U srijedu, 5. lipnja, u „Kockici“, izložbenom prostoru Muzeja grada Rijeke, održano je predstavljanje treće knjige arhitekta Vladimira Grubešića. Na predstavljanju knjige sudjelovali su mr. sc. Ervin Dubrović, povjesničar umjetnosti, mr. sc. Marko Franković, arhitekt, mr. sc. Daina Glavočić, povjesničarka umjetnosti i Branka Arh, povjesničarka umjetnosti. Također, na predstavljanju je trebao prisustvovati i Igor Rožić, arhitekt, ali je bio spriječen, te je kao „zamjena“ prisustvovala Silva Grubešić, arhitektica, koja je pročitala pismo, odnosno riječi, koje je Rožić mislio podijeliti s okupljenima.
– Vladimir Grubešić je, u najmanju ruku, bio ugledni riječki i hrvatski arhitekt. Nakon studija je imao dvojbe, kao i svi mladi ambiciozni ljudi, da li da ostane u Zagrebu i ostane na mjestu asistenata na Arhitektonskom fakultetu ili da se vrati u Rijeku, u zavičaj, i da preuzme mukotrpni posao pravoga arhitekta, dakle u praksi, u birou. Projektirao je nekoliko ključnih zgrada 80-ih i 90-ih godina 20. stoljeća u Rijeci. Projektirao je, ili na početku bio shvaćen, kao nastavljač Igora Emilija, koji se prvi zdušno ulovio spasa riječkog Starog grada i koji se prvi borio s nekim arhitektonskim načelima ondašnje moderne arhitekture i konzervatorskim principima, koji se nisu uvijek najbolje slagali. Te je brige i konfrontacije kasnije preuzeo i Vladimir. Rođen na Praputnjaku, živio je u Primorju, obilježen je Primorjem te su njegove posljednje godine rada bile jako okrenute promišljanju Bakarskih takala, gromača, prezida. Prva je knjiga, odnosno monografija predstavljena 2003., kada je održana i retrospektivna izložba o njegovom radu u Muzeju. Poslije je došla druga knjiga koje je puno osobnija, znači prva je o njemu, dok je druga od njega – u kojoj on piše o arhitekturi, o baštini i pravima arhitekta na osobni iskaz. Dok je treća knjiga svjesno zaokruženje vlastitog opusa, koja govori o cjelini, a to je grad – grand finale. Izjavio je Ervin Dubrović, povjesničar umjetnosti.
Grubešić je zaslužan za projekt poslovnih zgrada Brodomaterijala (1986.) i Croatia osiguranja (1989., prvi plasman na natječaju 1988.), sanaciju i uređenje dominikanskog samostana i crkve sv. Jeronima (1990. – 1991.), projekt poslovne zgrade Croatia Linea na obali u Rijeci (1988. do 1992.). Projektirao je interijere za općinske zgrade u Missuratiju, Libija (1983.) i Rijeci (1985.), Privrednu banku u Rijeci (1983.), Ljubljansku banku u Rijeci (1984. – 1987.) te više ljekarna u Rijeci, Opatiji, Matuljima, Mošćeničkoj Dragi i Baški (1985. – 1995.) Projektirao je i poslovne zgrade Jadroagenta (1977. – 1984.), Delte (1983. – 1984.) i Jadrošped (1986. – 1987.; Nagrada grada Rijeke 1987.)
– Kada smo radili prvu knjigu 2003., ja sam tada bio jedan od suradnika Vladimira, i u tom razdoblju, tih par mjeseci, bili smo se jako posvetili radu na knjizi. Stvarno smo intenzivno radili na tom projektu koji je bio jedan presjek svega što je Vlado napravio od početaka sve do tog trenutka. Također, stvarno se jako posvećivao grafici, moram priznati, čak i za vrijeme radnog vremena kao antistres – mi smo rješavali operativne stvari u uredu, a on se znao relaksirati crtanjem grafika. Vlado je zadnja generacija arhitekata koji su na takav način znali projektirati, jer u današnje doba s internetom, e-mailom i kompjuterima takav odnos više ne postoji. Zapravo mi je čast, da sam uspio vidjeti i osjetiti, taj jedan način kako se radilo i projektiralo u cijelom tom razdoblju nakon Drugog svjetskog rata pa sve do 90-ih godina 20. stoljeća. Nakon samo sedam dana, nakon što sam došao u ured, već sam dobio preuređenje interijera tadašnje – mislim nije bilo više Jugobanka, to je bio prelazak brenda iz Riadria banke u PBZ, gdje smo morali promijeniti interijer, a da zadržimo sve one elemente koje je Igor Emili uveo. Ono što je za mene jako osobno i jako važno je, da u trenutku kad sam se odlučio osamostaliti u projektiranju, a kod Vlade sam ispekao zanat, rekao mi je rečenicu koju nikada neću zaboraviti, a koja je bila oslonac moga ureda: „Uzmi klijente, ja neću još dugo projektirati.“ Tako da danas, ja još imam jedan dio tih klijenata. I moram priznati da sam u svom stilu projektiranja, zapravo ne razmišljajući, nastavio rad na kulturnoj baštini, rekao je Marko Franković, arhitekt
O samoj knjizi, koja je teška 9.5 kilograma, načinu rada i procesu izrade rekla je Silva Grubešić, arhitektica i kćer Vladimira Grubešića.
– Moram reći da nije bilo Branka Lenića ne bi bilo niti knjige, jer je format i broj stranica u današnjim tiskarama nemoguće uraditi. Tako da je Branko smislio način na koji će se raditi: pa su se korice radile u Zagrebu, tiskalo se u Rijeci, povezivalo se ručno, a dnevno su jedna do dvije knjige uspjele biti završene. Tako da se zahvaljujem svima koji su radili na ovoj knjizi, a pogotovo ljudima koji su je povezivali ručno. Također je pročitala i pismo koje je posalo Igor Rožić, arhitekt i jedan od suradnika Grubišića.
Osim arhitekture, bavio se i grafikom koju je izlagao uz vlastite projekte. Radove je izložio na Zagrebačkom salonu (1988., 1991., 1994., 1997.) te na autorskim izložbama u Rijeci 1989., Zagrebu i Dubrovniku 1990. te New Yorku (grafike) 1995. godine. U knjizi njegovi crteži i grafike paralelno prate njegove projekte, koje je stvarao za vrijeme relaksacije. O ovom segmentu opusa više su rekle mr. sc. Daina Glavočić, povjesničarka umjetnosti i Branka Arh, književnica i povjesničarka umjetnosti.
– Branka je otvorila izložbu u nekadašnjem Malom Salonu, a ja nisam čak niti znala za tu izložbu jer sam već bila u mirovini pa mi je promaklo. Danas mi je strahovito žao, jer sam upravo u ovoj knjizi vidjela njegove grafike, crteže – ne znam kako da ih nazovem, ali to je nešto čudesno. I još mi je više žao što ih nisam vidjela uživo, jer to su tako precizna djela. Znam kako se rade grafike i kako izgledaju, ali da je to napravljeno prostom rukom na papiru je nešto nevjerojatno. Također, kako sam bila zadužena za zbirku crteža, žao mi je da se kasnije nitko nije sjetio otkupiti barem nekoliko tih djela, što bi bila izvrsna dopuna zbirci. Naime, nekada smo imali izložbe dizajna, poslije kojih su arhitekti ostavljali svoje radove u muzeju. Riječ je o arhitektu koji je napravio „Novi Stari grad“ i koji je imao takav senzibilitet za detalje. Meni se čini da je ta želja za gomilanjem detalja, nazovite ga čak i horror vacui, jako vidljiva i na nekim zgradama s mnoštvom detalja, prozora, stupova i ponavljajućih elemenata.
Za završnu riječ na predstavljanju knjige, okupljenima se obratila Branka Arh, književnica i povjesničarka umjetnosti.
– Kada se sabire jedan život, teško je procijeniti koliko toga može stati između korica jedne knjige, ma kako ona monumentalna bila, kako kaže Ervin pa da pritom, ipak ostane cjelovita priča o čovjeku i umjetniku. Ja bih se zaustavila na onom segmentu njegove osobnosti koji ne pripada njegovoj pragmatičnoj, graditeljskoj, polemičnoj i racionalnoj prirodi, koji ne pripada niti planovima niti projektima niti elaboratima, već onim prostorima koji nose kreativni i likovni dio opusa. Zaustavila bih se dakle na njegovom crtežu. Kao što je Daina rekla, izložba u Malom Salonu 2015. potvrdilo ga je kao vrsnog crtača, koji je nadahnuće za svoje crteže pronalazio u prirodi, dakle u izravnoj opservaciji Bakarskih i Praputnjanskih prezida, goranskih šuma, creskih motiva…ali predmetnost tih motiva reducira gotovo do potpunog dokinuća…
Ovim predstavljanjem knjige, završena je serija od tri djela, od kojih se svaki dotiče posebnog aspekta arhitektovog rada. Također je odana počast i posljednji pozdrav arhitektu koji je stvarao postmodernu Rijeku.
Istaknuta i ostale fotografije: Aleš Suk
