I lied bitter in summer in the jear of lord 1389 when Tvrtko was king of Bosnia, Serbia, Dalmatia and Western Sides, bat I was an old man, who saw things in this world, that I did not want to see, nor I welkomed what my heart was always waiting and longing for.
Lagao sam gorko u ljeto godine gospodnje 1389 kada je Tvrtko bio kralj Bosne, Srbije, Dalmacije i zapadnih područja, ali ja sam bio star čovjek, koji je u ovom svijetu vidio stvari, koje nije htio da vidi, i koji nije dočekao ono što je njegovo srce uvijek čekalo i za čim je čeznulo.
O BOSNI PRKOSNOJ OD SNA
Protekli tjedan je bio u znaku poezije. Obilježili smo, pored ostalog, Svjetski dan Poezije, pa onda manifestaciju Goranovo proljeće. Tu nije kraj, ima još nešto: Darija Žilić je ponovo zablistala, imala je u Rijeci svoje pjesničko veče. Pa evo kada je sve u znaku poezije za sretan početak ovog teksta jedan stih velikog Tina Ujevića: „Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive. Mi smo svi prešli iste puteve u mraku, mi smo svi jednako lutali u zraku traženja, i svima jednako se dive”. Tin je Tin. Njegove misli imaju „onozemaljski“ prizvuk, tako da nije nimalo slučajno što je pjesmu naslovio “Pobratimstvo ljudi u Svemiru”. Priču koja slijedi počinjem tamo gdje se sve naše životne priče privode svome kraju. Dakle, na groblju. Radi se o jednoj usputnoj „frljoci“ u kojoj ću sa par riječi nešto kazati o tihom ratu između kralja Tvrtka i otomanskog zulumćara Ali paše koji traje vjekovima i izvorište je naših brojnih nesporazuma. Armiju svojih sljedbenika imaju i jedan i drugi, što nije čudo, gazije su to. „Bliski susret treće vrste“, ako se smijem tako izraziti, se nenadano desio gradnjom spomenika kralju Tvrtku. Puno je bilo otpora ovom projektu, no bivša gradonačelnica Benjamina Karić je gerilski hrabro ipak nekako uspjela realizirati ovu ideju. Spomenik je, vjerovali ili ne, postavljen pod okriljem noći. „Zašto baš ispred zgrade Predsjedništva“, brujalo je po portalima toga dana. No Benjamina se nije dala zbuniti. „Kralj Tvrtko ostaje“, izjavila je ponosno na pres konferenciji. I ostao je. Nedugo iza toga u Sarajevu je prikazana i kraljevska opera pod nazivom „Tvrtko, kralj bosanski“. I sam Tvrtko je bio više nego zadovoljan kraljevskim dočekom, te je navodno ushićeno rekao: „Evo mene, ja došo“. I ne samo da je došo „svoj među svoje“, što bi se reklo, nego evo hvala nebesima i ostade među nama. Podsjetio bih da jedna mala sarajevska ulica Tvrtku u pomen postoji od ranije na Marin dvoru (Šta? Jeste, to je ta ulica kralja Tvrtka u kojoj je nekad stanovao pjesnik Izet Kiko Sarajlić, koji je i sam jedan od simbola kraljevstva bosanskog), ali ovo, da nastavim gdje stadoh, sa kamenom gromadom je ipak bilo nešto nesvakidašnje. Podignut je grandiozan spomenik kralju Tvrtku u izvedbi kipara Stijepe Gavrića i postavljen je pred zgradom predsjedništva BiH. Nije to malena počast. Kralj je tako upisao na svoj konto veličanstvenu pobjedu protiv Osmanlija koji su svojevremeno srušili bosansko kraljevstvo, jer se spomenik nalazi svega stotinjak metara udaljen od otomanskog zulumćara Ali paše. Trijumfalan povratak, kakav se samo poželjeti može. Uprkos tome rat između ove dvojice paša-harambaša se nastavlja nesmanjenom žestinom, dok stoljeća huje iznad njihovih glava. Nisu samo oni u zavadi, svuda oko njih vri. U Bosni „zemlji mržnje“, što bi rekao naš Nobelovac, ratuje svak protiv svakoga. Tamnovilajetska divlja ćud ljudima neda mirovati. Svi ovdje ratuju u ime Bosne, samo je pitanje koje Bosne i čije Bosne. Od vajkada je to tako bilo, širom dunjaluka.
„U snu mi se ukaza široka cvjetna poljana“, zapisuje perzijski pjesnik Rubaije, „a po njoj rascvjetale crvene bulke. Krv nekadašnjih ratnika. Ta ljubičica, koju zovu dan i noć, oči su ljepotice, čija su stopala dodirivala pločnike grada, kojima ti sada hodiš. Čuo sam glasove protivnika, koji se bijahu ustremili na moju nauku. Rugali su se mojim pjesmama, koje su u tajnosti prepisivali i divili im se, ne prezajući da kažu da su njihovo djelo, koje sam prisvojio. Na šta je sve spreman čovjek! Vikao sam u snu. Pogledom obuhvatih polje, puno raznobojnog cvijeća; pomislih, niklo iz zemlje, u kojoj spavaju oni što su živjeli prije nas. Zaslijepi me čarolija boja koje je isijavalo cvijeće, i rastuži. Dohvatih krčag (ne baš siguran da je to onaj kojeg sam kupio na bazaru u Nišapuru!), nalih ga vinom iz Širaza. Prinesoh usnama, progovori: „prije dugo vremena, ja sam bio ti“…Ispustih krčag, razbi se. Vino poteče pločnikom. Vratiše se zemlji, glina i vino. Mišljah: krv što se Persijom prosipa, zbog ludosti njenih sinova“. Na samu pomen groblja odmah se prisjećamo poruka iz svetih knjiga, jedna od njih je: Čovječe od praha si nastao u prah ćeš se pretvotiti. Nekako s proljeća krene. Magluštine iznad zlatne doline oduvaju južni vjetrovi, a ljudi se u noćima punog mjeseca unezvjere od duge nesanice. Ali pašino mezarje u tim dugim noćima „oživi“. Nemir se prenosi i unutar same zgrade Predsjedništva koja je udaljena jedva tridesetak metara od groblja. Prema legendi koja kruži Sarajevom najživlje je u nekadašnjem Alijinom kabinetu. Tamo još uvijek visi njegov portret koji podsjeća na dramatične ratne godine koje je Jasmin Duraković nazvao „Te sjajne godine opsade“, što je ujedno i naslov njegove nove knjige. U tim dugim noćima nesanice ponekad se iz zidova pomenutog kabineta začuje šapat na latinskom jeziku: „Memento mori“ ili u prevodu „Sjeti se smrti“. Rituali sahrana se u ovom parku obavljaju urijetko, ali ih ima i dan-danas. Dođu grobari s lopatama, obave svoje i odu. I smrt je jedan korak u životu, nema tu neke velike drame. Na ovome groblju su svoje posljednje počivalište našli brojni sarajevski velikani poput književnika Dževada Karahasana, ili političara Nijaza Durakovića. Zašto se ljudi koji su za života postali simboli Bosne sahranjuju na džamijskom mezarju okupatora Ali paše? Ćutnja, nit ko zbori nit mrmori. Odgovor odjednom niko ne zna, a svi potajno priželjkuju da se nekako uglave u „prvi red do mora“, odnosno što bliže namrgođenom zulumćaru Ali paši. Valter mi priča kako je jednog (ne bi mu pominjao ime) baš bilo “ponijelo” pa je navodno za vrijeme jedne od sahrana došapnuo jaranu kraj sebe “kako bi živ legao u raku i sam sebe zatrpao zemljom kad bi ga htjeli sahraniti tu u parku kraj zgrade Predsjedništva“. Ponovo pitanje: Otkud Nijaz tu, nisu li Talijan i Enver Šehović bili deklarirani ateisti, zar jedan Dževad Karahasan nije zaslužio mjesto u aleji velikana pokraj Emerika Bluma? Neki govore da je za sve kriva Nijazova „mala“ koja je to dozvolila, iako je znala da je sve bilo protuzakonito. Da upravo tako, dr. prof. Jasna Duraković je znala da postoji važeći zakon koji strogo zabranjuje sahrane po gradskim parkovima. Zakoni postoje, ali važe za neke druge. Nakon obavljene sahrane profesorica Jasna nije snosila nikakve posljedice, jer za boga miloga – ona je Nijazova „mala“. Kako je to moguće, je li i ovdje postoji nekakva „rupa“ u zakonu? Ima, naravno – neka se rupa uvijek nađe, ako se traži. U ovome parku kraj zgrade Predsjedništva se obavljaju dženaze, to vam danas nije kažnjivo, da neko obavi sahranu bio bi kažnjen. Neko će sad reći, pa ako je to tako onda su nam se već vratila vremena „lijepe turske tišine“, odnosno vremena „kad je jedan Turčin znao više neg hiljadu Vlaha“. Elem bilo kako bilo, rituali sahranjivanja u ovom parku se i dalje obavljaju. Groblje se u međuvremenu proširilo, znate i sami, uvijek neko umre. Sada se grobne rake kopaju takoreći pod prozorima zgrade Predsjedništva koju neki u šali zovu „Kuća duhova“ ili „Geisterhaus“. Ali paša je svojevremeno sa svojom armadom srušio i pokopao kraljevstvo bosansko, a sada na „svom“ mezarju sahranjuje ono najbolje što je Bosna porodila. Šta da čovjek kaže nego, ruka ruci svi smo Turci.
Gore na samom početku teksta rekoh „da ova moja priča počinje na mjestu gdje sve životne priče završavaju“. Dakle, kad je groblje u središtu onoga o čemu pišemo čovjek se ne može oteti dojmu da možda piše svoje „posljednje zapise“ koji će možda nekad-nekome u budućnosti stići na adresu kao naš pozdrav iz prošlosti.
Primaoci bi te naše „posljednje zapise“ mogli doživjeti kao razglednice iz jedne košmarne i mračne realnosti na zemlji. Imat će možda dojam kao da čitaju o junacima, koji pripadaju nekoj drugoj planeti koja jako podsjeća na ovu našu. Tim naizgled fantastičnim narativnim cjelinama će im se u biti pokušati ponuditi jedan unutrašnji rendgen istorije čovjekovog života na zemlji. Ta slika, iako maglovita i daleka, će ih podsjetiti da je to bila jedna epizoda života, na jednoj planeti, u jednom jako kratkom vremenskom intervalu, u odnosu na beskrajno trajanje svemira koje je potrebno osvjedočiti u svoj njenoj jezivoj fantastičnoj nadrealnosti – kroz posljednje zapise. Sumrak života se možda bliži, a šta će preostati od krhotina naših bivših života, ako ne „posljednji zapisi“ koji će biti svjedočanstvo iščezlog vremena, koje će možda pronaći neke civilizacije budućnosti, koje će zasigurno krstariti svemirom, i koje će na kamenoj pustinji, koja se nekada zvala Zemlja, pronaći te „posljednje zapise“, koje će dešifrirati, kao što mi danas dešifriramo egipatske papiruse, i preko kojih će se upoznati sa oblicima tog neobičnog života, koji se nekada odvijao na kamenoj stijeni, koja se obrtala oko sunca, a koja se zvala – Zemlja. Djeca su na toj planeti sticala znanje u školama, ali je takozvana „internetska revolucija“ to prekinula. Ljudi su o njoj postali ovisni, i još su manje učili. Na kraju su izumljene sprave za učenje, koje su primjenjivane na djeci. Djeca su samo padala u san, i budila su se nakon pola dana, napunjena znanjem. Trebalo je puno vremena dok se iz Mostara nije oglasio jedan Čovićev ekspert rekavši: „Gospodo, prohujala su vremena kada su djeca po školama morala lekcije „bubati“ na pamet“ i.t.d. Uistinu senzacionalna izjava koja nam dolazi, vjerovali ili ne, iz Mostara.
Naviru pitanja: ko smo, koja je svrha našeg postojanja, kuda idemo, zašto smo na ovom svijetu? Odgovore ćemo ponajprije pronaći u stihovima Rilkeovih Elegija:
„Anđeli ( priča se ) često ne znaju da li hode među živima ili mrtvima. Bujica vječna u oba područja sve uzraste zahvata sobom. Ali mi, mi kojima su potrebne tajne. Tajne tako velike. Mi, kojima često iz tuge napredak blažen procvjeta, da li bi smo bez njih mogli postojati mi“…
#Bosna #kralj bosanski #Marko Raguž #Srajevo #Tvrtko
