Ah ta Rijeka – najveća hrvatska luka koja se smjestila u zaljevu sjevernog Jadrana, poznata kao grad industrije i napretka, punka i tolerancije, visokih nebodera, brodogradilišta i (nekadašnjih) industrijskih pogona. Također, unazad deset godina, Rijeka je postala i grad turizma u kojemu se spajaju srednjoeuropska historicistička i moderna arhitektura s mediteranskim mentalitetom. Ali to je i tranzitni grad u koji su ljudi dolazili i odlazili. Nekima je Rijeka bila samo usputna stanica na putu prema konačnom cilju, dok su oni koji su ostali postali novi stanovnici grada te ovdje pronašli svoje mjesto pod suncem. Jedan od njih je i Vladimir Udatny, akademski slikar koji je diplomirao u klasi Marina Tartaglie pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (s koje je udaljen tri puta), a također završava i specijalku grafike kod Tomislava Krizmana. Nakon diplome, Udatny s obitelji odlazi iz Zagreba i smješta se u Rijeci, gdje 1952. počinje stvarati cikluse koji se danas smatraju dijelom ostavštine riječkog modernog slikarstva nastalih tijekom 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća. Ali zašto pisati o njemu? Zar nije već sve napisano? Umjetnik s takvim renomeom bi trebao biti opće poznata persona unutar hrvatskog likovnog korpusa druge polovice 20. stoljeća. Zar ne? Ipak, situacija na terenu je bila drugačija. Naime nakon prerane umjetnikove smrti 1972., postumno su mu bile organizirane izložbe u Modernoj galeriji Rijeka (danas MMSU), Galeriji Karas u Zagrebu te u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku – sve održane 1978. nakon kojih je uslijedilo zatišje. Naravno da su kolege starijih generacija znali za njega, obitelji koje posjeduju njegova djela i kolekcionari, ali stvorio se dojam da je Udatny ispario iz suvremenog stručnog diskursa o modernom riječkom slikarstvu. Može se konstatirati da je pao u zaborav od struke. Na svu sreću, toj konstataciji je na prvi dan proljeća 2025. došao kraj, kada je u Muzeju grada Rijeke otvorena velika retrospektiva riječkome umjetniku. Riječ je o višegodišnjem projektu s kojim su kustosica Ema Makarun i kustos Ervin Dubrović ponovno vratili ime Udatny „na kartu“ hrvatske likovne scene i povijesti umjetnosti.
Na izložbi su predstavljeni radovi u vremenskom rasponu od studentskih dana pa sve do kraja umjetnikova života. Predstavljen je opus od 30 godina rada, od kojih je 20 godina nastalo živeći u Rijeci. Postav, koji je zauzeo cijeli izložbeni prostor Kockice, nije postavljen kronološki već tematski. U prizemlju Muzeja dočekuju nas radovi u kojima grad i njegovi određeni dijelovi poput luka i željezničkih stanica te gradska vreva čine glavne motive kompozicija. Dovoljno je pogledati rad Stazione Termini – Roma (1955.) u kojemu se s lakoćom očituje sinteza sintagme „Geometrija u figurativnom“ koju je upotrijebila Makarun pri opisu pojedinih ciklusa. Ljudi – putnici prikazani su u tihom/statičnom pokretu dok se kreću za svojim dnevnim poslovima. Kao što i sam naslov rada ukazuje, mjesto radnje je željeznički terminal u Rimu, ali užurbanost lokacije je svedena na trenutak mira i nonšalantnosti. Modernistička arhitektura netom izgrađenog terminala sa svojim geometrijskim linijama predstavlja optimalnu scenografiju protagonistima koji su formirani od Cezanneove premise kugle, valjka i stošca – kojoj umjetnik na popis dodaje kvadrat i trokut kao dodatne elemente. U radu Motiv iz Rijeke (1963.) koji je Udatny predstavio na Salonu 63., vidljivo je osjetno odmicanje od krute geometrije prema omekšanom magičnom realizmu. Linija je i dalje prisutna, ali je noćna atmosfera ta kojoj je dan primat. U opusu nalazimo još i radove poput Stup sramote u Rijeci (oko 1954.), Riječki trg u sjeni (1957.), Motiv iz Ružićeve ulice (1960-ih), Vrt pred atelijerom – Park ispred Guvernerove palače (1970.) te Grafičku mapu s 14 riječkih motiva (1963.) u kojima je Rijeka predstavljena na razini likovne kvalitete kakvu zaslužuje jedan grad. Planirano ili ne, Udatny tako postaje i kroničar riječke arhitekture što je najbolje vidljivo u radu Vrt pred atelijerom u kojemu nema riječke Kockice (izgrađena 1976.). Osim motiva iz Rijeke i njene okolice, Udatny je puno putovao te ostavio prikaze raznih gradova i njihovih motiva poput Venecija (oko 1959.), Moulins, Francuska (Zlatni grad) (1966.), Most na Marni, Paris (1964.), Tenis/Monte Carlo (1964.) itd. Što se tiče gradske vreve, u radu Venecijansko jutro III (1966.) umjetnik nam pokazuje razinu svoju vrsnoće u prikazivanju svjetlosti i njezine refrakcije (lom svjetlosti). U rasteru geometrijskih ploha kvadrata, paralelograma i trapeza protagonisti su uhvaćeni u svojoj jutarnjoj šetnji. I ovdje je „Geometrija u figurativnom“ više nego očita, ali je naglašena lomom svjetlosti. U formiranju lica, umjetnik ide od jedne krajnosti – lica predstavljena kao maske bez detalja, do druge krajnosti u kojoj izvlači svaku ekspresiju egzistencijalističke borbe subjekta.
U svojih 20 najproduktivnijih godina Udatny se nije samo fokusirao na gradove i motive arhitekture, već njegov pozamašni opus sačinjavaju vedute, pejzaži, portreti, aktovi, grafičke mape te likovna ostvarenja u javnome prostoru. Još od studentskih dana portreti su umjetniku bili preokupacija: od portreta svojih bližnjih, prijatelja i kolega pa sve do autoportreta – crtež i olovka/ugljen bili su glavni krivci s pomoću koji su uhvaćene realistične konture lica i emotivna stanja njegovih modela. Kao pandan portretima akademske preciznosti javlja se ciklus Harlekina, teme koja je u autorovom opusu prisutna od kraja 1950-ih. S obzirom na kvalitetu radova koju im je posvetio, treba spomenuti zanimljiv detalj iz umjetnikova života. Kada je 1946. pokušao prijeći granicu nakon što je prvi puta udaljen s Akademije, uhvaćen je u Sloveniji te poslan na nekoliko mjeseci u zatvor Kajzerica. Ono što je bitno je rečenica koja se spominje u popratnom katalogu izložbe: „Na toaletnom papiru crta portrete zatvorenika i radi maske od kruha. Proživljavajući svoju životnu satiru, možda je upravo tada nastala ideja za njegov ciklus harlekina“.
Konzistentna tvrdnja koja ima uporište u stvarnim događajima, a manifestirala se u raznim prikazima harlekina od tužnih i nasmiješenih, noćnih, s malim šeširom ili bijelim ovratnikom, čupavih i kakvih sve ne varijacija na temu. Ciklus dobiva svoj vrhunac u seriji radova Sastanak harlekina I, II, III (1960.- 1967.) U ovim radovima prikazane su cijele figure protagonista, koje, kao i njihova raspodjela na platnu podsjećaju na maniru renesansnih slikara kakve nalazimo recimo kod Masaccia ili Piera della Francesce. Šetajući se dalje po prvome katu nailazimo i na radove nadrealizma poput Pogleda s prozora na Lac Leman, barakuda i vatra (1968.) u kojemu se umjetnik približio Dalijevom poimanju umjetnosti. Nailazimo i radove iz faze apstrakcije Plava radost (1961.), Tamna kompozicija I (1966.) te radove Nemirna jednostavnost (1961.) i Crveni putovi noći (1961.) u kojima se očituje utjecaj Jack The Drippera odnosno Jacksona Pollocka. Izbor tema i stilova je raznolik, najbolje da sami pogledate izložbu.
Uz izložbu, stručna literatura je bogatija za detaljno napisan katalog koji osim tekstova kustosa/autora sadrži i uvod koji je napisala likovna kritičarka Nataša Lah kao i dva pisma koja su nastala kao rezultat korespondencije između Eme Makarun i Igora Zidića, povjesničara umjetnosti, likovnog teoretičara i svjedoka vremena. Udatny nas je kvalitetno zadužio s obujmom opusa koji je ostavio iza sebe. Izložba je pokazala da Rijeka ima modernog slikara nacionalnog kalibra koji može stajati rame uz rame sa svim već etabliranim i valoriziranim modernistima, koji su na kraju krajeva bili njegovi studentski kolege (Vaništa, Stančić, Kožarić).
#Ema Makarun #Ervin Dubrović #Muzej grada Rijeke #slikarstvo #Vladimir Udatny
