“Tranzicije” Andreja Zbašnika u Galeriji O.K.

U Galeriji O.K. se 23. srpnja u 20:00 sati otvara izložba Tranzicije vizualnog umjetnika i književnika Andreja Žbašnika, u sklopu njegova cjeloživotnog konceptualnog projekta Organizam žive umjetnosti. Izložba donosi 45 digitalnih grafika koje povezuju haiku poeziju i višeslojne kolaže, stvarajući duboko simboličke vizualno-jezične cjeline. Na otvorenju će autor izvesti performans Tranzicija identiteta, meditativno čitanje o duhovnoj transformaciji i granicama identiteta.

O izložbi je pisao kustos i povijesničar umjetnosti Branko Cerovac:

         TRANZICIJA I TRANSCENDENCIJA (AD1, I.)

                                         ZBAŠNIKOVE DUHOVNE VJEŽBE /  DIGITALNO SLIKANJE / VERBALNI RADOVI I  MISTIČKI PERFORMANSI

1. OD BUDE I KRISTA DO LOYOLE (AUTOBIOGRAFIJA / DUHOVNE VJEŽBE); SAKRALNI I PROFANI VERBALNO – PERFORMERSKI ART – AKCIONIZAM NA NAČIN ANDREJA ZBAŠNIKA
2. PARADOKSI RUKOPIS – DIGITALNA SLIKA – PERFORMANCE ART ILI TISUĆU SLIKA, STO TISUĆA RIJEČI, BEZBROJ MISLI I KNJIGA, TISUĆU RAVNI (DELEUZE / GUATTARI), „1.000.000. GODINA“ (ON KAWARA)
3. TEŽNJA KA TRANSCENDENTALNOM / TRANSCENDENCIJI I GRANICE „RACIONALNE“ SPOZNAJE (UTJECAJ „ROMANTIČNE FILOZOFIJE“ NA ZBAŠNIKOVE ART-MEDITACIJE, TEKSTUALNU PRAKSU I POETIKU) 
4. PESSOA, HETERONIMI, NEMIRI I BESKONAČNA (NEDOVRŠIVA) „KNJIGA NEMIRA“
5. BESKRAJNA PRIČA (Ibidem: M. ENDE, Unendliche Geschichte) i konačnost izvedbe, performansa
6. ANTROPOZOFIJA (R. Steiner) ARTISTIČKOG „ORGANIZMA ŽIVE UMJETNOSTI“ KAO ZBAŠNIKOVA „PROJEKTA“ / WAS IST KUNST
7. POJAVNO I NUMINOZNO /NOUMENON, „DING AN SICH“, Kant, kritike, idealizam, problemi transcendentalnog, transcendencije, tranzicije, mogućnosti i GRANICA spoznaje i iskustva „putem umjetnosti“ / „umjetničkog čina“ / „ jezika“ – kao samozadani predmet / zadatak IZLOŽBE / PERFORMANSA / TRANS-ESTETSKOG ČINA
8. ANAMORFOZA I METAMORFOZE U ŽANROVIMA SLIKE (TRADIJA I DIGITALNO), „TEKSTA“ I PERFORMANSA; RAZLIKOVANJE „KONSTANTIVA“ I „PERFORMATIVA“ (Austin) U UMJETNIČKOJ „ IZJAVI“ I „ČINU“ (OBEĆANJE, KRŠTENJE, MAGIJSKI I / ILI RELIGIOZNI OBREDNI ČIN); TEATRALNOST ČITANJA – GOVORA – IZVEDBE KAO ASPEKTA TJELESNOG PERFORMANSA; VERBALNI MANIFESTI I MANIFESTACIJE; ZNANJE I „DOCTA IGNORANCIJA“, „ZNANJE NEZNANJA“; KRITIČKO MIŠLJENJE; „RAD POJMA“, „INTELEKTUALNA KOMPETENCIJA“; RASKOL / RASCJEP / ZDVAJANJE; „IDENTITET I RAZLIKA“

                                        TRANZICIJA – TRANSPOZICIJA

IZLOŽBA I PERFORMANS KAO MISTIČKI OBRED / POKUŠAJ / NADILAŽENJA POVIJESNOG DETERMINIZMA

                  Zbašnikov već transepohalni projekt pod nazivom „Organizam žive umjetnosti“ podrazumijeva / pred-razumijeva načelnu i faktičnu mogućnost i moć odnosno sposobnost Artista (Artifexa) da putem nadosobnog misterija – obreda – performerske „svete mise“ dokine, nadiđe, ukine prokletstvo ovosvjetskog povijesnog determinizma „ljudske, isuviše ljudske“ (Nietzsche) egzistencije odnosno „bivstvovanja – u – svijetu“ (Heidegger).

                  Taj mistički, religijski zainteresiran i fundiran projekt VJERUJE, dakle, u postojanje, citiram: „ polja duhovne dimenzije neovisne o povijesnim procesima“ kao i u beskonačno, sublimno (uzvišeno), kompleksno preslojavanje i preklapanje generičke, autopoetičke samoproizvodnje i u transcendenciju, tranziciju pukog fizičkog „postojanja“ kao bezdušne stvari među stvarima.

                  Ekstremno pjesnička uporaba inače povijesno generiranih filozofijskih i znanstveno – teorijskih „tehničkih termina“ i (hipo-)teza krije u sebi inherentnu manu odnosno pogibelj zapadanja u „diskurzivnu zbrku“ kakofonijskog gomilanja i sudaranja  „nesumjerljivih jezika“ (Lyotard) i eminentno estetičkih, umjetničkih ambicija i „zakonomjernosti“, a time i njihove percepcije i razumijevanja od strane publike i kritike.

Zato je Umjetnikova / izlagačka / selektorska / performerska „metafizička krivnja“ i odgovornost da prekomjerno postmodernističko gomilanje, miješanje, kaotičnu post-„babilonsku zbrku“ svih mogućih „stilova“, trendova, poetika, metodologija i tehnika / tehnologija koncepcijski uskladi, „reducira“ i intencionalno usmjeri sukladno naglašeno uzvišenoj (Lyotard, Estetika sublimnog) težnji ka TRANSCENDENTALNOM/ tranziciji – kao – transcendenciji. UKOLIKO je to – moguće, „izvedivo“!

Performer je, Poput Svetog Antona Pustinjaka, pozvan da se suoči (slikarski i izvedbeno) s brojnim nutarnjim i izvanjskim, „onostranim“ iskušenjima. S „božanskom manijom“ (Platon!) , s brojnim demonima (daimonion, bjesovi, Sokrat, Platon, Nietzsche, Dostojevski!) koji mogu djelovati i stvaralački, ali i razorno, „pogrešno“, „ne-umjetnički“, zavodnički – „lažno“, opsjenarski, suprotno od proklamiranog sublimnog cilja.

Upravo u „tamnoj“, zastrašujuće – uzvišenoj, minimalistički asketskoj i profetski strogoj figuri Svetog Performera – Maga – Hierofanta – Artifexa Zbašnik suvereno i jedinstveno (ujedinjujuće, „sintetički“ i „sinestezijski“) nastupa kao Subjekt cijelog događaja i kao vlastiti interpret, tumač Sebe i svog Opusa. Tako da se izloženi radovi – mahom digitalne slike (s motivima krajolika, vedutama Čabra, „psyhodeličnim“ digitalnim vizurama Prirode i TOPOSA Gorskog kotara, s metaforičnim i ANAMORFOTIČNIM „selfijima“, autoportretima „iskosa“) – mogu percipirati i samostalno i kao kompleksni sustav, ali ujedno čine i vizualno – tekstualnu SCENOGRAFIJU I IKONOGRAFIJU – PERFORMANSA, koji objedinjuje i alkemijski  „zgušnjava“ fizički razdvojene, dezintegrirane, elementarne partikule , fotone, „kvantno-mehaničke“ kvantne skokove, „valove“ i „strune“ reprezentativnog uzorka iz matrice Autorova višegodišnjeg, desetljetnog slikarsko – digitalnog rada i djelovanja . Pored digitalnih ispisa ( printeva ) slika u sintetičkim folijama su izloženi kao eksponati i računalni ispisi tekstualne prirode. Sve zajedno čini fragmente i elemente postava izložbe TRANZICIJA.

SVJETLOST / SJENA  pri glasnom, u živo – ČITANJU od strane Performera upućuje na primordijalnu „SHIZU“ Svjetlo/ Tama – bez koje je nemoguće zamisliti ljudsko VIĐENJE, spoznajne procese i ograničenja, GNOZU tražene ISTINE kao ALETEJE, „skrivajućeg-otkrivanja“, „Otkrivenja“.

Na tragu Josefa Beuysa, Bečkih akcionista, „umjetnosti u tami“, Vladimira Dodiga Trokuta,  i Andrej Zbašnik otvoreno upućuje i na antičke, šamanističke, religiozno – misterijske i kršćansko – gnostičke, ali i tragičko – teatarske „preteče“ suvremenih „ekstatičkih“, dionizijskih-i-apolonijskih preokupacija i praksi. Onkraj svih crkvenih dogmi. Na POZORNOM, pažljivom uzimanju u obzir svih ISKUSTAVA, vidljivih i „nevidljivih“ za profane, sekularizirane oči i uši, temelji se sve iskonski „religijsko“. Ta i naoko jako „racionalan“ termin THEORIA ne znači drugo do – SVJEDOČENJE BOGA, ma kako to inače „razumjeli-ili-ne“. Kao što je svaki „Teodor“ – „Božo“, „Božji dar“. Zar ne? Nešto od toga odzvanja i u „modernom“ diskurzu o „umjetničkom daru“, „ božanskoj maniji“, „geniju“. O takvim „stvarima“ razmišlja i Andrej Zbašnik, kad radi na svojoj TRANZICIJI.  

ANAMORFOZA PERFORMEROVA AUTOPORTRETA U DIGITALNOJ SLICI

Zbašnikov kontinuirani „opsesivni“ rad na ispitivanju vlastitih IZRAZA LICA u svim mogućim afektivnim stanjima, raspoloženjima, vizurama, „kutevima snimanja“ selfija, u beskrajnom nizu digitalno obrađenih, „fotošopiranih“ itsl. fotografija, treba razumjeti i kao RAD NA KONCEPCIJI I IZRAZU/IZRIČAJU „LICA“ ZA BUDUĆE TJELESNE PERFORMERSKE „ŽIVE“ IZVEDBE I VARIJACIJE „ORGANIZMA ŽIVE UMJETNOSTI“. Relativnom mnoštvu čak „preobilju“ umjetnikove slikarske, digitalno – slikarske, „manifestno – esejističke“ i religijsko – mističke produkcije pretpostavljam ZBAŠNIKA – PERFORMERA.

UMJETNOST PERFORMANSA

& ANAMORFOTIČNOST PERFORMEROVA LIKA I IZRIČAJA

Umjesto rasprave o poeziji, filozofiji, kritičko – estetičko – teorijskoj „diskurzivnoj praksi“ prije bih razmotrio značaj performansa, artističke, ne „teorijske“ IZVEDBE u njegovim PERFORMANSIMA ČITANJA /“RECITACIJE“/“ŠUTNJE“/“TIŠINE“.

Naime, upravo u dimenziji performansa kao izvedbenog čina, AKTA, AKCIJE, čak i kad Performer „stoji, šuti, ništa ne radi“, poput nekog rezigniranog svećenika ili pak ojađenog proroka, sveca i tome slično, nastupa „nemušti“ moment TRANZICIJE KA TRANSCENDENTALNOM, onkraj „jezika“, „riječi“, „pojma“ o tome! Čak ako se pritom „igra“ nekakve JEZIČKE IGRE (Wittgenstein!) i bori protiv „granica jezika“ i verbalizacije „znanja“ o nespoznatljivosti „stvari“ ili čak umjetničkog djela. OSJETILNA „spoznaja“ nužni je ingredijent ESTETSKOG događaja / događanja – u TRANZITORNOM, a ne „statutarnom“ značenju. Artističku izvedbu „slike“, glazbe, plesa, „teatra“ („drame“), „govornog čina“ moguće je iskusiti jedino u vremenu, temporalno – kao i „EK-SISTERE“ – EGZISTENCIJU koja je neminovno „izvan sebe“, EKSTATIČNA, doživljena kroz EKSTAZE VREMENA: budućnost – sada – prošlost; a jedva ponešto u jednom „pojmu“ tobože „razumjeti“.

ZBAŠNIKA – PERFORMERA treba percipirati i „misliti“ kao kontigentan događaj, ne „pojam“; kao osebujnu, jedinstvenu, a opet ANAMORFOTIČNU autopoetičku INKARNACIJU odnosno AVATARA / MOVATARA vlastitih ili pak božanskih (dakle, nespoznatljivih za „smrtnike“) mističko – artističkih poriva, težnji, ambivalentnih emocija, impulsa, nadahnuća odnosno njihova najpregnantnijeg „iskaza“, „izričaja“, u obredu (ritualu) izvedbe.

Tom iskustvu služi i svekolika kostimografija, koreografija, rekviziti, scenografija s eksponatima (slike/tekstovi) i rasvjeta (prirodna/umjetna).

 J. LACAN I ANAMORFOZA NA PRIMJERU A. ZBAŠNIKA

                                                                               V-EFFEKT

Pojam i tehnički termin ANAMORFOZA (starogrčkog podrijetla, anamorfoze, anamorphosis – u pojednostavljenom, preuskom značenju „preoblikovanja“ ili ponovnog uobličenja) postao je od vremena pojave teorijske psihoanalize (J. Lacan) i Lacanove teorije pogleda (vidi: objekt malo „a“!) veoma poznat, ali jednako intrigantan i značajan za analizu i razumijevanje umjetničkih metoda, koncepcija i strategija, ne samo u slikarstvu nakon slavnih Holbeinovih „Ambasadora“ s anamorfnom „lubanjom“ pri dnu slike već i na području fotografije i digitalnog „slikarstva“, te filma i medijskih, novomedijskih praksi.

Kao jedan od sastavnih elemenata, segmenata izložbe TRANZICIJA pripremamo Zbašnik i ja specijalan „kutak“ s anamorfnim vizualnim i tekstualnim fragmentima, nadopunama i proširenjima. U njemu će biti izloženo – i „vizualno“ kao „izložak“ i „verbalno“ kao dublje pojašnjenje ponora i visoravni Subjekta i MJERNOG SUSTAVA u nastajanju, tranziciji i bivstvovanju „biti“(„suštine“) umjetničkog djela, čina i svekolike izložbeno – performerske cjeline.

A to će trebati VIDJETI NA IZLOŽBI kao moment iznenađenja i začudnosti. U smislu VERFREMDUNGSEFFEKT-A (Der Verfremungseffekt, V-effekt) Bertolta Brechta.

TEKSTUALNI PRILOZI – EKSPONATI

                                             RUKOPIS

•                      WEN    – EK-SISTERE
• Sublimno – neprikazivo – ekstatično  – egzistecijalno
•  
• Izložba & promocija pjesničke zbirke slova i znakova interpunkcije
• GRAMATOLOGIJA & konvencije traga, znaka, pisma, crteža, slike, iz-ložbe / raz-stave (hr / slo)

• Mudrost kornjače & snaga apsurda (Strah i drhtanje, Kierkegaard… Abraham – Diogen – Aleksandar, B.C., ’90 – ’98 )

• DADA – DA / DADA – NE / DADANTIDADA (F. Bušić/Ž.Barišić et al.) / DODOGOVOR  (Marko Brecelj) – DADAPISMO VS. KONVENCIJE

• EKSISTERE / EGZISTENCIJA / KONTINGENCIJA / APSURD / BIG – BANG / SINGULARITET/ SUBLIMNO / NEPRIKAZIVO

• IBIDEM: Branko Cerovac: Ek-sistere (Kortil, Rijeka, Muzej Međimurja, Čakovec, 2005.)

• ANIMA FORMATRIX (J. Kepler) , KALIGRAFI – JA (G.Apollinaire, J.L.Borges), FLUXUS, ART & LANGUAGE, I ( „aj“,ne „ai“), ZBAŠNIK, ANDREJ

• PRED – GOVOR: B.C. o A.Z.

• Za početak

• Konvencije su neslužbeno i službeno propisale što jeste ili može postati „pismo“, a što jeste ili bi moglo postati „crtežom“ – et vice versa

• CRTEŽ NASUPROT METODI (DRAWING AGAINST METHOD)/ Ibidem: P.P. Feyerabend: Against Method, J. Derrida*, De grammatologie, Branko Cerovac: „DRAWING A. M.“

• OBRAT RUKO-PIS(M)A U CRTEŽ KAO METODA – PROTIV – KONVENCIJE

Vidi: Rukopis-instalacija – izložba – promocija A. Zbašnik; Lokacija: Delnice, Lovran, Hrvatska, EU, Planet Zemlja, Sunčev sistem, Galaksija, Svemir, Vrijeme: 2024. – 2025. poslije Krista

• APOLLINAIRE (Calligrammes) / ZBAŠNIK (Rukopis)

• Apollinaire kaligramima, pismom, rukopisom kreira crteže, arabeske, „konceptualnu poeziju“ (ne-još, ali puno prije, upogonjenu u „ Nadrealizam“, NEODADA-izam, „Fluxus“ niti u „Art & Language“ (vidi: neoavangarde, konceptualna + postkonceptualna umjetnost 2/2 XX.stoljeća)). Godine1900. je već bio star 20 godina. Poljako (majka) – Talijan (otac,nije ga priznao) okupio je oko sebe, a unaprijed, budući „nadrealizam“ (Breton, Aragon, Saupoult, ta ekipa); išao u rat (Veliki), bio ranjen, i dalje pisao, umro u svojoj 38. godini, 1918. CALLIGRAMMES, 1918.

• ZBAŠNIK na izložbi RUKOPIS, u Delnicama, Gorski kotar, NE – izlaže „kaligrame“ već vlastito pisanje, „tekst“, rukopisanje (tok ili tijek Nesvjesnog, ne „roman rijeku“, prije „roman čabar – delnice“!) MEHANIČKI OKREĆE, bez dotjerivanja, uljepšavanja, „osmišljavnja“ samog rukopisa, teksta (slova-riječi-interpunkcija, križanje … manje-više), mahom malim pisanim slovima… , list po list papira, umeće u sintetičke folije, i tako opremljene niže, postavlja na zid. To nije multiple – instalacija, pošto tekstovi na listovima nisu identični. Premda iz daljine, površno gledano, na prvi pogled, izgleda poput multiplicirane kopije istoga. A nije.

• Rukopisac, Autor A.Z. subvertira konvencionalni postav pisma, rukopisa, izvrće ga, ne olakšava već otežava, komplicira svako normalno, konvencionalno čitanje tog teksta. Naime, Zbašnik hoće da se eksponat/-i VIDE, GLEDAJU, percipiraju, a moguće i „čitaju“ odnosno „interpretiraju“, na više mogućih načina. Kao CRTEŽ. Ili „šare“, „urezi“, „omina“, kineski WEN na kornjačinom oklopu. Ili pak prirodno ispisani „religiozni napisi“ (islamski) na lišću indijskih biljaka (Ibidem.: J.L. Borges: Averoesova potraga . Ili pak „simboli“, „numerologijska“, „arhetipska“ struktura CVIJETA pssiflore, krunice isusove, kad su je „otkrili“ jezuitski misionari (osvajači, „znanstvenici“) u Brazilu, u džungli. Naime, Razluka, rad razlike, trag, pismo, urezi, ogrebotine, „crte“-ži, crteži (O gramatologiji, J. Derrida*), PRIJE su svih naših konvencija i koncepcija „prisustva“, „nazočnosti“, „glasa“; prije „logocentrizma“ (Ibid. Derrida*).

• Tako je i s Rukopisom; NIJE konvencijom apsolutno određeno ŠTO I KAKO „vidimo“„čitamo“, „dekonstruiramo“ iz nekog „teksta“ odnosno Zbašnikovog CRTEŽA „rukopisom“. To NE ZNA, NE VIDI niti sam Rukopisac (u ovom slučaju A.Z.)

• LOGOS nije jednostavno „riječ“, niti je „pismo“ niti „smisao“, niti „Tao“, ni „Tai-Chi“ … Niti neki LOGO, ni bilo koji „brand“.

• Koračanje neke ptice po svježe napadalom snijegu mi možemo pratiti kao „trag“, „tragove“, „znake“, „pismo“, „poruku“ – no to ovisi o „mjernom sustavu“, u koji je uključen i „Subjekt“, ne samo kretanja nego i percepcije onoga što INTERPRETIRA kao – „trag“. (Kvantna mehanika, Bohr, Heisenberg, Schroedinger, Pauli…).

• UBI FLUXUS IBI MOTUS

• Fluxus

• Tertulian … Filon … Proclos … Kierkegaard … Jarry … DADA …

• Strah i drhtanje. Rukopis – Crtež. Umjetnost & Jezik.

• In the beginning, Intro, Genesis & … to be continued … 02, 03, 2024                                                                                                                           

• „ … formatrix facultas est in visceribus Terrae, quae feminae praegnantis more occursantes foris res humanas, veluti eas videret, in fissilibus lapidibus exprimit, ut militum, monarchorum, pontificum, regum et quickquid in ore hominum est…“

• Johann Kepler, Opera omnia, V. P. 254

• Ibidem: Branko Cerovac / Alen Ožbolt , Pogled u Kaos / Iz kaosa, Rijeka, Ljubljana, Maribor, 1992.

• Guillaume Apollinaire, Calligrammes, 1918

• Jacques Derrida*, De la grammatologie, 1967

• Paul Karl Feyerabend, Against Method: Outline of an Anarchistic Theory of Knowledge, 1975

• Branko Cerovac, Drawing Against Method, MGR- MMSU, Rijeka, 2001

• Branko Cerovac, ArtKvart – kolumna, http://Artkvart.hr/the-cynics-drawing-wen-january-2024/

Andrej Zbašnik, vizualni umjetnik, pisac i pjesnik rođen je 16. lipnja 1976. godine u Rijeci, a živi i stvara u Čabru. Opću gimnaziju završio je 1994. u Čabru, a iste godine upisuje Pedagoški fakultet u Rijeci (današnji Filozofski fakultet), odsjek za likovnu kulturu. Prve poduke iz područja likovne umjetnosti dobiva od svog oca, učitelja likovne kulture Andrije Žbašnika. Na fakultetu se dodatno usavršava u slikarstvu pod vodstvom akademskog slikara Marijana Pongraca i akademske slikarice Ksenije Mogin. Diplomirao je 1999. godine i stekao zvanje profesora likovne kulture.

Žbašnik se aktivno bavi likovno-umjetničkim promišljanjem zbilje i pisanjem. Do danas je ostvario 26 samostalnih izložbi, sudjelovao na više od 100 skupnih izložbi, te realizirao 30 umjetničkih projekata i performansa.

Od 2003. razvija Organizam žive umjetnosti, cjeloživotni konceptualni projekt i permanentni energetski performans koji istražuje različite aspekte postojanja i svijesti kroz različite umjetničke medije. Iste godine, zajedno s drugim autorima, započinje projekt Autor gradi autora, usmjeren na međusobne autorske nadogradnje i relacije u procesu nastanka umjetničkog djela.

U svom umjetničkom istraživanju koristi slikarstvo, pisani tekst, fotografiju, video, performans, likovnu instalaciju i konceptualnu praksu. Ključni fokus njegova rada je povezivanje različitih izražajnih medija u jedinstvenu cjelinu, s ciljem istraživanja percepcije, konstrukcije i dinamike suvremene zbilje.

Kao književnik, objavio je četiri zbirke poezije (Sječiva tišine, 2012.; Ulovljene zvijeri, 2017.; Poeme o rosi čudnovatog beskraja, 2022.; Nukleuo, 2024.), dva romana (Razbijene linije, 2018.; Logor Eja, 2020.) i poetsko-filozofski traktat (Pojmovno artikuliranje jedne (ne) mogućnosti spoznaje, 2023.). Poezija mu je uvrštena u antologiju hrvatskog haiku pjesništva Nepokošeno nebo (2008–2018), a zastupljen je i u više zbornika i časopisa (Književna Rijeka). Zbirke Sječiva tišine i Razbijene linije nagrađene su “Gorančicom” Goranskog novog lista.

Član je HDLU-a Istre i Zagreba, Društva hrvatskih književnika – Ogranak Rijeka, Ogranka Matice hrvatske u Čabru, udruga Dadanti i Vilim, te suosnivač umjetničke grupe A4 Format s Darkom Brajkovićem.

Njegovi likovni i književni radovi višestruko su predstavljani u medijima i stručnoj literaturi, a vlastitu umjetničku praksu temelji na ideji interdisciplinarnog dijaloga, duhovne dinamike i stalnog procesa unutarnje i kreativne transformacije.