Toplo je za popizditi.
Autobusna stanica u Splitu. Čekamo bus za Sinj. Naravno, ne idemo na alku. Moramo presjesti u nekakav kombi što će nas čekati na nekakvoj pumpi. Vraćamo se s Visa. Bio je nekakav festival. Zagrebačka organizacija. “Zabavljati” Zagrepčance na moru, daleko od Zagreba, je prilično čudno. Zagrepčanci se čudno ponašaju kraj mora, uglavnom svi nose kratke hlače i sandale kroz koje im se vide nožni prsti. Grozno.
Osim vještog bauljanja između minskih polja, Visa se ne sjećam previše, netko je ponudio dobru rakiju, a i od mog grada do Visa prođe nešto vremena. Jedino se veselo sjećam dolaska. Dok sam silazio sa stepenica trajekta. Stojim na vrhu stepenica… na rivi masa ljudi… svi… cijelo mjesto… limena glazba… aplauzi i vriska… veselje… mislim… fuck… zar toliko nas vole?… pa nismo mi baš… fuck… ali nitko zapravo ne gleda u nas. Okrenuvši glavu na drugu stranu vidim da dizalicom s trajekta, u nekakvoj mreža/konstrukciji, spuštaju maleno vatrogasno vozilo/cisternu, umotanu u najlon. Dar austrijskog vatrogasnog saveza Visu, maleno vozilo koje se može penjati po ponikvama i vrtačama i uskim stazama po otoku.
Toplo je za popizditi.
Na klupi ispred busa na kojem piše Sinj, mladi bračni par s malom bebom, časna sestra i mi. Šest ljudi sve skupa. Prednje staklo autobusa je raspucano od vrha do dna, pukotina kroz staklo prolazi kao mali potok.
Pojavljuje se vozač, zviždi neku poznatu melodiju, nasmijan je i predebeo.
“…’Ajmo ljudi… a i vi sestro…”, uljudno nas je pozvao u bus.
S unutarnje strane razbijenog stakla visi krunica, slika pape Wojtyle, nekog U dužnosnika, šal Hajduka i mali katolički kalendar… Onaj sitni za u džep košulje. Vozač nas je zamolio da svi sjednemo naprijed, blizu njega i vrata…, „ionako neće nitko više nigdje ući, gdje ćeš gore u kamen po ovoj vrućini…”.
Krenuli smo.
Mladi bračni par (valjda su bračni) je sjedio odmah iza vozača.
Kreće razgovor.
Vozač: “…A čije je to dite?”.
Par, ponosno: “…Naše… To nam je sin!”.
Vozač: “…A nekako je mali…”
Par: “…Pa ima samo šest mjeseci…”.
Vozač: “…A ne brini onda… izrast će on još…”.
Časna mirno, kao i uvijek šuteći, odobravajuće kima glavom.
Par: “…Jes… dobro govorite…”.
Dva zavoja tišine.
Mladić iz para: “To što kažete da će izrast…Evo, kad smo moj brat i ja bili mali… imam brata… četiri godine mlađi… moj je brat bio manji za dvije glave od mene… A sad evo, veći od mene za glavu, a mlađi od mene četiri godine…”.
Vozač: “…Ma kažem, ne brinite… Izrast će on…!”.
Pomislio sam, a što ako ne izraste?
Časna, kao i uvijek, šuteći kima glavom.
Imam dva metra i čitao sam neke medicinske knjige o svemu tome, čak i Bibliju, ali malo me je bilo strah da su ovi jednostavno riješili dosta zajebano pitanje.
Eric Idle iz Monty Pythona u nekom intervjuu: “Žene imaju emocije, a muškarci nogomet.”
TUĐA PRIČA, ALI DOBRA
Prepričavati priče je dobro, ovo je skoro kao neki scenarij za dokumentarac Ante Babaje…
Scena: negdje u Njemačkoj, okolica nekog velikog grada, kontejner na gradilištu, u kontejneru desetak all Balkan radnika, jedan broj Hrvata, marendaju loš sendvič i kefir, poneka piva, svi u tutama i musavi od cementa, boje, asfalta i katrana, na zidu kontejnera slike golih pički i poneki nogometni junak. Šute i gnjave se tim sendvičima…
Jedan od njih, nazovimo ga Perko, dva dana nakon isplate solidne plaće uvijek počne žicati nešto eura… imaš deset, može li dvadeset… do sljedeće plaće. Ostalima je to malo čudno, kamo odu sve te pare… momci su iz ruralnih krajeva.
Kreće razgovor:
“Ma Perko, ako nije neugodno za pitat, kamo ti sve te novce brzo zgaziš, šalješ sve doma, je l” neki problem, jesi u nekim dugovima, je l” kakva nevolja…?”.
“Ma ništa… nije nevolja… hvala vam na brizi…”.
I nekako ganut situacijom Perko odluči izreći:
“Trošim puno na domine…”.
“Kakve jebene domine?”.
“Ma to je ona igra… drvene kockice… crne s bijelim točkicama…”, objasni jedan.
“Pa kakve su to jebene kockice… kakva jebena igra košta tolike pare… je l” to neki casino…?”.
“Nije casino… obična kućna igra…. slažeš te kockice i nešto se boduje… ne znam ni ja…”, opet pojašnjava jedan.
“Ma nisu to te domine…”, kaže Perko.
“Nego kakve su to domine…?”.
“A… pa to su one domine… čuo sam negdje… To su nekakve kurve…”, kaže drugi. “Trošiš na kurve…?”.
“…Ma nisu to te kurve… to su domine… drukčije je to….”, kaže Perko pa nastavlja: “To su one u kožnim uniformama… jako visoke štikle… I to…”.
“…Dobro, kožne uniforme i to… ali su kurve… platiš i jebeš… zašto tako skupo…?”.
“Ma nije… nije da platiš i jebeš… drugačije je to…”, pokušava pojasniti Perko.
“…Kako…što je drugačije…?”.
“Ma ove te tuku… bičuju… zavezuju… kapaju vosak… stavljaju štipaljke na bradavice… nikad se ne skidaju gole iz tih uniformi… vrijeđaju te… eto tako…”.
“…Uf…”, izuste svi u isti glas.
I dalje smo u kontejneru na gradilištu u Njemačkoj. Sendviči su pojedeni, posteri su i dalje na zidu, svi se u krug pogledavaju.
“Znači, nema jebanja…?”.
“Nema!”.
“I tolike pare trošiš i ne jebeš…?!”.
“Da!”.
“Pa što ti je tu gušt… jebote…?”.
“Sviđa mi se!”.
“To ti se sviđa? Da te tuku i što već ne… i da ne jebeš…i potrošiš sve pare?”.
“A… da!”
“A što najviše voliš… Ako smijemo…?”.
“Pa najdraže mi je kad mi golome stavi lanac oko vrata… i s pasjim povodcem me vuče po sobi… i onda me posloži na sve četiri i… i… pukne me štiklom u jaja…!!!”.
I dalje smo u kontejneru na gradilištu u Njemačkoj.
“…to… I ne jebeš…?”.
“Da!”.
“E moj Perko… pa pucat ćemo te mi u jaja za puno manje novaca…!”.
I dalje smo u kontejneru… etcetcetc… bude i smijeha
Glazbena preporuka:
– SWANS – Birthing (2025)
– Alan Sparkhaw – With Trampled by Turtles (2025)
– Daniel O’Sullivan – Eros (2025)
– Ammar 808 – Club Tounsi (2025)
– Carlos Nino & Miguel Atwood-Ferguson – Chicago Waves (2025)
– Ben Lamar Gay – Yowzers (2025)
– Emptyset – Dissever (2025)
– Monasunne – Fields Become Sky (2025)
– Lyra Pramuk – Hymnal (2025)
– Emahoy Tsege Mariam Gebru – Church of Kidane Memret (2025)
– Mary Sue & Clementi Sound Appreciation Club – Porcelain Shield, Paper Sword (2025-Singapur)
– Lucy Gooch – Desert Window (2025)
– Cyrus Pireh – Thank you , Guitar (2025)
– Various Artist – Those Shocking , Shaking Days (1970-1978-Indonesia)
– Mark Van Hoen – The Eternal Present (2025)
– Phil Langero – Practical Dancing for the Modern Man (2025)
– Ensemble Nist-Nah – Spilla (2025)
– Richard Skelton – Second Chamber (2025)
– Merzbow – Sedonis (2025)
– Blixa Bargeld sings David Bowie EP (2025)
– Primitive Percussion Youth Orchestra – Places We Have Never Been (2025)
– Siavash Amini – Caligo (2025)
#Josip Maršić #Na putu #Sinj #Split
