Žao mi je što nemam dar bilokacije, a volio bih da imam moć multilokacije pa da budem na više mjesta istovremeno. Očigledno da nisam svetac, a razvidno je da imam kompleks Boga. Ali: „Na nekoga se morate ugledati“ – odgovori Woody Allen visokoj arijevskoj plavuši, u čije je sise buljio i nosom ih skoro dodirivao dok je mljeo svoje neurotične rečenice. Ona mu je,naime, sa svoje nordijske visine, bila netom rekla: „Već 20 minuta govorite samo o sebi. Zar mislite da ste Bog“? Sviđa mi se taj autoironični židovski humor, a i smisao za praktično: „Kad ti kuća već gori, a ne možeš ugasiti požar, ispeci kobasice na vatri“.
Meni gori pod nogama pa bih mogao ispeći kokice i papati ih dok gledam filmove. To bih i napravio da sam lociran na pulskom festivalu (gdje sam želio i trebao biti), ali nisam zbog, kako se to eufemistički kaže, tehničkih problema (čitaj: financijskih). Nego sam stavljen u kamene zagrade grada Splita pod okupacijom Ultraša sa svih strana svijeta (srećom što svijet ima samo četiri strane). Moja sklonost nastranosti me navela da pomislim, kad već stvari tako stoje (da sam tamo gdje ne želim biti), kako bih onda mogao otići na Ultru i tako zadovoljiti do kraja svoj mazohizam. Kasnije bih imao o čemu pričati mojoj Veneri u krznu, a čitatelji ArtKvarta bi od mene dobili iscrpan izvještaj s prve linije elektronske bojišnice u Parku mladeži.
Srećom me je s te putanje skrenula vijest da iste večeri, u Kaštel novom“, nastupaju „New gondoliers“ i Dado Topić s grupom „Time“ pa je moja evakuacija iz Splita dobila pravac i cilj. No, i dalje ostajem fucking Split personality, rascijepljen na četiri strane: jedan „ja“ bi htio večeras biti u pulskoj Areni, drugi na rečenom koncertu, treći na Visu, a četvrti bi najradije odjebao svu trojicu i uzeo godišnji odmor od njih te otputovao u Etiopiju. No, prije ću stići u distopiju (u Utopiji sam već bio) nego što ću opet u Afriku (bio sam tri puta u Južnoafričkoj republici i tamo se moje tijelo osjećalo najbolje tj. bilo je doma). Kad sam već spomenuo tu riječ – dom, koja je apsolutni rekorder po broju spominjanja u RH, usuđujem se reći da sam ja za Afriku spreman. A nisam za viku i riku, kako na hrvatskom tako i na ostalim jezicima.
Dvije vožnje jednim busom
Mi ovdje kao da nemamo života po sebi: život nam donose drugi, turisti. Onda, kad sezona završi, opet se vraćamo na tvorničke postavke, na tekuću vrpcu svakodnevice u kojoj obavljamo osnovne radnje za preživljavanje, čekajući narednu sezonu kada ćemo opet izaći iz hibernacije i malo oživjeti, reanimirani stranim gostima koji će nas – kao uslužnike – pokrenuti na življu djelatnost u kontinuitetu od par mjeseci. Sezona sama po sebi nije nam dovoljna da bismo se trgnuli iz tog trajnog trpnog stanja umrtvljenog postojanja pa su potrebni i dodatni terapijski šokovi jačeg intenziteta: na nacionalnoj razini Thompsonov koncert na zagrebačkom hipodromu, onda još jedan na sinjskom, a na lokalnoj Ultra u Splitu. Između te dvije adrenalinske mega-doze diljem Lijepe i uspavane naše, naročito duž njene razvedene obale, širi se kapilarno infuzija niza manjih festivala i fešti: filmskih, muzičkih i kazališnih. Hrvatskom pacijentu se mora, dok traje ljeto, u krvotok ubrizgati što više serotonina i dopamina kako bi preživio jesen i zimu, kada ostane sam sa sobom.
Dvije večernje vožnje istim busom broj 37, na relaciji Split – Trogir – Split, pokazale su s/eksplicitno ta dva lica naše hrvatsko-turističke stvarnosti. Na odlasku (za Kaštel novi, na spomenuti dvostruki koncert) bus je bio pun naših ljudi: umornih, štufih svega, tihih i otupjelih pa je moj prijatelj iskoristio tu atmosferu da odspava, dok sam se ja držao budnim drkeljajući po mobitelu i pijuckajući neko energetsko piće. Po izlasku iz busa na našoj stanici on je ustanovio da mu je iz džepa ispao novčanik (s 50 eura i kartičnom plastikom). Srećom, u ruksaku je imao dvije limenke piva pa smo ostali cool i kao takvi pristigli na koncert.
Na povratku, iza ponoći, prvi bus nam je otišao ispred nosa pa smo, srećom, morali sačekati posljednji. Zašto srećom? Zato što je to bio onaj isti bus kojim smo došli, a prijatelj je to skužio po limenci energetskog pića koju sam ostavio na svome sjedalu te je lijepo otišao do vozača i vratio se sa svojim novčanikom: fucking happy end! Krešimir Mišak bi rekao da je tu bilo riječi tu o sinkronicitetu (koji je i bio tema njegova splitskog predavanja idućeg dana), a i bilo je jer smo nas dvojica bili sinkronizirani: on ekspresionistički ekstrovertan, a ja impresionistički introvertan. Bus je bio pun djevojaka i mladića iz Španjolske i oni su, sve do Splita, pjevali iz sveg glasa, nadvikivali se, a cure su pri tomu bile razuzdanije, pijanije i rasplesanije (momci su zapravo samo sjedili i stajali na nogama). Jedna je čak izvodila gimnastičke stilske figure držeći se za hvataljke kao za prečke. Ukratko, bus je bio maksimalno i zarazno energetiziran – moj je hrvatski umor nestao pred navalom španjolskih furija; muchas gracias!
Koncerti su također bili dobro i znakovito spareni: splitski „Novi gondolijeri“ (kako ekskluzivno ime!) svirali su u svome prepoznatljivom art-stilu (dva su člana profesori na splitskoj Umjetničkoj akademiji) i pjevali na engleskom („Tko ne govori engleski, nije umjetnik“ – Mladen Stilinović). Za vrijeme njihove svirke sreo sam dragu kolegicu koju nisam vidio nekoliko godina. Zagrljaj s njom mi je bio kratka, ali slatka aroma-terapija i, za mene, najbolji trenutak prvog koncerta. Po sredini drugog koncerta sreo sam se s mlađom kolegicom, nakon par mjeseci, i to mi je također bila aroma-terapija kao i najbolji moment nastupa Dade Topića. Dva koncerta i dva susretna vrhunca za dva sata svirke: tražiti više bila bi, u datim okolnostima, megalomanija.
„Time“: Kronos jede svoju djecu, a Dado Topić je žilav i ne da se lako progutati (ipak je on najvjerojatnije prvo grlo domaćega rocka). Ali ti su ritmovi, soliranja i riječi njegovih pjesama naftalinski i više ne korespondiraju s duhom ovog vremena. „New gondoliers“: žele biti suvremeni, možda čak i avangarda, ali im nedostaje ona autentična, možda i sirova, snaga stare garde (koju i dalje uporno demonstrira Dado Topić). Ukratko, nama kronično nedostaje dijalektičkog povijesnog kretanja: teza-antiteza-sinteza.
Tuga s juga
„Južina“ je scenarističko-redateljski prvijenac Ante Marina kojim je otvoren pulski Festival i koji je, par dana poslije, imao splitsku premijeru u ljetnom kinu „Bačvice“. Naravno, pred prepunim lokalpatriotskim gledalištem. Odmah da priznam: unatoč svoj mojoj dobroj volji, psiho-fizičkoj kondiciji i češkoj pivi, ja taj uradak nisam mogao odgledati do kraja jer i moj filmski mazohizam ima svoje granice. U njemu, naime, nema nimalo kinetičke energije bez koje film nalikuje slaganju cigala tj. bloketa pri gradnji neke kuće u predgrađu, bez ikakve stručne arhitektonske ruke. Pardon & sori ali meni se u tako sklepanoj kući ne živi ni po sniženoj cijeni. Baš tako su posloženi i kadrovi ovog 100% splitskog filma: kao cigle ili blokete, dakle, rigidno statički, a nimalo riskantno dinamički. I što onda biva? No risk, no profit! – što bi drugo. Temeljni i najveći problem filma, iz kojeg onda nužno proizlaze svi ostali, što je taj film zaista skroz splitski: događa se u Splitu, radila ga je splitska ekipa, u njemu se govori po splitski i, u konačnici, on je i namijenjen isključivo splitskoj publici. Pa bi se moglo reći da je (polu)autističan.
Nalik je obroku sastavljenom samo od začina, a to su specifične splitske baze (verbalne dosjetke i jezične krivulje), kao prevladavajući način ultra-površnog komuniciranja tipičnih splitskih likova koji su granični slučajevi između crtića i igranog filma. Oni su, naime, svi dvodimenzionalni i kako takvi se kreću i govore u svome splitskom (polu) svijetu, umišljajući da su stvarne trodimenzionalne osobe. Iz njih progovaraju inprinti kolektivnog mentaliteta koji se proteže od idolatrije „Hajduka“ do opijumske religioznosti praznih gesti i još praznijih riječi. Tu se, dakle, radi o potpunom promašaju medija: „Južina“ je mogla ispasti dobar, satirični crtić (naravno, znatno kraći) ali se prometnula u dugi igrani – što? – simptom splitskog stanja uma.
Kako film nije nogometna utakmica u kojoj se u zadnjoj minuti može preokrenuti rezultat, ja sam teren kina napustio laka koraka i koračajući tako lako do grada sam proizveo više kinetičke energije u svome unutarnjem filmu nego što bi ovaj ravni film (snimljen na Ravnim njivama) mogao generirati da je sva njegova ekipa hodočasnički propješačila do Santiaga de Campostele. Za stjecanje kondicije potrebne za tako dalek put preporučuje im se više šetnji do splitske kinoteke Zlatna vrata.
Istaknuta fotografija: prizor iz filma “Južina”
#Ante Kuštre #Dado Topić #dnevna doza umjetnosti #Južina #Split
