“Grand finale: The Turtle and the Phone Booth“ (Veliko finale: kornjača i tenefonska govornica), posljednja je baletna premijera u ovoj sezoni koja se održala sinoć u riječkom kazalištu Ivan pl. Zajc, treća nakon premijera baleta “Sad i nikad više“ te “Pinocchija“. Predstava “Grand finale“ ostvarena je u koprodukciji s HNK-om u Splitu, u sklopu K-HNK konzorcija. Kostimografiju je potpisao Maor Zabor, scenografiju Eran Atzmon, svjetlo je oblikovao Dalibor Fugošić, dok je zvuk oblikovao Matan On-Yameh. Koreografiju potpisuje Nadav Zelner kojeg je riječka publika upoznala kroz koreografiju baleta “TransParada“ (plesna minijatura “Medium rare“). U predstavi su sudjelovali Thomas Krähenbühl, Federico Rubisse, Valentin Chou, Ali Tabbouch, Alejandro Polo, Álvaro Olmedo, Laura Orlić, Mio Sumiyama, Janne Boere, Noa Gabriel Siluvangi, Soyoka Iwata i Maria Matarranz de las Heras.

Ples istražuje pitanje doma što je vidljivo u samom naslovu; “kornjača“ asocira na dom (oklop) koji nosi na svojim leđima, a “Grand finale“ odnosi se na sadašnju Upravu kazališta, to jest sam Balet HNK-a Ivana pl. Zajca. Dok se u baletu najviše ističe karijerni kratki vijek (10-15 godina), puno manje se priča o suvremenim migracijama umjetnika; živi se od projekta do projekta ili od sezone do sezone. U ovoj predstavi fokus je na pričama plesača koji u telefonskoj govornici obiteljima u Švicarskoj, Nizozemskoj, Japanu, Španjolskoj i Rumunjskoj otvoreno govore o svim manama takvog života. Plesačica rodom iz Japana moli za oprost pokojnu baku s kojom se nije stigla oprostiti zbog udaljenosti, plesač iz Nizozemske više ne zna gdje pripada zbog brojnih selidbi, plesač iz Švicarske bori se s rasizmom, plesačica iz Rumunjske iskreno priznaje da ni nakon šesnaest godina ne osjeća Rijeku svojim domom, plesačicu iz Španjolske grize savjest što je daleko od majke koja teško podnosi odvojenost. Nakon svojevrsne ispovijesti, plesači kroz ples izbacuju grižnju savjesti, nostalgiju, izgubljenost, ljutnju i strah od neizvjesnosti; na mračnoj pozornici koja izgleda kao industrijska ulica bilo kojeg grada čeznu za osjećajem doma. U plesnom stilu prepoznaju se elementi bijelog baleta koji se brzo izmjenjuju s elementima suvremenog plesa, a zbog glazbe, koja je u osnovi rock-metal, ponekad se čini da se plesači izruguju samom plesu kojemu su podredili život i plaćaju visoku cijenu. Glazba prati atmosferu ispovijedi koja stvara radnju, tako se uz Deep Purple, Sepulturu i Metallicu čula i nježnija glazba poput glazbe Ennia Morriconea.

Na kraju predstave otvaraju se vrata na pozornici,a plesači nestaju u mraku. Oda je to svim umjetnicima koji u ovom kapitalističkom sustavu nailaze na toliko prepreka dok sat najglasnije otkucava plesačima.