Prva večer 18. Pričigina u Splitu
Picigin je jedinstvena splitska igra koja se može igrati samo u plićaku neke morske pješčane plaže. Rođena je na Bačvicama, toj splitskoj Copacabani, odakle se proširila na obližnje Firule (pijeska radi) i ja ne znam da li se igdje više igra. Njena kinetička ljepota je neosporna i u toj ljepoti radi ljepote, u tom tjelesnom larpurlartizmu se iscrpljuje sav njen smisao. Broj igrača je neodređen; najmanje trojica čine piciginašku ekipu, a može ih biti više (do desetak je optimalno). Igra se malim balunom, buvelom (kako Splićani kažu) od teniske loptice, oguljene od onog hrapavog viška. Cilj igre je lopticu što duže održati u zraku, da ne padne u more. To traži od igrača skakačke, ponekad čak i akrobatske, vještine kako bi brzu lopticu dohvatili i vratili je nekom suigraču. U tim trenucima picigin doseže svoj vrhunac i igračima pruža najveći užitak.
I sam sam je, kao mladić, igrao pa znam o čemu govorim: onaj osjećaj kada vršcima prstiju, u skoku uspiješ dohvatiti i vratiti lopticu, bacivši se prsimice u plićak može se usporediti samo s orgazmom. Jer tada daješ sve od sebe: svu strast, svu brzinu, svu energiju ne bi li održao lopticu u zraku – samo da se igra nastavi, samo da ne dođe do njenog prekida, samo da još potraje taj uzbudljivi kontinuitet trčanja, dobacivanja i skakanja! To je interesantno: orgazam je vrhunac, svršavanje ljubavne igre, a u piciginu su sav napor i koncentracija usmjereni jednom cilju – da igra ne završi, da traje to dulje, po mogućnosti vječno (forever young).
Idealno ju je igrati, naravno, ljeti i da more ne prelazi visinu gležnjeva jer sve preko toga usporava kretnje igrača i smanjuje njen kinetički naboj koji opija. Vojdrag Berčić ima jednu scenu picigina u svome filmu „Prvi partizanski odred“ i to je najbolja scena u njemu. Budući da je picigin spoj sporta i umjetnosti, ne čudi što su neki poznati splitski kulturnjaci bili strastveni piciginaši: najpoznatiji od njih je bio kazališni kritičar Anatalij Kudrijavcev, a danas je to povjesničar Dragan Markovina. I pjevača Gorana Karana se može vidjeti kako ga rekreativno igra za lijepa vremena…
V/l/ažne vagine i suhi kurci
Pričigin je duhovni pandan piciginu: tu je priča loptica koju treba, pred publikom, što dulje održavati što više u zraku! U oba slučaja je cilj isti: osjećati se high! Ne daje ti, čovječe, Red Bull krila već dobra priča! Prvo ona priča koju sam sebi pričaš u svojoj glavi, priče koje drugi pričaju o tebi (dobar glas), priče koje čitaš (ili pišeš), priče koje gledaš na filmskom platnu, priče koje pričaš djeci, priče koje su tebi pričali kad si bio dijete. Riječju, čovjek je narativno biće koje bez priče ne može postojati. Dobre priče ga formiraju, a loše deformiraju. Pričaš li mladome orlu priču za piliće, on će sebe smatrati pilićem i pijukati će skupa s ostalim pilićima, slijedeći kvočku (dokazano znanstvenim eksperimentom).
Velike religijske i ideološke priče oblikuju narode i generacije, kako one koje u njih vjeruju tako i one koji se ne slažu s njima. Danas najveću moć nad ljudima (u razvijenome svijetu) imaju znanstvene priče, ali i najveći genetičar je u djetinjstvu čitao bajke. Ukratko, mi živimo u svemiru priča i on se neprestano širi svakom novom pričom i/li novom interpretacijom neke stare priče. Izvan granica priče i pričljivog, zjapi bezdan kaosa. Samo smo u priči sigurni i u njoj je toplo, izvan nje je hladni vakuum. Entonces, hablame, amigo!
Ovih dana je u tijeku 18. Pričigin; pričalište za odrasle ali, novost, i za djecu (Dječji Pričigin). Da, krajnje je vrijeme da poslušamo djecu, da čujemo njihove priče, da ih bolje razumijemo, da naučimo nešto od njih. Punoljetni Pričigin je započeo tamo gdje se i rodio: u betonskoj maternici amfiteatra MKC-a. Ta suvremena pećina je bila posve – i doslovce – adekvatna naslovnoj temi „Globalno zahlađenje“, a jaka marćanska bura je svojom neumoljivom hladnoćom potencirala prastaru potrebu ljudi da se nađu okupljeni oko vatre i slušaju priče koje će im zagrijati srca.
U prvom dijelu prve večeri ovog Pričigina, nadnaslovljene „Priče hrvatskih spisatelja i spisateljica“, to se nije dogodilo. Započelo je zagrijavanjem publike od strane novinara Marijana Grbavca, koji je uletio u posljednji trenutak kao zamjena za spisateljicu Zrinku Pavlić. Njegovo je bilo da, po narodski, nasmije pričajući anegdote iz svakodnevnog života, u lokalnoj tradiciji ljudikanja uz bukaru i kamin. Beton amfiteatra je prema njegovoj dobronamjernoj prirodnosti i toplini ostao mrtav-ladan pa bi zaista dobro bilo iduće godine, na istom mjestu, postaviti neku živu vatru na pozornicu neka pucketa i miriše (splitski HNK ima potrebnu rekvizitu za to, i sam sam je is/koristio prilikom performansa „Lijepe knjige lijepo gore“ 90-ih).
Monika Erceg (pjesnikinja, dramatičarka, scenaristica, društvena aktivistica i feministica) javila se video predavanjem sex cathedra o jebavanju (da pojednostavimo stvar). Ona, naime, kao rješenje za problem globalnog zahlađenja predlaže užitak, što više užitka među ljudima, bilo s partnerom/icom bilo samostalno. Kako se užitak rađa među nogama, ona se potrudila da nam zorno tj. crtežom pokaže stiliziranu nutrinu ženskog međunožja, repetitivno pocrtavajući koliko je važno za penetraciju da je vagina vlažna, a sve to da bi otvorila oči primitivnim domaćim muškarcima, sklonim podcjenjivanju vlažnosti vagine i precjenjivanju suhoće kurca. Moram priznati (iako me nitko ne tuče) da ima tu nečega: ne kaže se bez veze da je Balkan bure baruta, a kurac da je suh kao barut.
Brzina i količina njenih riječi proizvodila je na moje možđane efekat pucketanja barutnoga fitilja bez finalne seksplozije tj. poante. Bit će zato što je Ante inače glup k’o kurac, a naročito se tako osjeća kad se uspoređuje s mladim, obrazovanim, ambicioznim, nagrađivanim, samozadovoljnim, nabrijanim, suvremenim ženama koje govore kao muškarci, samo puno više i brže, neprecizno i rafalno. Stoga je ovaj vaginin monolog dotičnome bilo teško slušati, tim teže jer je želio nešto naučiti ili barem estetski guštati u izvedbi ovog hiper/verbalnog performansa on line. A nije se sjetio brojati (da mu brže prođe vrijeme) koliko je puta Monika upotrijebila riječ „jebanje“.
Istu grešku je napravio i prilikom monologa Mime Simić (književnice i LGBT aktivistice) pa mu je ostalo nepoznato koliko puta je upotrijebila sintagmu „Nabijem te na kurac“, pričajući o svojoj ženidbi s nekom Amerikankom, kojoj je morala prethoditi rastava s nekom Hrvaticom. No, njena je priča barem imala happy end tj. poantu, za koju je zaslužan neki američki miš, na račun kojeg su ona i njena nova supruga dobile 1.000 dolara povrata od Airbnbija. I to im je bio jedini konkretan tj. novčani poklon za vjenčanje. Pri pogledu na miša, heteroseksualne žene i domaćice dobiju histerični napad, a lezbe nemaju taj problem pa im miš beli lovu udjeli. I tako svatko dobije svoje.
Zanimljivo je da iz ustiju dvojice spisatelja, Ivana Jozića i Mladena Blaževića, nije izišao nijedan „kurac“ i nijedno „jebanje“, što je posve u skladu sa sjebanim duhom ovog vremena u kurcu, u kojemu žene psuju kao pijani kočijaši, a muškarci se izražavaju kao trezvene recepcionerke. No, valja to spada u ravnopravnost spolova (ma što to značilo). Bilo kako bilo, svi su u kurcu pa je danas posve deklasirano mjeriti čiji je veći: tko je u većem, a tko u manjem, to se u ova vremena jedino konta. Ispričavam se što pišem kao što žene govore pa nastavljam: Jozićeva priča o njegovu gostovanju na Sajmu knjiga u Frankfurtu, unatoč uočljivoj dozi samodopadne autoironije i dozici želje da se dopadne poštovanom publikumu, bila je najbolji dio prvog dijela prve večeri Pričigina. Zato je uvjerljivo najlošiji prilog dao Blažević, koji je – iz neke istarske pećine – krenuo pješke za Split, na Pričigin. Usput je nabasao na neke pećine nekih drugih domorodaca i sve ih je preživio tako da Odiseja, spram njegova geografsko-mentalnog putešestvija, izgleda kao ravna linija. Riječju, bio je to tijek polusvijesti koji je ipak učinio svoje: jedva smo dočekali da ga dovrši pa da krenemo na 10-minutnu pauzu. U datim okolnostima, ni to nije malo.
Dvojica staromodnih i veličanstvenih
Onda su na pozornicu došli Boris Dežulović i Zoran Predin. I počeo je drugi, svevremeni dio Pričigina (onaj prvi je bio tek suvremen). Ta dva heteroseksualna kurca (pardon, opet pišem kao što danas žene govore!), ta dva mladića u godinama (koje su važne), ta dvojica iskusnih majstora scene (koji svoje majstorstvo nemaju potrebu više ikomu dokazivati) plus dva mikrofona i jedna akustična gitara – i eto ti magije priče! Kroz ležeran razgovor, uz povremeno ležerno sviranje i pjevanje, a na koncu zajedničko – s publikom. Ničeg previše, dakle, svega taman. Poezije i proze, humora i sjete, Fructalovog soka i alkohola, Jugoslavije, Slovenije i Hrvatske, mladosti i zrelosti, vatre i blagosti, erosa bez patosa, tihe vode i slobode. A bez ijedne psovke i prostote.
Dežulović je kao Jimmy Page: fascinira njegova ustrajna energija kojom piše, pjeva i govori već decenijama. Nema tu nekih oscilacija; njegovi novinarski, književni i verbalni rifovi su poznati, ali uvijek djeluju, s pojačalima ili unplugged, svejedno. Predin je meni pak kao dobroćudni Van Morrison: možeš ga slušati satima, uvijek je isti, jednostavan i svoj, a to očarava (naročito u ovom vremenu prebrzih promjena i fluidnih identiteta). Ta dva oldtimera priuštila su nam ugodnu, udobnu i unikatnu vožnju unutarnjim pejzažima, kamo tako rijetko, nažalost, idemo na izlet. Back home direction. Sjećanja, naročito ona duboka i/li duboko potisnuta, su smjerokazi na tom putovanju.
Kad zaboravim tko sam i što sam, odakle sam došao i kamo idem, kada odlutam daleko od kuće i izgubim se u bespućima nezbljnosti, onda pustim sebi jednu od nekoliko pjesama koje su moji orijentiri i putokazi. Jedna do njih je i „Naj ti poljub nariše usnice“. To sam i rekao Predinu po završetku nastupa. Bilo mu je drago.
Blago koje tražim/o je unutra. Unutarnji čovjek je jači od onoga vanjskoga, koji je u svijetu. Dobra pjesma i dobra priča hrane tog unutarnjeg čovjeka, a fast & junk food ga ubijaju. Nadajmo se da će 18. Pričigin narednih dana ponuditi još koji kvalitetni obrok, pregladnjeli smo…
.
#Ante Kuštre #Osvrt #Pričigin #Pričigin 2025 #Split
