Bose žene na glavama nose tajni teret metaka U korpama s paprom Skriven iza lažnih imena, gledam kako prolaze Oči su ima sjajne, daju mi znak Skriven iza lažnih imena
Dokumentaran film Treći svijet Arsena Oremovića ne nalazi nikakvu potrebu veličati grupu Haustor i nju mitologizirati ili prizivati nostalgiju o vremenima kada je taj album bio objavljen. I to je dobro odabrana taktika – Haustoru se danas ništa više ne može dodati ili oduzeti pa onda Oremović pripovijeda o snimanju dub verzije naslovne pjesme albuma objavljenog 1984. bez potrebe da u istome mahu otkriva nepoznate istine. Pri tome, nalazi mjesta za naizgled bespotrebne prizore kao što je to pantomima Darka Rundeka ispred ulaza u Studentski centar iz Savske ulice. Ili grafit koji danas bilježi postojanje i djelovanje grupe. Ne radi se tek o Rundekovim kazališnim sklonostima – na tome mjestu pored Studentskog centra nalazila se 70–ih godina baraka što je bila dodijeljena Kugla glumištu i nekolicini tada neafirmiranih glazbenih grupa za održavanje proba. Za potrebe najava svojih uličnih hepeninga ta je kazališna grupa priređivala najavne mimohode s limenom glazbom, a dvije grupe imale su zajedničku duhaću sekciju. U tome smislu Oremovićev film daje povijesni prikaz širih razmjera kulture mladih, slijedi zakon svojega žanra.
Odličan primjer mitologizacije (pseudo)dokumentarac je Igora Mirkovića Sretno dijete (2003). Dok su se Prljavo kazalište još i trudili sa sretnim djetetom biti ironični, Mirković nimalo ironično filmski pripovijeda iz perspektive djeteta koje zadivljeno promatra gradski život i svijet oko sebe. (Nekoliko godina prije Feral Tribune objavio je Veliku bilježnicu mađarsko–švicarske spisateljice Agote Kristof iz iste perspektive, ali s komično–zastrašujućim učinkom.) Ako čega ironičnoga ima u Sretnom djetetu onda je to vještina (ili lukavstvo) trojanskog konja kod koje redateljeva osobna povijest u nedostatku boljega ili naprosto drukčijega postaje kolektivna povijest. Uz to, ali posebno važno, ispada da je razdoblje novog vala neki fenomen izvan povijesti pa stoga mitološki – zlatno doba. Točno je da u tome razdoblju dolazi do zamaha diskografskih izdanja i da izvođači unutar popularne glazbe šire preuzak rock okvir, ali točno je i to da su se u novi val utrpavali i bezidejni izvođači čiji je maksimalan domet bio da postanu blijede i neuvjerljive kopije stranih grupa (a to se ponavlja i danas; kako je nedavno bilo medijski javljeno, “imamo napokon našu Duu Lipu”) ili pak ugrožene veličine poput Parnog valjka ili Bijelog dugmeta.
S pravom glazbeni kritičar Ilko Čulić ima potrebu istaknuti da je pjesma “Skriven iza lažnih imena” remek–djelo, a ona prethodi naslovnoj pjesmi albuma. (Kada si kritičari daju vremena i truda onda barem na čas prestanu funkcionirati kao pričuvni reklamni agenti diskografske i koncertne industrije.) Naizgled je to usputna napomena, no ona upućuje na značenjsko bogatstvo albuma Treći svijet, širok spektar glazbenih interesa članova Haustora (uključujući free jazz saksofonista Damira Price Caprija) te neizravno i na njihove književne lektire (M. Bulgakov bez sumnje, a vjerojatno i R. Marinković iz zbirke novela Ruke). Radi se o tome da je u Oremovićevom filmu primjeren prostor dobio Robert Lovrić, član grupe Ayllu i izvođač na andskom sviralu sicus što se izrađuje od trsaka različitih dužina i povezanih u dva reda. (Preporuka za slušanje canto de pueblos andinos: albumi Inti Illimani 3 i Inti Illimani 5.) Redatelj precizno kaže: “Shvatio sam da mašta nije luksuz, nego osnovna životna potreba. Ona je ono što nas drži budnima i živima, bez obzira na to čime se bavimo. Kad sam radio na ovom filmu, bilo mi je jasno da Rundek i Sacher nisu gradili karijeru, nego svjetove – i da upravo u tome leži njihova vrijednost. Mašta nije eskapizam, nego najkonkretniji oblik opstanka: bez nje život postaje samo mehaničko trošenje vlastitog vremena. Taj uvid učvrstio me da idem još dublje u projekte koji se ne daju svesti na formulu jer mislim da je to jedino vrijedno bavljenja umjetnošću”. Zvuči kao napola uspjela dosjetka i, ujedno, potvrda ideje da u umjetnosti treba živjeti za nešto, a ne živjeti od nečega? Bit će da prevagu odnosi ovo prvo. Ako je to točno onda se doista radi o dva komplementarna, ali ipak različita svijeta, Rundekovog i Sacherovog. Razlika je ovdje važnija od identiteta, od “vječnog vraćanja istog”.
Samo se jedna stvar može eventualno prigovoriti Oremoviću, a to je naglasak na reggae/dub dimenziji kod Haustora. (Za tu razliku korisno je poslušati antologiju pjesnika i glazbenika Lintona Kwesi Johnsona Indepentant Intavenshan iz 1998. u kojoj brojne reggae skladbe imaju i svoje dub verzije, npr. “Inglan is a Bitch” i “Bitch Dub” ili “It Noh Funny” i “Funny Dub”.)
Zanimljivo je da se, uza sve zabilježeno, pred Oremovićevom kamerom nakratko pojavljuje i glazbeni urednik nekadašnjeg Jugotona, najveće diskografske kuće u bivšoj državi. U njegovim riječima prepoznaje se ambicija da album Treći svijet nosi hit poput “Moje prve ljubavi” s prvijenca. Usput, za tu pjesmu Sacher kaže da je nastala u stanju proširene svijesti. Kao da je nadrealno ludilo “Duhova” tek neka usputna i nevažna epizoda. Međutim, iz nje se pregledno vidi da Rundek i Sacher uspijevaju stvarati kako nezaboravne i pitke melodije tako i složenije pjesme. Tekst započinje riječima na standardnom jeziku, no nakon “Popili smo tri gemišta” (i to tijekom vožnje, neimenovani pripovjedač i sudrug mu Pišta) jezični se izraz odjednom mijenja:
Ostavili smo decu, žene Sobom zeli luk i jeger Demižonke opletene Sakrili u gepek–treger (...) Meknite se se gorje Da se bu videlo Zagorje Meknite se se gorje Idemo vu Zagorje
I ta pustolovina završava buncanjem što se u sporom ritmu jedva probija izvan usnica: “Dijete bi napisalo/ Nebo je nježno plavo/ Po njemu lete oblaci i ptice”. Vjerojatno u kakvoj klinici na rubu grada. Iz najavnog traileru uz film vidi se da mit o problematičnom drugom albumu, o relativnom diskografskom neuspjehu, ne funkcionira negoli kao priča oko koje se njezin pripovjedač nema razloga ni povoda previše brinuti. Trailer uz to upozorava, ne spominjući npr. “Sejmene” s albuma Bolero, na to da svijet Haustora nije jedino sex, drugs and rock’n’ roll te da im političke teme nisu strane:
U nama vrijeme se mijenja I svi su opet spremni da se bore za san U nama vrijeme se mijenja Sa barikada reći ćemo: No passaran (...) Sejmeni dolaze Lance nam donose Ljudi ih gledaju Proći im ne daju
Sejmeni – kao da su te figure stražara ili zatvorskih čuvara došle sa stranica Derviša i smrti Meše Selimovića. Uostalom, Oremović je dugo pripremao ovaj dokumentaran film i na koncu shvatio da bi snimanje u tipičnim rock’n’roll ambijentima bilo na koncu konca promašeno. Postoje prostori u koje publika u pravilu nema pristup, a to je privatan svijet vlastitog doma. Kamera otkriva što se ne očekuje, a to su kućne biblioteke koje ne služe jedino tome da budu ukras za goste. U tome je Sacherova privatna biblioteka možda dojmljivija ili barem drukčije organizirana, gotovo po kriteriju dobrog susjedstva Abya Warburga, jednog od istaknutih prošlostoljetnih povjesničara umjetnosti – ističu se edicije znakovitih naziva: Prometej, Sazveđža, Suvremena misao. Takva je pozadina sve samo ne neutralna jer se protivi olakoj zamisli da “muzika na struju” nema povijesnu i političku svijest te da njezini izvođači samo trče za suknjama i drndaju po gitari.
Nakon što se napravi usporedba ovih dvaju dokumentarnih filmova dolazi više ili manje spontano do potrebe za vrednovanjem i jednog i drugog. No, vrednovanje i sviđanje ne mogu se potrpati negoli na silu na istu razinu jer vrednovanje je tradicionalno posao kritike, a ona već traži kriterije, mjerila i argumente. Umijeće dokazivanja, a ne prepuštanje populizmu i njegovim idejama o tome da se o ukusima ne raspravlja ili, drukčijim riječima, povodi za “tko voli – nek’ izvoli”. Nedavno preminuli Milivoj Solar znao bi kazati kako se o ukusima doista ne treba raspravljati, ali i upozoriti da ta izreka ima i dodatak koji se obično (mudro?, komotno?) prešućuje: “ … ali jedino kada se zna što je dobar ukus”.
Eventualni zaključak? Ima nešto u Sacherovim riječima: “Umjetna inteligencija je puno bolja nego prirodna glupost”. Ovo drugo, izgleda, jest nešto nepopravljivo, ali zato umije bezgranično veličati svoju prirodnost i spontanost.
Istaknuta fotografija: portal Glazba.hr
#Arsen Oremović #dokumentarni film #Haustor #Ivan Molek #Treći svijet
