ostane. Postoje kamioni, prijevoznici, tvrtke, dokumenti, dozvole, nadležna tijela, inspekcije, lokalna i državna administracija.
I zato je potpuno legitimno postaviti jednostavno pitanje: kako je moguće da se u državi koja funkcionira na jednom mjestu nagomila 37.000 tona otpada?
Ako institucije nisu znale – zašto nisu znale? Ako su znale – zašto nisu reagirale?
Netko je zakazao. Tko, to trebaju utvrditi oni kojima je to posao. Ali građani imaju pravo zahtijevati odgovor na pitanje kako je sustav koji bi ih trebao štititi dopustio da problem naraste do razmjera zbog kojih danas o njemu govori čitava Hrvatska.
A Rijeka jako dobro zna što znači živjeti uz probleme s otpadom.
Dovoljno je iz centra grada krenuti nekoliko kilometara prema Viškovu i doći do Sovjaka, jedne od najpoznatijih ekoloških crnih točaka ovog kraja. Ta jama desetljećima podsjeća koliko dugo posljedice neodgovornog odnosa prema okolišu mogu ostati s nama i koliko je lakše nešto godinama odlagati nego jednog dana pronaći način da se šteta sanira. A možda i ne treba ići tako daleko, dovoljno je stati u Rijeci i pogledati prema luci.
Praktički u centru grada, nasuprot riječkom KBC-u, već godinama stoji golema količina metalnog otpada. Hrpa željeza koja se iz gradske vizure ne povlači, nego kao da je postala njezin sastavni dio. Možda će nam nadležni objasniti da je sve prema propisima. Možda će reći da se otpad kontrolira, da je manipulacija njime dopuštena, da nema opasnosti za zdravlje ljudi.
Ali građani imaju pravo pitati. Zašto se takva količina metalnog otpada skladišti praktički u središtu grada? Koliko ga ima? Koliko dugo ondje smije stajati? Što se događa pri pretovaru? Što se nalazi u prašini koja se pritom može podizati? Tko to kontrolira i koliko često? Građanin ne mora završiti u bolnici da bi smio postaviti pitanje o onome što mu se događa pred prozorom, kao što ni stanovnik Gospića ne mora najprije oboljeti da bi država njegov strah shvatila ozbiljno.
Nije posao građana dokazivati da ih otpad truje. Posao države je dokazati da ih od trovanja otpadom štiti.
Upravo zato posebno loše zvuče neke izjave kojima smo proteklih dana svjedočili. Poput izjave ministrice Hrstić, problematične i politički i ljudski, jer građani nisu pitali što sve može uzrokovati rak, nego je li ih država zaštitila od onoga od čega ih je bila dužna zaštititi. Odgovor na pitanje je li otpad u Gospiću ugrozio zdravlje Gospićana mora biti transparentan, jasan, argumentiran i bez dociranja ljudima koji se boje za sebe i svoju djecu.
U svemu tome krije se možda i najveći razlog zbog kojega bi prosvjed u Zagrebu trebao nadići granice Like. Neće se ondje prosvjedovati samo protiv otpada. Prosvjedovat će se i protiv načina na koji ova država prečesto rješava probleme: onda kada postanu toliko veliki da ih više nije moguće ignorirati. Prosvjedovat će se i protiv sustava u kojem se godinama može događati nešto što se nije smjelo događati, a onda se, kada posljedice postanu vidljive, svi počnu pitati tko je bio nadležan.
I protiv države u kojoj se odgovornost svodi na formulaciju „sve je napravljeno u skladu s procedurom“, a problem ostane. I otpad također.
Zato bi 5. rujna u Zagreb trebali otići i Riječani. Zbog Gospića, naravno. Ali i zbog Sovjaka. Zbog hrpe željeza nasuprot riječkoj bolnici. Zbog svakoga mjesta u Hrvatskoj u kojem ljudi danas gledaju nešto što im se čini pogrešnim, postavljaju pitanja i dobivaju odgovor da nema razloga za zabrinutost. I zbog jednostavne spoznaje da je puno bolje postaviti pitanje danas nego za deset godina pitati zašto ga nitko nije postavio.
Ljudi iz Like danas traže da ih država čuje. Možda bi bilo dobro da u Zagrebu ne budu sami, jer nekih novih 37 tisuća tona otpada sutra se možda nađe na Lonjskom polju, možda u slavonskoj žitnici, a možda ih budemo gledali i na Grobničkom polju. Pa ćemo se nakon Tatara ogledati i s PFAS-spojevima.
Građanske inicijative Rijeka za ljude i Građanska inicijativa Kantrida, uz podršku Zelene mreže PGŽ, organiziraju zajednički odlazak iz Rijeke na prosvjed „Hodaj za Liku, hodaj za Hrvatsku“ 5. rujna u Zagrebu. Zainteresirani za organizirani prijevoz mogu se javiti putem inboxa stranice Rijeka za ljude najkasnije do ponedjeljka, 31. kolovoza, u 20 sati.
Istaknuta fotografija screenshot HTV
#Gospić #otpad #Prosvjed u Zagrebu #Sovjak #Željezo u riječkoj luci
