Kada Pollock štrapa boju po platnu (dripping), oči većine neće vidjeti sliku (koja je naslikala samu sebe Pollockovim rukama), već mazariju (koju bi mogla napraviti i krava repom). Teta Kvantiteta je njihova teta. Manjina ima oči na tetu Kvalitetu pa vidi dublje i šire – vidi novu sliku stare (subatomske) stvarnosti. Znanstvenici je gledaju pod mikroskopom pa je ona manja formatom i nije u bojama, ali je sestra Pollockove velike na platnu (prvo na podu dok ju je slikao, kasnije na zidu galerije – da bi je gledali). „I pogled ima težinu“ naslov je jednog mog rada, izloženog prvi put na samostalki „The the end“ 2017. Jednostavan je: na podnoj vagi sam, zlatnim markerom napisao njegov naslov i diskretno se potpisao inicijalima AK-55. Mlada liječnica sa splitske kardiologije ga je kupila i s tim sam novcem odveo sebe na nagradni put u Amsterdam.
„Dam da daš/Do ut des“ stara je latinska poslovica. Po prizemno naški: „Ja tebi, ti meni“. Volim sve riječi koje počinju s „da“, od dana do dadaizma. Ne volem, po panonski, „da, ali“ jer ono zapravo znači „ne“. A toliko je često da bi moglo postati pravac „da-ali-ne-izam“, riječju, „neizam“. „Dailineizam“ je pravi pravac, ali ne umjetnički, pravac kretanja u životu prema Životu; uzak je pa njime putuje manji broj ljudi. Brelov „Amsterdam“ sluša, ježeći se, manji broj ljudi, kao i izvedbu Scota Walkera. To je jednostavno tako: oni su Artistokrati, a mi živimo u Demokratizmu, u kojem se sluša glas tete Kvantitete. Zato, brže bolje, radim kvantni skok na sljedeći pasus!
Pa me možete zvati Kvantiša. Pokušao sam, prije par dana, na otvorenoj i zelenoj sceni bašte jednog splitskog hotela (gdje se radno sklanjam od vrućine, nastupiti – pred malom, ali kvalitetnom publikom – kao Antiša Platiša, ali mi moj veliki (fizički i metafizički) prijatelj nije dozvolio da mu platim piće: „Onda svijet ne bi bio više isti“!, uskliknuo je bezprigovorno. Moja brza replika: „Krajnji je trenutak da se promijeni“!, nije imala nikakav učinak na njega. I svijet je ostao isti, kao i do sada: on je, as usual, platio moju kavu, onemogućivši me da platim i njegovo pivo. Tako vam je to sa svijetom i svjetskim ljudima; njihova je najomiljenija rock-grupa „Status Quo“, bili oni toga svjesni ili ne. I zato prevladava dosada, a odsada (od sada, od nastupa Kvantiše Platiše) ima tek minimalne šanse da postane rez u kontinuitetu linearne temporalnosti većine ljudstva – teta Kvantiteta ne dozvoljava odsadni diskontinuitet. I točka.
Ljepotom protiv debljine
Umjetnik treba voljeti i lik najvećega svoga negativca, da bi ga prikazao uvjerljivo i dubinski višedimenzionalno (najmanje trodimenzionalno). Rečenicu tog smisla (ne doslovce citiranu) izrekao je, u jednom intervjuu. Berislav Pekić, čiju sam „Atlantidu“ upravo bio pročitao. Svjetlost ljubavi iz očiju majke koja gleda u lice svoje bebe dok je doji također hrani bebu, njenu dušu. Ako je majka narcisoidna ii temeljito sjebana na neki drugi način ona ne (doslovce), može uputiti djetetu takav pogled i ono će ga čitav život biti gladno te će u očima drugih tražiti taj sjaj i toplinu majčinske ljubavi, a raznoraznim ponašanjima (od raznih ekscesa do raznih umjetnosti) skretat će na sebe pažnju (vidite me, čujte me!!), ne bi li dobilo poglede i riječi prihvaćanja i odobravanja.
Intuitivno sam to sa/znao prije nekoliko godina, kad sam napravio objekt s bijelim fenjerom i bijelim, plastičnim žličicama oko njegovog oboda, u njega stavio lumin a ispod njega napisao (zlatnim markerom): „I svjetlost je hranjiva“! Onda, logično, tama ne izaziva samo strah nego i emotivnu glad (zbog koje se ljudi debljaju, naročito ako jedu noću). Tama može biti i unutarnja i može dugo trajati pa je prejedanje njena sjena – sjena tame (poetski jaka sintagma, iako prkosi logici). Ljepota je također hranjiva, barem u mom slučaju: kada sam u lijepim gradovima ( npr. Veneciji, Lisabonu, Pragu.) moja potreba za jelom je minimalna, a apetit mi raste proporcionalno ružnoći ambijenta u kojem se nalazim. Ukratko, da sam prisiljen živjeti u nekoj rugobi od betonskog predgrađa, bio bih debeo kao prase.
Piće i otkriće
Dobar film mi je kao dobar obrok i poslije njega nemam potrebu jesti, možda samo nešto popiti da bih produžio i produbio njegovo trajanje u meni. Tako da me iritiraju oni koji za vrijeme projekcije nešto grickaju, a kokice su i posebno odvratne. U filmu „Još jedna runda“ Thomasa Winterberga, sa sjajnim Madsom Mikkeleonom u glavnoj ulozi, priča se ne vrti oko hrane nego oko pića: po tezi jednog danskog filozofa da svi problemi ljudi proizlaze iz nedostatka akohola u njihovoj krvi – i to u točno određenoj dozi od 0,3 promila – on kreće sa svojim kolegama profesorima u eksperiment: dnevno će piti po par rundi i pratiti, na znanstvenoj bazi, efekte od toga. I stvarno, postaju bolji muževi, roditelji i profesori: njihovi sređeni životi prestaju biti dosadna rutina plovidbe na mirnom moru svakodnevice.
No, u ljudskoj je naravi da teži širenju granica pa se doze povećavaju sve dok ih iznutra ne preplave, što postaje očito svima u njihovim obiteljima i u školi. Mjera je prekoračena, ravnateljstvo škole mora poduzeti disciplinske mjere, a i njihove supruge također. Stvar se otela kontroli, samodisciplina je popustila, a prva žrtva je profesor fizičkog: on je jedini među njima samac. Njegovo samoubojstvo djeluje na sve otrežnjavajuće, eksperiment je završen i oni se vraćaju sebi. Ali nisu više isti, to ih je iskustvo promijenilo: bolje i dublje su upoznali sebe, a kada upoznaš samoga sebe, znaš sav svijet i sve bogove ( kako je pisalo nad ulazom u starogrčko proročište u Delfima). I tek onda možeš zapravo živjeti.
Ovaj film je oda ljepoti i radosti življenja, koja slavi ljubav (od one erotske do prijateljske) i koja pjeva o prolaznosti života kao onom što ga i čini tako dragocjenim, čudesnim i lijepim. Takvi filmovi (malo ih je) pobuđuju u vama želju i volju za životom, hrane vam duh i dušu, daju vam dodatnu energiju, motiviraju i inspiriraju – pa vam je žao kada završe. „Još jedna runda“ završava sjajno: zamrznutim kadrom Madsa Mikkelsena u plesu, na filmsku glazbu koja raznježujuće očarava zlaćanom sjetom svoje melodije i ritma. U tom smislu bi gledanjem takvih filmova trebali zamijeniti dijete svi oni koji imaju problema s viškom kilograma: ljepota topi salo, a dijeta je samozavaravanje.
Da imam pet života, u jednom bih samo vodio ljubav, u drugom bih samo slušao glazbu, u trećem bih samo čitao knjige, u četvrtom bih samo gledao filmove, a u petom bih samo putovao – i pisao. I to bi bio five stars life. Ovako je petokrak jer je prekratak. Slan, gorak i sladak. Kao more, kao pelin i kao mamina pita od jabuka. Pa onda i neka ovaj moj tekst bude kraći od onih na koje sam vas navikao. Odjavna špica, the end.
#Ante Kuštre #dnevna doza umjetnosti #Još jedna runda #Split #Thomas Winterberg
